Automobili o kojima više nitko ne priča: Mitsubishi 3000 GT
Kada netko 1990. godine u sklopu opreme ponudi aktivne sustave pogona na 4 kotača, upravljačkog sklopa i ovjesa te kada uza sve to jedan sasvim tvornički automobil dođe s ništa manje aktivnim dijelovima karoserije, onda znamo da se radi o nečem izuzetno posebnom i dobro osmišljenom.
Ali danas se o takvom automobilu jednostavno više ne priča.
Uostalom, kada ste posljednji puta negdje u kuloarima auto-industrije čuli za Mitsubishi 3000 GT?
Iako je „Gran Turismo Omologato“ oznaka koju je Ferrari zauvijek vezao uz svoj legendarni model 250 GTO, svejedno je bilo pokušaja da i neki drugi proizvođači automobila posegnu za tom legendarnom oznakom i stave je na svoje modele. Najpoznatiji primjer za to je uobličen u Pontiac GTO čiji su se tvorci uspjeli izvući od tužbe proglasivši tu skraćenicu stavkom opreme. Ali bilo je tu još primjera poput Mitsubishijevog modela Galant GTO koji je svoju slavu prikupljao na hrpu tamo negdje početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
To imenovanje modela naravno ne bi bilo potrebno, da se Mitsubishi s dotičnim Galantom GTO nije natjecao na stazama diljem svijeta. Ali kako jest, u Mitsubishiju su jednostavno poželjeli podsjetiti na taj legendarni model i prebaciti ga u posljednju dekadu 20. stoljeća. Uglavnom, Ferrari nije podnio tužbu i ovaj je Mitsubishijev model nakon svog inicijalnog predstavljanja svijetu ubrzo na japanskom tržištu ostao pod tim legendarnim nazivom, dok se u Europi prodavao kao Mitsubishi 3000 GT.
Baziran dobrim dijelom na modelima Eclipse i Sigma, Mitsubishi je uložio opaku količinu vremena i truda, ne bi li 3000 GT od tih baza odmaknuo koliko god je to maksimalno bilo moguće. U cijelu su se priču umiješali i inženjeri iz Chryslera koji su do tada u raznoraznim kolaboracijama s Mitsubishijem stekli hrpetinu znanja o modelima koji su tijekom godina prije toga svako malo izlazili u Americi i Japanu. A onda su se japanski tehnolozi stvarno potrudili ovom Mitsubishijevom modelu podariti stavke opreme kakvih u to vrijeme na automobilima praktički i nije bilo. Pogotovo ne u domeni sportskih modela koji su prvenstveno trebali fascinirati svojim performansama.
Uglavnom, Mitsubishi 3000 GT u sklopu popisa opreme imao je zračne jastuke, 3D-audio uređaj (što god to bilo), najnapredniji sustav telefonije u automobilu i svu silu strujnih krugova ugrađenih u vjetrobransko staklo.
Zatim je tu bila karoserija koja je na sebi imala „Active Aero“, odnosno spojlere koji su se zakretali i izvlačili ovisno o načinu i režimu vožnje po cesti ili stazi. A onda je za kraj tu bio ovjes koji se podešavao elektronički te aktivni pogon i skretanje sva četiri kotača. Dakle, reći da je Mitsubishi 3000 GT tehnološki najnapredniji sportski automobil iz devedesetih godina prošlog stoljeća zapravo je blago, jer toliku količinu opreme i tehnoloških tričarija u sklopu jednog-jedinog automobila tih godina nije nudio nitko.
Inicijalno je cijela priča svijetu predstavljena u obliku tri konceptna automobila. Jedan je pod nazivom HSR svoju premijeru doživio 1987. godine, drugi je početkom 1989. godine uz naziv HSR-II samo potvrdio ozbiljnost ovog prvog, a onda je sredinom 1989. godine u kombinaciji s nazivom HSX zaokružio tu Mitsubishijevu „Highly Sophisticated“ priču konačno uobličio u gotov model i njegovu serijsku proizvodnju.
Inicijalno je Mitsubishi 3000 GT na svijet stigao s nekoliko varijacija na temu motorizacije i pogona. Ali nije prošlo dugo vremena do trenutka u kojem je tržište presudilo i odlučilo se za onu najjaču verziju. Odnosno za automobil koji je ispod haube donosio 6 cilindara, dvije bregaste osovine i 24 ventila. Uz to se netko pametan sjetio montirati i dva Turbo-punjača, pa je nominalna snaga iznosila nekih 300 konja (odnosno 276 u Japanu i prema onom slavnom dogovoru između tamošnjih proizvođača automobila). I to je u kombinaciji s automobilom teškim skoro 1,700 kilograma (u najjačoj verziji s krovom) bilo sasvim dovoljno za 5,8 sekundi od nula do stotinu kilometara na sat i nekih 250 km/h maksimalne brzine.
S takvim je setom brojki 3000 GT sjeo na istu klupu s Nissanom 300ZX i Toyotom Suprom, ali i s nekim europskim proizvođačima automobila i njihovim nerijetko puno razvikanijim modelima.
Tijekom punih 10 godina staža napravljen je jedan-jedini redizajn u sklopu kojeg je Mitsubishi 3000 GT (odnosno GTO) izgubio „Pop-up“ farove i neke stavke opreme. Ali je zato paralelno s time svako malo izbačen neki „update“ zbog kojeg je rasla snaga i povećavala se upotrebljivost ovog automobila u stvarnom svijetu. S vremenom se na europskom tržištu dogodila i tzv. „Beckenbauer“ edicija koja je u kombinaciji sa svim posebnostima ovog modela donosila i okruglih 400 konja, što je pak performanse ove limitirane serije modela približilo super-automobilima tog vremena.
Ameri su također profitirali iz cijele priče, jer je paralelno s modelom 3000 GT razvijan i Dodge Stealth koji je s vremenom čak završio s Banditom za volanom u sklopu serije „Bandit“ koja je na televizijske kanale stigla 1994. godine. Ali to je već jedna sasvim druga priča, zar ne?!
Uglavnom, Mitsubishi je s ovim modelom donio puno svježine u tadašnju auto-industriju i proizveo jedan od tehnološki najnaprednijih automobila koje je svijet ikada imao prilike vidjeti.
I zato je prava šteta da u današnje vrijeme ovaj model stoji među automobilima o kojima više nitko ne priča.
