Automobili o kojima više nitko ne priča: Pontiac Firebird Trans Am (3. generacija)
Iako se pojedini primjerci ovog američkog barem nazivno sportskog automobila na nekim stranim oglasnicima prodaju za poprilično visoke cijene, i dalje je riječ o generaciji automobila koju u današnje vrijeme nitko baš pretjerano ne spominje.
Kada se prvi Pontiac Firebird Trans Am pojavio kao ideja, cijela je priča bila usmjerena prema utrkama prema kojima je najjača izvedenica Firebirda i dobila sufiks. Odnosno Trans Am utrke koje su u Americi bile pandan serijama u kojima su pod svjetlima reflektora bili europski sportski automobili iz tog vremena. Stoga vrijedi reći kako je prvi Firebird Trans Am u sklopu serijske opreme imao puno nade i snova oko pobjeđivanja u sklopu te sveameričke serije natjecanja. Ali bogovi utrka nisu bili naklonjeni toj ideji, pa su pravila doživjela velike izmjene i samim time se Trans Am usprkos svojoj orijentaciji prema toj seriji utrkivanja našao izvan konkurencije. I to ne na pozitivan način. Stoga nije bilo druge opcije, nego iz automobila proizvesti cestovnu vele-silu o kojoj će se pričati još godinama.
Nakon što je Pontiac u obliku Firebirda Trans Am početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća ponudio LS5 „High Output“ motor koji je stražnje kotače opteretio s čak 355 konjskih snaga, nekoliko godina kasnije stigla je naftna kriza. A onda je „Muscle Car“ era naizgled zauvijek završila. Megalomanski veliki, jaki i ultra-žedni motori odjednom su gubili i 50% snage i time je američka auto-industrija zauvijek promijenjena.
U Pontiacu su pokušali na sve moguće i nemoguće načine anulirati iznenadni manjak konja. I to je na kraju učinjeno s redizajnom modela koji je nastupio 1977. godine i na sebi donio mali milijun kičastih detalja zbog kojih je s vremenom Firebird u sklopu svoje druge generacije postao zanimljiv. A onda su ga Burt Reynolds, Jackie Gleason i Hal Needham praktički preko noći pretvorili u ikonu, kada je na srebrnom platnu izašao film „Smokey and the Bandit“ i postao drugim najgledanijim filmom 1977. godine.
Uglavnom, ako spomenemo kako se od 1970. do 1976. godine prodano nekih 446.700 primjeraka Firebirda Trans Am te kako se od 1977. do 1981. godine prodalo njih 732.700 primjeraka, jasna je magnituda popularnosti ovog automobila. I to ne samo u SAD-u, već i na globalnom planu.
Kada su 1981. godine posljednji primjerci druge generacije izlazili u prodaju, Pontiac je osmislio svoj način borbe s krizom i uspio snagu svog Turbo Trans Ama održati na nekih 220 konja. Paralelno s tim posljednjim izdisajima za Trans Am je već postojao plan i program za nastavak sage o modelu i verziji. A onda je stigla i nova opcija reklamiranja te (tada) nove generacije modela – samo ovaj puta ne u kinima, već na televizijskim ekranima…
Novi je Firebird na scenu stigao 1982. godine i nakon druge ekonomske krize u svojoj najjačoj T/A verziji donio 5 litara zapremine V8-motora i cijelih 165 konja, dok je u bazi bila riječ o uglatom Coupé-automobilu s 4 cilindra i 2,5 litara zapremine koji je na stražnje kotače donosio punih 90 konja.
Samim time se već u prvim danima za novi Firebird činilo kako će Pontiac ubrzo odustati od modela i kako će Firebird prijeći u povijest. Ali to se na kraju ipak nije dogodilo, jer tih dana izdavačka kuća Universal kreće s prvim epizodama televizijske serije „Knight Rider“ s naizgled vječnim Davidom Hasselhoffom u glavnoj ulozi. Samim time je Bo „Bandit“ Darville odjednom postao Michael Knight. A Trans Am je ostao u crnoj boji i preko noći postao K.I.T.T. Odnosno automobil s kojim je moguće razgovarati.
Od 1982. do 1986. godine serija „Knight Rider“ razvaljuje sve rekorde gledanosti. A nova generacija klinaca gleda kako crni Trans Am leti, probija zidove i hvata kriminalce. Stoga paralelno s tim televizijskim eskapadama za „Ajn auto, ajn kompjuta und ajn man“ (kako bi to rekli na njemačkom RTL-u) raste i prodaja iako je u kombinaciji sa 190 konja „jakim“ V8-motorom i dalje riječ o poprilično bljedunjavom i nedorečenom automobilu koji svoju sportsku orijentaciju ima samo u sklopu brošure.
Sredinom 1987. godine televizija je barem na neko vrijeme zakopala seriju „Knight Rider“ i slava je za Firebird Trans Am ovisila prvenstveno o trudu ekipe koja ga je postavila na kotače. I tih dana glavešine na čelu Pontiaca odlučuju ponovno proizvoditi automobil kakav je taj novokomponirani i aerodinamični Trans Am od početka trebao biti. Sredinom te godine na tržište dolazi GTA-verzija modela i već iduće godine snaga raste na 225 konja, da bi još godinu kasnije na dvadesetu obljetnicu sufiksa Trans Am ekipa iz Pontiaca dogovorila donaciju motora od strane Buicka čime je nastao još jedan Turbo Trans Am.
Te se za Pontiac slavne 1989. godine Turbo Trans Am u kombinaciji s motorom iz Buickovog modela Grand National okitio titulom najbržeg američkog automobila i na testovima provedenim od strane renomiranih američkih publikacija zabilježio 4,6 sekundi do stotke i maksimalnu brzinu od 260 kilometara na sat. Službeni navodi oko snage motora govorili su o 250 konjskih snaga, ali na testiranjima u stvarnom svijetu je TTA na stražnje kotače donosio skoro 300 konja i time se Pontiac zapravo vratio dobrim starim danima muljanja ostatku General Motorsa, što je na neki način svojevrstan potpis rekcijama na zabrane i limitacije koje su Oldsmobile i Cadillac tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća svako malo upućivali u obliku službenih dopisa na adresu u Detroit.
Stoga s obzirom na poslovičnu tvrdoglavost i jednu od ikona američke auto-industrije pomalo čudi da se Pontiac Firebird Trans Am treće generacije pronašao među automobilima o kojima više nitko ne priča. Ali tako je valjda trebalo biti…
