Automobili o kojima više nitko ne priča: Alfa Romeo 164 Q4
Alfa Romeo 164 tijekom posljednjih godina predstavlja jedan od onih automobila koje čak niti zagriženi Alfisti ne spominju baš pretjerano često. A o Q4 kao njenoj najjačoj i najsposobnijoj verziji već dugo vremena nije moguće čuti niti „A“.
Zato smo odlučili prekinuti šutnju i spomenuti taj spoj tehnologije, tradicije i stričeka Bussa čiji se najljepši motor svih vremena našao upravo pod poklopcem ove velike limuzine iz Milana.
Što reći za automobil koji zajednički potpisuju Alfa Romeo, Steyr-Puch, Giuseppe Busso i Studio Pininfarina? Kako opisati model koji je s jedne strane djelovao unikatno i posebno, dok je s one druge podijelio dio svoje posebnosti s Fiatom, Lanciom i Saabom? Na koji način objasniti vrijeme razrade u trajanju od punih 9 godina i potom usmjerenje modela koje je prešlo na sve ostale modele u ponudi?
Hm… Zapravo je možda bolje ne opisivati izmišljati toplu vodu, već jednostavno reći kako se radi o Alfi 164. Jer ovaj je automobil stvarno bio „sve to“.
I više od toga.
Ideja je započela još davne 1978. godine, kada su tehnolozi i dizajneri unutar Alfe osmislili tzv. „Tipo 4“ platformu za svoju novu limuzinu. Tih je dana Alfa 6 kao velik i luksuzan model već itekako dobro poznata svijetu, dok Alfa 90 još uvijek nije niti u povojima. Stoga je s police dijelova preuzeta nekolicina komponenata i krenulo se u neke nove pobjede kroz stvaranje nasljednika „šestici“ koja bi bez problema konkurirala BMW-ima i Mercedesima tog vremena.
Prvi dizajni u to vrijeme još uvijek nepostojeće Alfe bazirani su na konceptnom automobilu pod nazivom Vivace. A onda je 1982. godine svijetu konačno predstavljen gotov oblik nove velike Alfe. I to u kombinaciji s koeficijentom otpora zraka od 0,30, što je za to vrijeme bila izuzetno niska i zanimljiva vrijednost s kakvom su se mogli pohvaliti tek neki sportski automobili tog vremena.
Uglavnom, Studio Pininfarina potpisuje dizajn i njegovu razradu od prvih skica do konačnog automobila, pa Alfa 164 praktički „na prvu“ postaje jednim od najljepših automobila na svijetu. Pogotovo u domeni nerijetko uglatih i ni po čemu posebnih limuzina koje bez popratnih brojki i stavki luksuzne opreme same po sebi ne djeluju niti lijepo niti posebno.
Alfa Romeo 164 svijetu je konačno predstavljena 1987. godine. I od tog trenutka ovaj automobil grabi pozornost gdje god se pojavljuje. Jer sam dizajn očarava čak i one kojima Alfa Romeo kao proizvođač automobila ne znači baš pretjerano puno, dok vozna svojstva i nivo luksuza očarava sve koji u ovaj automobil imaju prilike sjesti i provozati se.
Realno gledano, sa svojih je 4,5 metra dužine ova Alfa trebala ispasti nezgrapnom i velikom. Ali kompletan je automobil izveden toliko dobro da se oveći gabariti u vožnji nisu gurali u prvi plan, već se na cesti i pri bržem režimu vožnje ova Alfa ponašala kao puno manji automobil nego zapravo jest.
Platforma je bila nova i za ono vrijeme ultra-napredna. Ovjes je bio posložen kako treba i usprkos prednjim pogonskim kotačima se u svako doba dana i noći ponašao neutralno. Čak niti (baznih) 1,200 kilograma težine u kombinaciji s ovećom karoserijom nije djelovalo kao nešto pretjerano puno. A onda je tu i motorizacija čija je kruna pod haubu modela 164 stigla s potpisom legendarnog stričeka Bussa i zaokružila priču o usmjerenju ovog modela na tržištu.
Vrijedi reći kako Busso V6 nije predstavljao sam vrh za Alfu 164, jer je samo godinu dana po izlasku modela na tržište stvorena apsolutno poremećena Alfa 164 Pro-Car koja je uz milijardu trkaćih komponenata imala i V10 motor zapremine 3,5 litara koji se vrtio na 13,000 okretaja u minuti i tijekom te vrtnje na kotače isporučiti 620 konja. I taj je talijanski ultra-lagani monstrum od automobila ispao svojevrsnom demonstracijom sile i jedinim automobilom koji je razvijen za planirani uvod u utrke Formule 1. Odnosno za „Pro-Car“ seriju utrkivanja koja je kao ideja tih dana kružila u kuloarima najviših katova FIA-e.
