Četrdeset godina srebrnih krila – DeLorean DMC-12
Automobil koji uključuje novo, staro, moderno, retro, prošlost i budućnost. A u sadašnjosti ima okruglu obljetnicu koju želimo istaknuti.
Bez obzira jeste veliki ili manji obožavatelj automobila, film “Povratak u budućnost” i njegova najpoznatija zvijezda na četiri kotača sigurno su ostali negdje u sjećanju.
DeLorean DMC-12 zbog svog je pomalo izvanzemaljskog izgleda postao glavna zvijezda filma još 1985.godine. Prvi prototip postojao je još nekoliko godina prije, no službena proizvodnja počela je u siječnju 1981.godine u Sjevernoj Irskoj, u DMC-ovoj tvornici.
Taj sportski DMC-12 rađen je za američko tržište.
U dvije godine, koliko je proizvodnja bila aktivna, napravljeno je otprilike 9000 primjeraka. I to je zapravo poprilično mali broj primjeraka uzevši u obzir njegov današnji kultni status.
Tvornica je u vrijeme proizvodnje imala svoje glavne zapise za svaki sastavljeni automobil. Od početnog i završnog datuma, pa sve do motora i koda ključa.
Nakon zatvaranja tvornice sve što se moglo naći, od dokumenata pa do dijelova, premješteno je u “DeLorean Museum” u Teksasu. Potporu muzeju i popunjavanje povijesnih praznina čine vlasnici DeLoreana zahvaljujući kojima sam muzej ima oveću bazu podataka.
Pod sloganom “Keep The History Alive” apeliraju na sve one koji imaju originalne dokumente da ih skeniraju i proslijede, kako bi mogli ostati centralna baza podataka.
Osim brendiranih memorabilija koje možete kupiti, muzej nudi opciju pretraživanja po “VIN-broju” i tako je moguće pronaći sve o svakom od primjeraka DMC-12.
Dizajn automobila potpisao je Giorgetto Giugiaro. Slavni Talijan čiji je studio radio na različitim super-automobilima i popularnim vozilima za svakodnevnu upotrebu. U sklopu dizajnerskog opusa g. Giugiara ima doista svega; od raznih Alfi i Aston Martina, preko nekih prototipova marke BMW, pa sve do DeLoreana DMC-12.
Sam automobil instantno je prepoznatljiv po svojim “gullwing” vratima. Odnosno vratima nalik galebovim krilima. Prema komentarima dosadašnjih vozača DMC-a vrata su veoma lagana za otvoriti. I ne treba brinuti da bi njihovim otvaranjem ogrebali automobil parkiran do vas. A lagana su i za spustiti.
S druge strane upravljanje volanom predstavlja nešto teži zadatak. Pogotovo prilikom skretanja u imalo oštrije zavoje.
Kao relativno čestom korisniku trube u automobilu, neobična je činjenica da se truba nalazi na ručici pokazivača smjera. I nije kao klasičan gumb nego cijelu ručicu pritisnete lagano prema volanu da bi se proizveo zvuk.
Već vidim da bi kod mene u vožnji bilo jako puno zvukova umjesto pokazivanja u koju traku idem.
No pustimo sad to…
Osim zbog svojih vrata, DMC-12 prepoznatljiv je i po karoserijskim pločama od austenitnog nehrđajućeg čelika. Zbog toga sama karoserija automobila nije u određenoj boji već je umjesto boje riječ o “golom” čeliku ili pak čeliku s prozirnim slojem zaštite.
Samo tri primjerka su izvezena iz tvornice u 24-karatno pozlaćenoj verziji, dok su preostali u prepoznatljivoj “boji”.
Zlatna je verzija trebala biti “limited edition” i samom je idejom pokrenuta u kolaboraciji s tvrtkom American Express. I to s cijenom od 85.000 dolara, dok je cijena običnog DMC-12 bila otprilike iznosila nekih 28.000 dolara.
Na službenim stranicama DeLorean muzeja može se pronaći i priča jednog od vlasnika običnog primjerka.
Naime, svidjela mu se zlatna verzija, ali mu se nije svidjela cijena zbog koje je odlučio uložiti vrijeme i ponešto novaca kako bi u vlastitom aranžmanu pozlatio već ionako poseban automobil.
Cijeli proces bio je relativno kompliciran zbog kemijskih procesa koji jesu i nisu mogući između čelika, pozlate i svih slojeva i obrade koja mora biti odrađena. Uglavnom, dotični je vlasnik naposljetku skoro tri mjeseca kasnije dobio je svoj pozlaćeni DeLorean DMC-12 za samo 8.000 dolara više.
U tu je cijenu bila uključena boja, gorivo i ostali troškovi. Ali i putovanje do radione gdje je posao odrađen.
