Besmisleni zakoni i glupi ljudi
Tako bi se u najkraćim crticama moglo opisati ono čega smo na dnevnoj bazi u prometu svi zajedno svjedoci. Jer čak i u 2023. godini aktualnost u prometu (a i šire) predstavljaju besmisleni zakoni i glupi ljudi.
Pogotovo u našim krajevima, reklo bi se…
Jeste li se u prometu ikada osvrnuli na automobil kraj sebe i vozača koji sjedi za volanom?
Ako jeste, za pretpostaviti je kako ste barem u nekom dvoznamenkastom postotku primijetili kako dotični vozač sjedi za volanom i bleji u zaslon svog pametnog telefona, ili po njemu tipka.
Uglavnom, ne znam kakav je slučaj s vama cijenjeni čitatelji, ali meni se na takve tikvane u prometu istog momenta upali ona nepostojeća crvena lampica u glavi. Ona koja instantno počinje pumpati krv u žilu glupaču i otvarati ventil na kojem piše oznaka „salva psovki“.
Time se zapravo nesvjesno dovodim u agitirano stanje te samom sebi činim „medvjeđu uslugu“ na cesti. Jer svi znamo da u stanju nervoze baš i ne razmišljamo razborito kao dok smo mirni, sabrani i staloženi.
Vjerujem da s takvim načinom ponašanja (odnosno reagiranja) nisam jedini koji funkcionira na takav način, ali to je već jedna druga priča.
Iskreno govoreći, pimplanje po telefonu za vrijeme vožnje doživljavam kao osobnu (i zakonski gledano protuzakonitu) slobodu s kojom si ljudi uzimaju pravo biti sebični i glupi.
Rekao bih da je to sama srž ovako neodgovornog ponašanja od strane pojedinaca i pojedinki kojima su trivijalni statusi, postovi i komentari na nekom Facebooku, Tinderu, Twitteru, Viberu ili WhatsAppu važniji od vlastite sigurnosti i one ljudi koji se nalaze oko njih u prometu.
Stoga takve sudionike u prometu mogu nazvati tek sebičnim ljudima ili pak jednostavnije rečeno, moronima.
Problem je u tome što sve to skupa nažalost nikoga baš previše ne dira. I tako je manje-više sve do trenutka kada takva osoba ne bude direktno prozvan (ili prozvana). Jer tada kreću bjesomučna opravdanja i žalopojke, umjesto da se jednostavno prizna pogreška i krivnja, shvati se problematika, ispriča se i potom se barem pokuša utjecati na takvo nepotrebno, glupo i neodgovorno ponašanje.
Takvih smo se primjera nagledali u sklopu raznoraznih situacija i tragedija s kojima je promet u našim krajevima svako malo bio pogođen. No da sad ne navodimo političare oba spola, raznorazne “sportske ambasadore i ambasadorice” te svu silu „običnih“ ljudi koji su na cestama zbog vlastite gluposti stvarali tragedije i potom svim silama pokušavati izbjeći odgovornost, ajmo radije navesti nekolicinu zaključaka. I to zaključaka zbog kojih ekipu s mobitelima u rukama za vrijeme vožnje ne mogu gledati drugačije, nego kao apsolutne ego-manijake i polu-idiote:
– Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), u prometnim nesrećama širom svijeta na godišnjoj bazi smrtno stradava više od 1,2 milijuna ljudi. Unutar te je statistike navedeno kako po jedna osoba u prometu umire svakih 30 sekundi.
– Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), u prometnim nesrećama širom svijeta na godišnjoj bazi nekih 20 do 50 milijuna ljudi biva teže ozlijeđeno.
– Do 2030. godine projicira se da će prometne nesreće biti peti vodeći uzrok smrti u svijetu i prema aktualnim bi naznakama trebali na rang-listi preskočiti HIV / AIDS, rak, dijabetes i nasilje.
– Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO), najveći dio smrtnih slučajeva u globalnom prometu (91 %) događa se u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.
– Ponašanje vozača u prometu odgovorno je za 80 do 90 % prometnih nesreća na globalnom planu. To znači da se više smrtnih slučajeva i ozljeda može pripisati vozačima, nego stanju na cestama ili vozila.
