Automobili o kojima više nitko ne priča: Audi Coupé S2
S obzirom na to da je legendarni „Ur-Quattro“ na samom početku osamdesetih ideologiju Audija objasnio sa zlatnim slovima, bilo je za pretpostaviti kako će nasljednik tog legendarnog automobila ispasti još zanimljivijim. Ali umjesto toga se B3 Coupé S2 preselio u ropotarnicu povijesti i postao jednim od automobila o kojima više nitko ne priča.
I to je naravno tužno i otužno, jer se radi o lijepom, kvalitetnom i sposobnom automobilu.
U osamdesetim je godinama svijet automobila bio ovisan o rezultatima na utrkama. Neki su te rezultate postizali na zatvorenim stazama, neki drugi na onim prljavim i prašnjavim putevima, a neki pak oboje. Svaki se proizvođač automobila na ovaj ili onaj način borio za prevlast unutar neke od kategorija natjecanja. Ali u cijeloj toj naizgled kaotičnoj priči zapravo je bilo reda. A taj je red dobrim dijelom ustrojio Audi kada se pojavio unutar danas već legendarne Grupe B svjetskog prvenstva u Rallyju.
Riječ je o automobilu koji je nastao iz puke zezancije, jer Audi Coupé Quattro svoju bazu vuče iz Volkswagenovog odurnog terenca pod nazivom Iltis. Pa iako Iltis umjesto svog pravog značenja u obliku tvora onako „na prvu“ zvuči poput seoskog idiota iz istočne Njemačke koji vikendima zvoni u lokalnoj seoskoj crkvi, riječ je o omanjoj revoluciji u smislu pogona. Stoga nikoga ne treba čuditi da se Ronald Gumpert skupa s ostatkom briljantne ekipe iz Audija odlučio upravo tu revoluciju kapitalizirati, pretvoriti je u Rally-automobil i s tim automobilom redefinirati dotični sport.
Od 1980. godine kada je prvi Audi Quattro sišao s proizvodne linije u Ingolstadtu, pa sve do 1987. godine kada se ovaj uglati i fascinantan Coupé prestao prodavati, u Audiju su poput Profesora Baltazara mislili, mislili, mislili i napokon…smislili. A onda se 1988. godine na bazi tadašnje B3 „osamdesetice“ pojavio Audi Coupé nove generacije.
Izvana je bila riječ o zaobljenom i dopadljivom automobilu koji nije skrivao poveznice s limuzinskom izvedenicom Audija 80 B3. Interijerom se ovaj automobil također uklapao u ponudu modela 80, pa ni oko toga nije bilo nikakvih problema, niti se itko smijao. No BMW serije 3 u svojoj je najjačoj „M“ verziji već tada postao ikonom, a Audi se s BMW-om itekako tukao za prevlast na tržištu. Stoga se moralo napraviti nešto što bi popravilo relativno blijedu sliku koju je po izlasku ove verzije modela na tržište oslikavala ponuda motora za ovaj automobil. A to nešto svelo se na oznaku S2 s kojom je Audi Coupé stigao premijerno prikazan krajem 1990. godine.
Cijela je priča oko S2-verzije Audijevog novokomponiranog Coupéa dovedena do realizacije uspomoć čovjeka pod imenom Konrad Schmidt. Odnosno čovjeka koji je s jedne strane stvarao vlastitu priču, dok je s one druge kroz tvrtku Konrad Schmidt Motorsport GmbH bio glavna i odgovorna osoba za pripremanje Audijevih trkaćih strojeva koji su u obliku tadašnjeg modela V8 Quattro koji su tih dana nastupali u Deutsche Tourenwagen Meisterschaftu (skraćeno DTM-u). Dakle, priča je krenula iz pravog poglavlja te s pravim akterima koji su je pisali od samog početka.