Uglavnom, cijela je ideja oko ove nove serije utrkivanja propala jako brzo, pa je Alfa 164 Pro-Car proizvedena u sklopu jednog-jedinog primjerka. I od 1988. godine do danas mnogima služi kao onaj „eto vidiš“ moment unutar neke rasprave u sklopu koje se Alfa Romeo kao proizvođač automobila na bilo koji način minorizira.
Iako je u stvarnom svijetu daleko od „Pro-Car“ ideologije Bussov trolitreni V6 motor doniran iz Alfe 6 inicijalno raspolagao s 12 ventila, to je bilo sasvim dovoljno da Alfa 164 u svojoj najjačoj verziji zaživi s 200 konja i nekih 260 njutna. I s tim je motorom kupcima kao svojevremeno najjača izvedenica modela dolazila Alfa 164 QV (odnosno Quadrifoglio Verde). Zatim je početkom devedesetih godina prošlog stoljeća taj motor doživio preobrazbu i dobio 24 ventila, pa je snaga narasla na 210 konja. A onda je Alfa 164 1993. godine stigla u svojoj najjačoj izvedbi koja je uz Busso V6 24V motor s čak 232 konja dobila i pogon na sva četiri kotača. I tada je rođena Alfa 164 Q4.
Alfin Q4 pogon na sva četiri kotača nazvan je „Viscomatic“. Razvijen je u bliskoj suradnji s renomiranom austrijskom tvrtkom Steyr-Puch i svojevremeno je ispao najnaprednijim sustavom pogona na sva četiri kotača koji je svijet ikada vidio. A to se pak posebice nije dopalo glavešinama u Audiju koji su se u to vrijeme već milijun puta okupali u staroj slavi koju im je donio „Quattro“ sustav.
Spomenuti se „Viscomatic“ u svojoj srži sastojao od viskozne spojke, središnjeg diferencijala i Torsenovog diferencijala straga. Bio je povezan s ABS-sustavom i onim nazvanim „Motronic“ koji je kao svoje osnovno zaduženje imao upravljanje modulima vezanim uz rad i optimizaciju motora. Sam sustav bio je izuzetno pametan i ovisno o uvjetima na cesti i režimu vožnje, varirao je od 0 do 100% s prednje na stražnju osovinu i obrnuto. Odnosno, razbacivao je okretni moment prema naprijed ili prema iza ovisno o parametrima poput trenutne brzine, položaja „leptira“ i papučice gasa, broju okretaja motora, itd. Time je Audijev Quattro dobio vrlo interesantnu i za ono vrijeme poprilično naprednu konkurenciju, a Alfa Romeo je dobio svog konja za utrku koji nije nužno morao ostati samo u cestovnoj upotrebi.
Performanse za Q4 ispale su tek nešto slabijima od onih s kojima je raspolagala nešto lakša Alfa 164 QV. Ali to nije ništa čudno s obzirom na to da je sustav četiri pogonska kotača ipak zamjetno teži od onog koji pogoni samo prednje. I zato je Alfa 164 QV do stotke ubrzavala za 7,7 sekundi (odnosno 2 stotinke duže od QV) i bila je u stanju pojuriti do okruglih 240 kilometara na sat, što je 5 km/h manje od verzije QV.
Dodatni problem za Alfu 164 Q4 bio je itekako vidljiv kroz brojke vezane uz potrošnju goriva. I moram priznati da nikada u životu prije ili poslije susreta s ovom Alfom nisam vidio da kazaljka od goriva na očigled pada dok je papučica gasa zabijena u pod. Ali najveći problem za Alfu 164 bio je promjena vlasništva tvrtke i automatski pad kvalitete.
Naime, 1991. godine je Fiat preuzeo Alfa Romeo i postao većinskim vlasnikom tvrtke. Pa kako je Fiat oduvijek bio glavni igrač na polju talijanske proizvodnje automobila, tako je politika tamošnjih šefova odjednom počela diktirati što će i kako Alfa raditi ubuduće. Tada je kvaliteta izrade za Alfa Romeo počela padati prema nivou na kojem se ovaj slavni proizvođač automobila nikada nije trebao (ili bolje rečeno smio) naći. Ali to je povijest koja je otpočela početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i jedan od osnovnih razloga zašto se Alfom danas ljudi većinom sprdaju.
Bilo kako bilo, Alfa Romeo 164 u svojoj je bazi bio predivan, sposoban i poseban automobil. A u svojoj je najjačoj verziji s četiri pogonska kotača ispao i jednim od najupotrebljivijih. I zato je prava šteta da u današnje vrijeme ova Alfa nezasluženo stoji među onim automobilima o kojima više nitko ne priča.
Osim nas ovdje, naravno.
