Automobili s turbo-punjačem za kojima smo patili u mladosti – 2.dio
Dragi čitatelji, pred vama je drugi i završni dio našeg prisjećanja legendarnih automobila pokretanih turbo punjačem. Kao što je bio slučaj i u prvom dijelu teksta, bavimo se vozilima koja nisu bila potpuna egzotika na našim prometnicama.
Nakon prvog dijela, prisjetimo se zajedno još nekih od legendarnih automobila koji su nas očaravali svojom pojavom na cestama godinama unatrag. Opet će se ovdje naći za svakog automobilskog obožavatelja ponešto. Napomenuo bih da nam je ostala još hrpa odličnih automobila potpomognutih turbo punjačem, ali jednostavno nije bilo moguće obraditi sve njih na ovoj našoj listi. Neki drugi put svakako će na red doći i oni.
Peugeot 405 T16
Peugeot 405 stigao je u prodajne salone 1987. godine kao veliki hit i s velikom reklamom, ali i bremenom. Naime – izabran je za Europski auto iste godine s uvjerljivo najviše glasova ikad, sve do dana današnjega. Kapa do poda.
Lijep Pininfarinin dizajn, kvaliteta i solidni motori pobrinuli su se za dobre prodajne brojke popularne 405 – ice. Prvi dio devedesetih bio je poznat po tome da su gotovo svi proizvođači vozila imali sportsku i „naoštrenu“ verziju svoje obiteljske limuzine u ponudi. Dobra stara vremena… Iznimka tako nije bio ni Peugeot. Nakon prvotnog vrlo dobrog sportskog 405 Mi16, javnosti je 1993. godine prikazan Peugeot 405 T16. Trebao je biti ono najbolje što Peugeot može ponuditi u to doba te zapravo, reklamiranje Peugeota i demonstracija sile.
Može se reći da mu je to definitivno i uspjelo. Pogonjen novim 2.0 aluminijskim četverocilindrašem sa 16- ventilskom tehnologijom i Garrettovom turbinom promjenjive geometrije, 405 T 16 razvijao je 196 KS. Snaga se u kratkom periodu overboosta (cca. četrdesetak sekundi) mogla podići na čak 220 KS a na cestu se prenašala pomoću stalnog 4×4 pogona. Ubrzanje od 0-100 trajalo je 7.5 sekundi dok je maksimalna brzina bila 235 km/h. Brojke sasvim u rangu vozila njegove klase tog vremena. Izvana se od osnovne verzije isticao aluminijskim kotačima od 16“ te mnoštvom aerodinamičnih dodataka u boji karoserije. Peugeot 405 T16 bio je tehnološki iznimno napredan, zabavan za vožnju i uz sve to veoma udoban. Reklo bi se – zaista vrhunska sportska limuzina.
Proizvedeno je svega 1046 primjeraka što ga čini izuzetnom rijetkošću. Zauvijek nam ostaje pri srcu kao podsjetnik na vremena kad je Peugeot proizvodio izuzetno kvalitetna vozila s dušom, a ne plastike s lošom elektronikom koje nisu u stanju izdržati 100 000 km bez kapitalnog kvara. Khm, sljedeći.
Opel Calibra 2.0 Turbo 4×4
Zar ste stvarno mislili da će proći bez nje!? Legenda svog vremena, također jedan od onih automobila koje smo sanjali kao klinci i koji je uistinu obilježio cijelu jednu eru. Kad se prisjećam vozila iz 90-ih, među prvih par koje mi padnu na pamet svakako je Opel Calibra i gledanje kroz vozačev prozor „ koliko je gravirana “.
