Autonomni automobili i ljudska priroda
Autonomni automobili i ljudska priroda (nažalost) idu rukom pod ruku.
Ajme što nas kao auto-entuzijaste očekuju lijepa vremena…
Koliko ste puta čuli ili izrekli nešto poput „ljudi su glupi“? Za sebe mogu reći da je to čest slučaj i u jednu i u drugu stranu. No to nipošto ne znači da je takvo generaliziranje ispravno, već eventualno predstavlja smjernice prema određenim pripadnicima ljudskog roda. I zapravo bi najtočnije bilo reći kako ljudi zapravo nisu glupi, već su jednostavno postali nezainteresirani. A za to pak postoji milijardu dokaza koji se na dnevnoj bazi nalaze oko sviju nas.
Uglavnom, primjera za svu tu nezainteresiranost postoji u svim mogućim i nemogućim aspektima od kojih se sastoje naši dani. Ali nerijetko je u prometu najgore po pitanju toga, jer upravo u tom dijelu našeg života sva ta nezainteresiranost postaje opasna.
Naime, koliko ste puta vidjeli nekoga da u prometu tipka po telefonu i tek sporadično gleda kuda ide? Ili pak koliko često stojite na semaforu duže nego biste trebali, jer neka individua ispred vas zbog neke sasvim sedamnaeste radnje (koja s procesom vožnje nema nikakve veze) stoji na cesti puno duže nego bi trebalo? Za pretpostaviti je kako je odgovor na oba pitanja „često“.
Ljudi danas na cesti proces vožnje vide kao nešto usputno. Radnju za koju koncentracija nije potrebna, te proces u kojem nitko izuzev njih samih nije ni najmanje bitan. I zato se iz godine u godinu pune crne statistike, ljudi ginu i bivaju osakaćeni, izranjavani i ovijeni u crno. Stoga u maniri „linije manjeg otpora“ koja je tijekom posljednjih godina postala glavnom okosnicom postojanja na planeti zemlji, eto nam ljudi u bijelim kutama i super-kompjutera koji bi sad odjednom sve skupa trebali poboljšati i spasiti.
Eto…zato se razvija autonomna tehnologija u automobilima. Nema drugog razloga.
Tamo negdje 2013. godine na scenu stupa šareni Google i pokreće priču oko samoupravljačkih sustava u automobilima. Snimaju se mape, sateliti rade poput klinaca od 9 godina u Vijetnamu, te se malo pomalo gradi ideja u sklopu koje bi automobili trebali voziti sami, dok bi ljudi u njima bili prepušteni vlastitim interesima. Ili manjku istih.
Tada je pokrenut eksperiment koji je kao osnovnu ideju imao ispitati koliko su ljudi spremni na polu-automatizaciju svojih vozila i koliko sve to skupa zapravo ima smisla. Naravno da su u cijeloj priči postojala i neka pravila vezana uz ponašanje „vozača“ u automobilima, pa eto o kakvim se pravilima radi:
– „Vozač“ mora konstantno paziti na cestu
– „Vozač“ smije maknuti ruke s volana, ali mora biti na oprezu i vratiti ih na volan po potrebi
– Google cijelo vrijeme „vozača“ gleda putem kamera i snima po potrebi
– Ukoliko bilo koje od ovih pravila bude prekršeno, Google povlači „vozača“ i automobil s ceste
Dakle, reklo bi se da su pravila zapravo jednostavna i da sam eksperiment nikako nije mogao propasti. No s tom bismo pretpostavkom svi zajedno bili u krivu, zato što je cijelu priču ubrzo preuzela tek čista ljudska priroda, pa je eksperiment potrajao samo nekoliko tjedana.
Tijekom trajanja eksperimenta, odnosno nakon samo nekoliko dana od njegovog početka, ljudi su se jednostavno opustili i početna fascinacija cijelim projektom više nije bila prisutna. Stoga je izgradnjom povjerenja prema polu-autonomnom sustavu unutar automobila ubrzo krenulo tipkanje SMS-poruka, nanošenje šminke na raznorazne dijelove lica, korištenje prijenosnih računala, te pimplanje po društvenim mrežama i medijskim servisima. A onda je prva osoba jednostavno zaspala i time ugrozila ne samo sebe, već i ostale sudionike u prometu, pa je cijeli eksperiment jednostavno prekinut.