– Dekoncentrirana vožnja predstavlja jedan od najopasnijih trendova u današnjem prometu.
– Danas na prometnicama diljem svijeta postoji više od 600 milijuna putničkih automobila i 4,6 milijardi mobitela na pretplatu – s time da je 2 milijarde dotičnih pretplata prodano samo tijekom 2009. godine.
– Rastrojeni vozači imaju oko 4 puta veću vjerojatnost biti upleteni u sudar od onih koji su koncentrirani na vožnju.
– Pisanje i slanje tekstualne poruke za vrijeme vožnje čini 20 puta veću opasnost od prometne nesreće u odnosu na koncentriranu vožnju bez korištenja telefona za vrijeme vožnje.
– Vozači koji za vrijeme vožnje šalju i primaju tekstualne poruke skidaju pogled s ceste u prosjeku 4,6 od 6 sekundi, odnosno 77 % ukupnog vremena tijekom kojeg bi trebali biti koncentrirani na cestu i sve ono što se na njoj odvija.
Pri 90 kilometara na sat prosječan vozač koji tipka poruku putem mobilnog telefona unutar tih 6 sekundi prelazi dužinu nogometnog igrališta ne gledajući na cestu 77 % vremena.
– Samo 2008. godine u Sjedinjenim Državama poginulo je gotovo 6,000 ljudi, a više od 500,000 ozlijeđeno je u prometnim nesrećama kojima je uzrok bila dekoncentrirana vožnja. Najčešći uzrok je korištenje mobilnog telefona za vrijeme vožnje.
– Do danas su 32 zemlje donijele i definirale zakone o zabrani korištenja mobilnog telefona za vrijeme vožnje.
– Portugal je donio zakon s kojim je zabranjena upotreba bilo koje vrste telefona, uključujući i one s hands-free sustavom.
– Neke zemlje, uključujući SAD, Englesku, Belgiju, Španjolsku, Novi Zeland, Australiju i Rusiju pokrenule su i javne kampanje za edukaciju i podizanje svijesti. Cilj je apelirati na vozače da odlože svoje mobilne telefone tijekom vožnje i ne koriste ih za tipkanje bilo kakvih poruka.
U sklopu jednog od izvješća (tj. sažetka) od strane Svjetske zdravstvene organizacije navodi se kako „Rastrojena vožnja ozbiljna je i sve veća prijetnja sigurnosti na cestama. Uz sve više i više ljudi koji posjeduju mobilne telefone te uz brzo i često uvođenje novih komunikacijskih sustava unutar današnjih automobila, ovaj će problem tijekom godina koje dolaze vjerojatno eskalirati na globalnoj razini“.
Dakle, problema su u WHO-u apsolutno svjesni. No nastavak ovog izlaganja, tj. jedan od zaključaka potvrđuje tezu o nepoznavanju tematike i nemogućnosti (tj. da ne kažem nesposobnosti) obračunavanja s problemima tamo gdje je to potrebno.
Uglavnom, u nastavku to isto izvješće nažalost kaže i ovo:
„Do danas nema dovoljno dokaza koji bi ukazivali na rizike povezane s različitim izvorima odvlačenja pažnje tijekom upravljanja automobilom i koje bi se intervencije mogle obaviti u smislu prevencije i smanjenja utjecaja ovog negativnog trenda na cestovni promet na globalnoj razini“.
Iskreno govoreći, navesti da nema dovoljno dokaza za neki negativan trend, kada je dovoljno tek izaći s automobilom na cestu i malo gledati oko sebe, glupo je koliko i neistinito.
Ako bismo se vratili na sam početak ovog teksta i ponovno se prisjetili koliko današnjih sudionika u prometu umjesto volana u rukama drži svoje pametne telefone, reklo bi se kako cijela ova priča ne predstavlja neki mit, legendu ili naturalnu mistiku.
Ali u tome i jest problem, jer svaka organizacija ovakvog tipa uvijek djeluje u domeni puke teorije, dok s praksom, tj. sa stvarnim životom nerijetko nema ama baš nikakav doticaj.