Proučavajući sve ovo palo mi je na pamet da bi čelik možda u detaljima mogao biti drukčije obrađen, kako bi svaki od primjeraka mogao imati nešto jedinstveno na sebi. Kad već ne može imati boju, možda bi neki dio karoserije mogao biti izveden reljefno. Odnosno s uzorkom.
Naravno to ovisi i o kakvom se čeliku radi, s kojom namjenom i slično.
Ali tu polemiku mogu ostaviti za “što bi bilo kad bi bilo” tekstove i teoretiziranja.
Još jedna zanimljivost vezana uz DeLorean DMC-12 vezana je i uz aukciju održanu tijekom lipnja 2017.godine. Onu na kojoj je ponuđen pozlaćeni DeLorean DMC-12 proizveden 1983.godine s crnim interijerom, manualnim mjenjačem i sa samo 156 prijeđenih milja.
Planetarnu slavu i popularnost DeLorean DMC-12 stekao je kao glavni automobil prvog nastavka filma “Back To The Future”, odnosno “Povratak u budućnost”. I u tom je filmu korišten automobil koji je u nekim detaljima daleko drukčiji od originala.
Filmska verzija koristi plutonij kao glavno pogonsko gorivo, dok se u stvarnosti automobil hranio benzinom. Često spomenut “flux capacitor” predstavlja tek jedan holivudski filmski dodatak s kojim DeLorean probija vremensku dimenziju na “silovitoj” brzini od čak 88 milja. No u stvarnosti je “flux capacitor” nepostojeći komad opreme za DMC-12, a “fantastična” maksimalna brzina ovog sportskog automobila jedva da je iznosila 110 milja na sat.
Prema nekim testovima DeLorean DMC-12 s manualnim mjenjačem od 0-100 km/h ubrzao je za 8.8 sekundi, dok verzija s automatskim mjenjačem istu brzinu dostiže tek za 10.5 sekundi.
I sve je to samo još par dokaza u nizu koji u potpunosti opisuju ovaj “sportski” automobil.
S vremenom, baš zbog popularnosti filma, puno ljudi je probalo replicirati filmski primjerak. Tuning-scena već neko vrijeme ima DeLorean u fokusu i u njega se u toj dimenziji obožavanja automobila najčešće ugrađuju LS-motori. No to ne treba čuditi, jer je originalni motor bio relativno slabašan i dobiven u suradnji Peugeot-Renault-Volvo zbog čega se i koristi skraćenica PRV.
S obzirom na taj motor DMC-12 ni u bunilu nije bio sportski automobil. Jer je ubrzavao teško i vozio se kao tipičan američki automobil – sporo i gotovo nikako.
Budući da je John DeLorean tvornicom i proizvodnjom pokrenuo vlastitu priču mimo bilo kakve korporacije, u određenom trenutku napravio je veliki gaf u pokušaju da financira tvrtku. Odnosno tvornicu i proizvodnju u kratkom roku. Stoga je taj pokušaj odrađen putem nekih “alternativnih izvora” financiranja. I tu kreće onaj tužni dio priče o g. DeLoreanu i njegovom sportskom automobilu iz osamdesetih.
Krajem listopada 1982.godine g. DeLorean je uhićen pod optužbom krijumčarenja kokaina. Snimljen je u hotelu blizu Los Angelesa kako dogovara posao s tajnim agentom FBI službe. Pa iako povijest kaže kako je nakon par mjeseci sve odbačeno pod tvrdnjom da je “ilegalno sniman” i da mu je “sve podmetnuto”, time je potpisao potpun krah i trajno zatvaranje tvornice.
Zadnjih se nekoliko godina sve više i češće spominje priča o ponovnom početku proizvodnje DeLoreana DMC-12.
I naravno da jedna od mogućnosti podrazumijeva korištenje baterija.
Tamo negdje tijekom 2015.godine pokrenuta je priča o ponovnoj proizvodnji u sklopu takozvanog američkog “Low Volume Manufacturer” zakona. Tj. onog prema kojem je moguće proizvesti svega nekoliko stotina automobila godišnje – i to sasvim regularno, ali i unutar određenih dimenzija i prema još nekim zakonskim pravilima.
No s obzirom na zakone i pravilnike o emisijskim plinovima u kombinaciji s tadašnjom Trump-administracijom, sve je nekako stavljeno na pauzu. DeLorean po svojim originalnim standardima ne odgovara ekološkim normama, zamorna birokracija sve dodatno usporava i priča je opet stala.
U trenutku šuškanja o mogućim pomacima cijeli svijet je uhvatila pandemija – i što više dodati na to.
Za sve zaljubljenike u DeLorean u pravilu onaj najteži dio predstavlja čekanje. Zato preporučujem upaliti TV, pogledati tko zna koji put “Povratak u budućnost”.
A onda zaboraviti na sve kokainske afere i pandemije.
I jednostavno uživati u čeličnim galebovim krilima.