Proizvodnja je počela 1992. i trajala je do 1997. a podvozje je bilo posuđeno od aktualne Vectre. Čim se Calibra pojavila na tržištu, odmah je postala predmetom razno raznih sportskih prerada i dorada. U svoje vrijeme imala je nevjerojatan koeficijent otpora zraka od samo 0.26 te je desetak godina bila rekorder po tom pitanju. Poznato je da dizajnerske linije coupe automobila ne zastarijevaju tako brzo kao kod drugih vozila ali Calibrine linije uistinu i dan danas izgledaju svježe i relativno moderno. Može se reći da je tvornica iz Rüsselheima napravila zaista lijep i odlično pogođen automobil. Aerodinamična i sportska, Calibra je dobro naoružana ušla u borbu sa, u svoje vrijeme, zaista brojnim konkurentskim sportskim coupeima te im prodajnim brojkama vrlo brzo pokazala čija majka crnu vunu prede.
Kad je predstavljen motor 2.0 Turbo, bilo je jasno da je Calibra konačno dobila i motorizaciju dostojnu svog izgleda. Motor je razvijao 204 KS te je sprintao do 100 km/h za samo 6.8 sekundi, a zaustavio bi se tek kad bi dostigao maksimalnu brzinu od 245 km/h. Složit ćete se, veoma solidne brojke. Navedena snaga u kombinaciji s 4×4 pogonom i Getragovim mjenjačem sa 6 brzina, bila je kombinacija za stvaranje najimpozantnije serijske Calibre ikad. Ubrzanja su bila u najmanju ruku brutalna. Ovjes je također bio vrlo dobro izbalansiran i malo koji direktni konkurent mogao je staviti soli na rep Calibri 2.0 Turbo. Pogon 4×4 pobrinuo se da se ova zvijer uredno može biti iskoristiva i u zimskim uvjetima, primjerice.
Za kraj, ostaje žaljenje zbog dvije stvari. Prvo, što Opel nije proizveo istoimenog dostojnog nasljednika više nego uspješne Calibre ( ne računam ovdje bezličnu Astru Coupe Bertone ) te drugo, što je možda 90% primjeraka ovog automobila unakaženo raznim „ sporckim “ neukusnim dodacima i preradama, čime je sama Calibra potpuno nezasluženo postala predmetom raznih šala i podsmjehivanja… Svaka čast i ovim putem apsolutna pohvala onoj manjini vlasnika s tvorničkim stanjem vozila ili ukusno sređenim vozilom. Upravo zbog toga je jedan više nego odličan automobil postao prilično isfuran, demodiran i jednostavno – neinteresantan. Zaista velika šteta…
Fiat Uno Turbo
Još jedan od predstavnika brzih malih automobila na našoj listi. Fiatov ulazak na novo bojište nazvano „hot hatch klasa“ desio se godine 1985. a svijetlo oružje je bio Fiat Uno Turbo i.e. Predstavljen godinu dana ranije, Uno se odmah okitio titulom Europskog auta godine. Simpatičnog i dopadljivog kutijastog dizajna, imao je više nego dobre prodajne brojke te bio jedan od vladara klase.
E sad, Fiat je uvidio potencijal u novoj klasi malih ali snažnih gradskih automobila te izbacuje Uno Turbo, prvi automobil pokretan turbo punjačem u svojoj dugoj povijesti. Iskustva za konstrukciju skupljena su ni manje ni više nego s aktualnih Ferrarijevih bolida Formule 1. Može se reći da je to vrlo znakovito, pošto je Uno Turbo zaista i išao kao formula.
Za početak, vozilo je težilo 845 kilograma. Ako se tome pridoda 105 konjskih snaga snažan 1.3 motor potpomognut vodom hlađenim turbo punjačem, jasno je da se dobije automobil s luđačkim ubrzanjima. Pazite, to je godina 1985., a mali Uno ubrzava do stotke za samo 8 sekundi ! Maksimalna brzina bila je malo preko 200 km/h. Uno Turbo raspolagao je novim električnim paljenjem te Bosch multipoint ubrizgavanjem. Potkraj 80-ih godina dobiva i ABS.