Ideja je usprkos svemu i dalje opstala, te je projekt nešto kasnije uobličen u Googleovu podružnicu pod nazivom Waymo. Priča se nastavila u smjeru potpune autonomije, tj. pretvaranje vozača u putnika, a sve je to nadgledao glavni šef u Waymou, gospodin pod imenom John Krafcik. Dotični gospodin je poput ostatka ekipe inicijalno bio razočaran reakcijama i pretjeranim opuštanjem „vozača“ (odnosno sudionika u eksperimentu). Ali je usprkos tom inicijalnom razočarenju ipak u njegovoj glavi prevladao optimizam.
„Dobra je vijest to da smo ovim eksperimentom u kratkom vremenskom roku stekli uvid u pravu zagonetku. A ta je zagonetka jednostavno ljudska priroda. Naš je sustav „AutoPilot“ bio iznimno napredan. Koristio je nekoliko strateški postavljenih kamera, u kombinaciji s radarom i lidarom, te s masivnim i ekstremno potentnim ugrađenim računalom. Zapravo se sva ta napredna tehnologija i tehnika postavila kao velika barijera i prerasla u problem, jer su vozači izuzetno brzo prevladali inicijalni strah od nove tehnologije i pretjerano se opustili.
Uglavnom, kao zaključak smo izveli da tehnologija u današnje vrijeme nema puno problema, već da je ljudski faktor onaj koji stvara problematiku. Jer što je tehnologija na većem stupnju razvoja, to će se ljudi lakše prilagoditi i u dotičnu tehnologiju povjerovati bez puno razmišljanja. A to je veliki problem kod polu-autonomnih sustava u kojima ljudski faktor treba igrati relativno bitnu ulogu“.
Riječi su to g. Johna Krafcika koji se na ovogodišnjem salonu automobila u Frankfurtu osvrnuo na neka prošla vremena opisujući neka nova koja tek dolaze.
G. Krafick dodaje i kako „Jedini način da se riješi problem sigurnosti prometnica i jedini način da se pruži prilika za mobilnost svima, bilo potpuno uklanjanje čovjeka iz jednadžbe. Iz tog razloga smo svoje napore i ideje usmjerili prema potpunoj autonomiji kojoj nije potreban direktan nadzor od strane vozača niti posjedovanje vozačke dozvole od strane istog“.
Krasno, zar ne?!
Sama ideja osobe u automobilu koja nema blagog pojma o bilo kakvom procesu vožnje i sudjelovanja u prometu istog momenta zagrije naša srca, zar ne?!
Dakle, tvrtka Waymo je u tom momentu samo prigrlila temeljnu istinu. A vrijeme od 2013. godine do danas ovim je eksperimentima samo išlo u prilog. Jer koliko je praksa do sada pokazala, u današnje vrijeme postoje samo dvije opcije koje podrazumijevaju autonomiju.
Ili je riječ o aktualnoj razini 2 kojom se npr. koristi Tesla sa svojim modelima (i koja baš ne funkcionira onako kako bi prema hvalospjevima od strane g. Muska trebala funkcionirati), ili se pak radi o tehnologiji koju tek treba implementirati u automobile, ali koja istovremeno nije spremna za petljanje čovjeka u proces vožnje. Jer budimo realni – samo jedna sekunda i nešto znatiželje ispada sasvim dovoljno vremena da bi s čovjekom za volanom nešto gadno pošlo po zlu. Stoga je i u tom dijelu zapravo riječ o ljudskoj prirodi i navikama koje ljudi jednostavno imaju, i jednostavno ne postoji način da se to izbjegne. Barem ne za sada.
I zato autonomija u svijetu automobila i dalje nema ama baš nikakvog smisla.