Zato svijet danas izgleda ovako kako izgleda. Prepun akcija, apela i ideja koje koštaju novaca i koje u fokusu imaju ljudska i ina druga prava, a zapravo ne donose nikakvo rješenje, ne popravljaju situaciju i ne pomažu ni najmanje.
Doduše, WHO predlaže nekoliko točaka s kojima bi se legislative mogle boriti u praksi, ali sve su one već odavno isprobane i na kraju krajeva nikada ne urode plodom.
Sve te ideje upućene od strane dušobrižničkih organizacija nikako ne mogu shvatiti da ljudski faktor u cijeloj priči jednostavno treba izostaviti, marginalizirati i skloniti što je dalje moguće od provođenja neke zaštitne mjere. Jer ljudi će uvijek naći izgovor za neodgovorno ponašanje, a netko će radi toga stradati.
Uostalom, ajmo navesti ideje izmišljene tijekom brojnih sastanaka unutar WHO-a:
– postavljanje sustava za prikupljanje podataka koji bi poslužili za procjenu veličine problema na globalnom planu
– donošenje i provođenje zakona
– poticanje politika za rješavanje korištenja mobilnih telefona među poslodavcima s velikim voznim parkom
– vođenje kampanje za povećanje svijesti javnosti o rizicima ponašanja
Nismo li sve to već isprobali?
Hm…
Ljudi imaju tendenciju prema davanju svakakvih izgovora kada ih se pita zašto tipkaju dok voze.
Jedni kažu kako se radi o porukama koje su jednostavno previše važne da bi ih se zanemarilo. Međutim, kako kaže nekolicina ožalošćenih roditelja, niti jedna poruka poslana putem telefona ili društvene mreže nije važnija od nečijeg života.
Drugi pak kažu kako drže telefone blizu vjetrobranskog stakla, jer su time identično koncentrirani na obje radnje. No to je istinito poput npr. „nisam kriv“ iz usta našeg nekadašnjeg premijera koji jako voli satove.
Držati zaslon telefona blizu vjetrobranskog stakla ne znači da jedno oko može pratiti promet, a drugo poruke na telefonu.
Nitko od nas usprkos pojedinim sposobnostima nije hinduistički Bog ili neko drugo celestijalno tijelo koje se u pokretu može koncentrirati na nekoliko stvari odjednom. Stoga je i ta priča tek jadan i glup izgovor za isticanje vlastite sebičnosti i gluposti.
Treći će pak reći kako tipkaju poruke samo kada stoje na semaforu i čekaju zeleno svjetlo. U tom dijelu priče mogu reći samo “mea culpa” i priznati da se takvog što i meni znalo zalomiti. No s obzirom na odlazak koncentracije u smjeru telefona, nije rijedak slučaj da se zeleno upali, a mi i dalje stojimo te time do krajnjih granica iritiramo one koji stoje iza nas i čekaju nastavak svog puta. Time povećavamo šanse za nemile događaje, jer kako sam spomenuo i u gornjem dijelu teksta, vožnja u agitiranom stanju nije ista kao i ona bez korištenja živaca.
Realno gledano, iz dana u dan smo bombardirani time koliko smo zapravo važni. Svi smo bitni. Svi smo posebni. Svi vrijedimo truda, vremena, novaca i živaca.
Mnogi to itekako ozbiljno shvaćaju, pa se ponašaju poput apsolutnih egocentrika i ego-manijaka i rade svakojake gluposti s kojima smo mi ostali na dnevnoj bazi svako malo ostavljeni u čudu. I najčešće bespomoćno gledamo neku budaletinu koja jednostavno ne vidi dalje od vlastitog dupeta.
Mislim, ako je tome doista tako i svi smo mi važni, čemu onda prepuštati slučaju da nas pamte po nedovršenoj rečenici ispisanoj na ekranu nekog telefona koji je pametniji od nas samih?
Ne kosi li se to s principom koji su mnogi prihvatili zdravo za gotovo? Onom koji kaže „osoba je najvažnija“?