Izvana se Uno Turbo nije previše razlikovao od svoje serijske braće. Dodan je efektni krovni spojler, dok je naprijed smjestio nešto veći branik s integriranim maglenkama. Podvozje vozila bilo je tvornički spušteno za bolje držanje ceste, a za upotpunjavanje sportskog dojma pridodani su mu i serijski aluminijski naplatci od 13“. Unutrašnjost je bila jednostavna i sportska, ali opet dovoljno komforna i prostrana da se četiri čovjeka vozi bez gužvanja. Središnje mjesto zauzimao je sportski Momo volan. Za ono vrijeme rijetkost je bila digitalna instrument tabla i pokazivači.
Nažalost, kao i sve male jurilice iz tog vremena, Uno Turbo i.e. bio je upravo stravično brz, ali manjak sigurnosnih sustava te lagana karoserija, u slučaju nezgode činili su ga gotovo pa sigurno lijesom na kotačima. Naravno da su za to zaslužni i vozači, naime bilo je veoma lako pretjerati u doživljaju s malom jurilicom, a popravnog ispita često nije bilo. Veliku muku je također mučio s hrđanjem…
Sve u svemu, kad se podvuče crta, iskustva svih koji su vozili Fiat Uno Turbo govore samo jedno – ludo brzo i nevjerojatno zabavno za vožnju. Upravo zato morali smo naći mjesta za ovu malu legendu na našoj listi.
Toyota MR2 GT Turbo ( SW20 )
Naravno da se na ovoj našoj listi morala naći i jedna Toyota. I to kakva Toyota…
Model MR2 poznat je i pod nadimkom „Ferrari za sirotinju“ ili „Baby Ferrari“ . Ako pogledate njezinu sliku, odmah vam je jasno i zašto. Upravo je napadno zapanjujuća njezina sličnost s Ferrarijima F355 i 348. Pitanje je li ta sličnost slučajna ili namjerna, prepuštamo raspravi na nekom drugom mjestu. Ono što mi možemo zaključiti odmah, jeste to da usporedba s Ferrarijima svakako nije bez vraga, ako primjerice, osim izgleda pogledamo i vozna svojstva ovog malog sportskog coupea. No krenimo od početka.
Ovdje ćemo se baviti drugom od tri generacije Toyotinog malog sportaša MR2. Proizvodnja je trajala od 1989. sve do 1999. kada se predstavlja novi model. Model kodne oznake SW20, četverocilindraš s centralno smještenim motorom i 2000 cm³ te dodatkom turbo punjača je ono što nas zanima.
Ako bismo na papir stavili težinu ovog vozila koja iznosi 1250 kg, dodali snagu od 205 konjskih snaga, turbo punjač i stražnji pogon te izuzetno nisko težište i tvrdi sportski ovjes, ne treba biti magistar strojarstva da se vidi što bi se dobilo. A dobio ( bi ) se monstrum od automobila stvoren za čisti užitak u vožnji. Mala sportska Toyota ubrzavala je od 0-100 za manje od 6.5 sekundi, što je za sredinu devedesetih bilo upravo fantastično, dok je maksimalna brzina ovog stroja iznosila gotovo 245 km/h.
Ako vrhunskim voznim svojstvima i stražnjem pogonu pridodamo zaista bogato opremljenu unutrašnjost te privlačan dizajn eksterijera, dobili smo zaista dobitnu kombinaciju za ultimativni užitak. Identičan motor nalazio se u Toyoti Celici GT Four, koja je nažalost zaobišla Europu te se nije nudila na prodaju kod nas. U originalnim japanskim verzijama za tržište Dalekog Istoka, isti motor je razvijao 242 konjske snage te ubrzavao od 0-100 za samo 5.5 sekundi! Zaista brutalno… Brže čak i od nekih Ferrarija, samo da se vratimo na onu usporedbu s početka našeg teksta! Možete samo pretpostaviti koliki je bio potencijal ovog motora za razne prerade i dizanja snage…
Zbog središnje smještenog motora, ova Toyota bila je veoma dobro uravnoteženo vozilo. Tradicionalna Toyotina pouzdanost ovdje je također došla do izražaja te je motor uz redovno održavanje praktički bio nepoderiv. Toyoti svakako odajemo veliko priznanje za ovu legendarnu jurilicu, možda i najbržu u našoj dvodijelnoj usporedbi.