Sam automobil u smislu estetike bio je elegantan i lijep. Ali ni najmanje pretjeran, kao što je to slučaj s današnjim predizajniranim automobilima koji izuzev onog prvog „wow-faktora“ nemaju baš pretjerano puno toga za ponuditi. U tipičnoj maniri Audijeve suzdržanosti, Coupé S2 je na tržište u dizajnerskom smislu stigao… Hm… Suzdržan. Ali to nipošto nije značilo da njegov 2,2 litreni motor (koji je kasnije prerastao u 2,3 litre zapremine) s pet cilindara i 220 konja nije imao što za ponuditi. Jer ta je snaga putem posebno dizajniranog i ultra-kvalitetnog mjenjačkog sklopa s 5 brzina bivala isporučenom simultano na sva četiri kotača odjednom. A to je pak značilo da Audi Coupé S2 u praksi može i ne mora biti suzdržan.
Naime, tadašnji Quatro-pogon na sva četiri kotača nije bio prostituiran kao što je to slučaj u današnje vrijeme. Radilo se o hrpetini mehanike kojoj su strujni krugovi samo pomagali, dok je današnji Quattro otišao u dijametralno suprotnom smjeru od toga. Pa iako početnih 220 konja (odnosno 230 u kasnijem izdanju modela) u današnje vrijeme ne zvuči kao pretjerano visok stupanj snage, ne treba zaboraviti da je riječ o automobilu koji je 1990. godine krenuo u pohod na tržište. I kao takav se istaknuo svojom elegancijom i nenametljivošću u vizualnom smislu. Ali i u onom koji podrazumijeva unikatan i neponovljivi zvuk Audijevog Turbo „petaka“ pod haubom, a onda i performanse i pravim vozačkim guštom kakvom je više mjesto na stazi nego na cesti.
Brojke koje su sve to skupa pratile izražavaju se u obliku 5,7 sekundi do stotke i nastavak uvjerljivog ubrzavanja do skoro 250 kilometara na sat. U zavojima je ovaj automobil na trenutke g. Einsteinu objašnjavao da njegovi zakoni fizike baš i nisu ispravni, dok na ravnici od semafora do semafora praktički da i nije bilo bržeg automobila u realnom svijetu. Sve je nekako funkcioniralo u harmoniji sa svim drugim i ovaj je Audi doista bio nešto stvarno posebno.
Ali kako svaka posebnost ima svoju cijenu, tako je i u rukama poslovično škrtih Nijemaca ovaj automobil zabrazdio u onu vječnu rupu između entuzijazma i nedostupnosti u smislu financijske moći onih koji bi ga rado imali u svom dvorištu.
Pogotovo ako je za prosječnog tošu u fokusu bio S2 s nekakvom normalnom količinom tih dana dostupne opreme.
Povijest navodi kako je Audi Coupé S2 koštao kao i njegovi razvikani konkurenti u obliku Mercedesa i BMW-a. Ali s obzirom na to da potonji ipak iza sebe imaju hrpetinu pobjeda u DTM-u i da su na pojedinim tržištima tog vremena predstavljali živuće ikone, ovaj Audi jednostavno nije smio toliko koštati. Jer tradicija je jedno, a naslanjanje na slavnu povijest ipak je nešto sasvim drugo. A onda vrijedi spomenuti i kako je Audi sam sebi zabio auto-gol kada Coupé u svojoj najjačoj verziji nije dobio oznaku RS2, već je dotična pripala karavanu s kakvim su bauštelci prevozili lubenice.
Uglavnom, zbog visoke cijene i domaćih konkurenata ovaj Audijev Coupé nije zaživio kako je možda mogao. Ili bolje rečeno kako je trebao. Ali tih je dana europsko tržište dobivalo i tehno-prinove iz Japana koje su uz svoje napredne motore i pogone još i šakom i kapom dijelile opremu, pa se u sklopu takvog ozračja ovaj Audijev model preselio u povijest umjesto da je ostao aktualan.
Tj. s vremenom je stigao do statusa automobila o kojem više nitko ne priča.
A nije trebalo (ili bolje rečeno smjelo) tako ispasti. Jer tim neuspjehom nije zaboravljen samo Audi Coupé B3 (i B4), već je i kompletna slika o brzom Audiju s trojim vratima preko sebe dobila sivkasti filter i patinu koje se Audi nije riješio praktički do pojavljivanja modela RS5 na tržištu.
U svakom slučaju je žalosno da je jedan od najelegantnijih automobila s kraja osamdesetih tako neslavno završio…