Hmmm…
Neumoljiva i kirurški precizna statistika potvrđuje teoriju koja kaže da su samo tri sekunde dekoncentracije tijekom vožnje sasvim dovoljne da vožnja u kombinaciji s tipkanjem poruke za volanom završi sa smrtnim slučajem. Stoga je jasno vidljivo da dvostruka mjerila u kombinaciji s manjkom edukacije, odgovornosti, kućnog odgoja, razboritosti i intelekta za mnoge donose instantnu presudu. A to je u najmanju ruku glupo i nepotrebno. Pogotovo u „eri razuma“, kako mnogi nazivaju stoljeće u kojem živimo.
S obzirom na ljudsku prirodu koja će uvijek pronaći načina opravdati glupost svakog pojedinca, mišljenja sam da je krajnje vrijeme da se sva ta sociološka i politička korektnost stavi nekamo sa strane. Ali i da se u cijelu priču na ispravan, hladan i egzaktan način unutar jednadžbe ugura tehnologija koju današnje čovječanstvo toliko voli i cijeni.
Jer ljudi će uvijek biti ljudi i tu pomoći nema.
Stoga bi proizvođači automobila bez problema mogli implementirati neke imobilizatore za mobilne mreže te time onemogućiti pimplanje po ekranima tijekom vožnje. Legislative bi u želji za nekim boljim i ružičastijim statistikama paralelno s time i bez puno problema mogle izglasati nešto takvo kao obavezno i prijeko potrebno.
Takvim bi se postupkom i tehnološkim rješenjem konačno na direktan i konkretan način onemogućilo tikvane da tipkaju za vrijeme vožnje te bi se automobili konačno opet mogli početi koristiti kao prijevozna sredstva, a ne pokretni stanovi, fotelje i birtije.
Isto bi se moglo napraviti i s pijanim budalama koje nakon 12 litara vina u dupetu misle da su Michael Schumacher, Iron Man i neki svemogući Bog u jednoj osobi.
Imobilizatori paljenja automobila već odavno postoje, ali nekome očito nije u interesu implementirati ih u automobile, već i dalje sve ostaje u teoriji, dok u praksi pijane budale i dalje ubijaju ljude.
I što je najgore od svega, upravo takvi neodgovorni moroni najčešće preživljavaju, dok s druge strane nevini ljudi zbog “sposobnosti” pijanih budala za volanom hodaju po sprovodima, pokapaju svoje najmilije i plaču.
No alkohol i druge u prometu nisu tema ove priče, jer je u krajnjoj liniji riječ o manjem broju prijestupnika.
I to je također tužan dio statistike, jer ako bih isključio onaj logičan dio mozga, onda mogu reći kako pijani ljudi barem imaju opravdanje da budu retardirani.
Kada bismo radili statistiku onih koji piju i voze i usporedili ih s onima koji tipkaju po telefonima i voze, vjerujem da bi manji dio prijestupnika podrazumijevao ekipu u eteričnim stanjima. Jer alkohol ne konzumiraju svi i na njega svatko reagira drugačije, dok je s telefonima totalno drugačija priča.
Mobitele danas imamo svi. Koristimo ih bez reda, pravila i pameti. Zato ljudi za volanom ginu i trpe ozlijede raznoraznih vrsti i tipova. A to ne bi trebalo biti tako.
Dakle, za kraj ovog izlaganja mogu reći kako znam da baš i nisam u mogućnosti popraviti svijet. Stoga neću niti pokušavati, već bih jednostavno probao „drito u glavu“ napisati tek jedan-jedini apel:
Ljudi moji dragi, nemojte biti moroni.
Nemojte za volanom glumiti suce, Bogove i multifunkcionalne strojeve.
Nemojte biti dijelom crne statistike koja podrazumijeva ružne radnje i situacije.
Pustite te svoje telefone iz ruku za vrijeme vožnje, dok ne ubijete sebe ili nekog drugog. Jer kada do toga dođe, postaje kasno – i za vas i za one kojima ste zbog trivijalne informacije na zaslonu svog pametnog telefona presudili do kraja života. Ili pak dotičan život zbog statusa na “Fejsu” naprasno prekinuli.
Sve drugo bilo bi suvišno reći.
Pogotovo ako sve ovo čitate tijekom vožnje.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