Ford Sierra RS Cosworth 4×4
Zamislite momka iz razreda iz prve klupe, onog nenametljivog, mirnog, tihog i suzdržanog. I onda, jednog dana, taj momak razbije par školskih siledžija kao stoka ogradu i prometne se u heroja ulice. I svi ostanu u čudu. E, taj momak je Ford Sierra RS Cosworth 4X4.
Europski ogranak Forda je godine 1986. odlučio proizvesti model koji bi popunio prazninu nastalu povlačenjem Forda RS200 te ukidanjem rally Grupe B. Za homologaciju i ulazak u grupu A bilo je potrebno proizvesti 5 000 primjeraka, što je i učinjeno. Za bazu je uzet relativno stari ali pouzdani Pinto motor, a Cosworthovi prsti s dodatkom turbo punjača napravili su svoju čaroliju i stvorena je prava zvijer.
Na kraju se ispostavilo da zbog stražnjeg pogona i nešto slabijeg motora nije bila osobito konkurentna u rally natjecanjima, no bila je više nego solidna. Proizvedeno je još 500 dodatnih primjeraka za homologaciju i ulazak u prvenstvo turističkih automobila, gdje je pak Sierra Cosworth pokazala svoje pravo lice. Tijekom svog životnog vijeka, dakle od 1986. pa do 1992. godine, osvojila je gotovo svako prvenstvo turističkih automobila na kojem se pojavila što je upravo fantastično! Na kraju je proizvedeno nešto manje od 13 000 primjeraka.
Suradnja s Cosworthom tako je 1990. izbacila limuzinu Sierra RS Cosworth, tog trenutka najbrži Ford njihovog europskog ogranka. Bila je direktna konkurencija Mercedesu 190 i BMW-u e30, ali za znatno manje novca. A performanse…Uh. Dakle, ubrzanje od 0- 100 trajalo je samo 6.9 sekundi dok je snažni turbo motor od 220 konjskih snaga ubrzavao sve dok nije došao do svog maksimuma od 240 km/h. Za stabilnost se brinuo vrhunski 4×4 pogon, zbog kojeg je težina nešto porasla, ali i dalje je iznosila relativno niskih ( ali za utrke ipak previsokih, ispostavilo se ) 1250 kilograma. Kakvo je motor bio remek djelo najbolje govori činjenica da su trkači modeli vrlo lako manjim doradama dobivali i preko 450-500 konjskih snaga, i to bez otvaranja samog motora ! Uistinu veliko priznanje za konstruktore iz Coswortha.
Još jedno priznanje dolazi s pomalo neočekivane strane. Naime, zbog nenametljivog, pomalo običnog i bezličnog dizajna te istovremeno brutalnih performansi i brzine, Sierru Cosworth su doslovno obožavali britanski lopovi, provalnici i ostala ekipa s one strane zakona. Na Otoku su masovno bile otuđivane i korištene u zlodjelima te čak kruži usmena predaja kako je svaka britanska Sierra Cosworth 4×4 barem jednom ukradena te korištena za „zdrpi i briši“ sistem. Velika je šteta za automobilsku povijest što je dosta Sierra nakon lopovluka bivalo zapaljeno… Da bi stvar bila bolja, nakon provalnika, za isto vozilo se pod krilaticom „Ako ih ne možeš pobijediti- pridruži im se “ odlučila i britanska policija.
Da zaključimo, Ford Sierra RS Cosworth 4×4 bila je fenomenalan automobil koji nije tražio astronomske izdatke za održavanje, a nudio je više nego dosta toga za uzvrat. Reklo bi se – best buy. Rabljenih još uvijek ima na cestama, ali cijene su već poprilično visoke te će zasigurno rasti i dalje.
