Automobili, ekologija i totalne gluposti
Nedavno sam se našao u jednoj zanimljivoj raspravi gdje sam zbog svojih izraženih afiniteta prema svijetu automobila koji podrazumijeva fosilna goriva praktički bio osuđen bez porote.
Pa kada sam već u tom uskom krugu ljudi ispao Australopitekom, možda bi većina ipak mogla presuditi u moju korist…
Ako ćemo vjerovati znanstvenicima koji su svoje živote podredili istraživanju planete Zemlje, starosna dob naše plave loptice u svemiru iznosi nekih 4,6 milijardi godina. Naravno da se pojedine vjere s time ne slažu i vrijeme broje tek posljednjih 6,000 godina, ali to je već drugi par rukava i o tome ovom prigodom ne bih. Jer u krajnjoj liniji razum, pamet i logika u sklopu ove teme ipak trebaju prevladati.
Stoga ostanimo na 4,6 milijardi godina koliko je Zemlja stara i što predstavlja podatak oko kojeg su znanstveni krugovi u pravilu ujedinjeni.
Realno gledano i ovisno o kontekstu, za nas ljude je i mjesec dana puno vremena. Nekima je 5 čak minuta koncentracije puno i problematično, pa samim time vremenski period od preko dva milenija predstavlja ogromnu količinu vremena za ljudski rod.
Ali za planetu Zemlju to je eventualno moguće opisati kao siću ili kusur.
E sad… Zašto sve to pišem i navodim…
Jednostavno zato što se tijekom tih 4,6 milijardi godina na Zemlji događalo sve i svašta. Sunčeve baklje, asteroidi, komete, ekstremne promjene vremena, pomaci tektonskih ploča… Sve je to kad-tad bilo aktualno tijekom tih 4,6 milijardi godina i uz sebe je vezalo ovakva ili onakva rezultatna stanja.
Isto tako vrijedi spomenuti svu silu masovne destrukcije koja je sezala od poplava, preko katastrofičnih vulkanskih aktivnosti, preko meteora koji su razarali površinu zemlje i stvarali brda i doline, pa sve do vatrenog, ledenog i inih drugih doba u kojima se planeta Zemlja sporadično nalazila.
Svaka je od tih situacija presudila nekome ili nečemu na planeti te se svako malo događalo neko više ili manje masovno ubojstvo biljnog i životinjskog svijeta. A ljudi su tu tek jednu malu i nebitnu frakciju tog vremena.
I realno gledano, tek posljednjih nekoliko stoljeća bitnije zagađuju okoliš.
U današnje je vrijeme postalo moderno i „trendy“ da svi oko nečega brinu. I to najčešće podrazumijeva ljude koji pod obavezno moraju imati i izraziti stav, iako o tematici često nemaju pojma.
Na kraju se većina tih velikih briga svodi na poskupljenje tenisica koje svijetle ili pak hoće li u nekom pomodnom restoranu biti mjesta za njega i nju koji slave svoju drugu godišnjicu braka.
Te su brige apsolutno trivijalne i nisu vrijedne spomena bilo kome s kvocijentom inteligencije višim od sobne temperature ljeti kada je upaljen klima-uređaj.
S druge strane imamo i neke egzistencijalne brige. Među dotičnim brigama također postoji sva sila trivijalnih kretenarija koje uz sebe najčešće vežu neku društvenu mrežu. Ali recimo da nisu sve takve i da s one druge strane neke od njih ipak imaju smisla i realnu podlogu u stvarnosti.
A onda imamo sve te brižne egzistencijaliste koji brinu o planeti.
I upravo takve osobe smatram najdvoličnijim i najneupućenijim ljudima u svemiru.
S obzirom na sve vrste koje su do sada naseljavale planetu Zemlju cijela ta priča o svojevrsnom genocidu i iščezavanju nije ništa novo. Izumrle su bakterije koje su na Zemlji stvorile život. Izumrle su biljke koje su prije XY tisućljeća živjele na ovoj našoj plavoj planeti.
Dinosauri su također nestali s lica Zemlje. I sve nas to zajednički može naučiti jednoj-jedinoj poanti: ništa ne traje vječno.
Samim time niti ljudi kao ekipa koja tijekom posljednjih nekoliko tisuća godina naseljava planetu Zemlju nisu ni najmanje bitni. Jer poput mnogih drugih vrsta i mi kao ljudska rasa na Zemlji itekako imamo rok trajanja.
I da… Svjestan sam kako takav stav zvuči pomalo “crno”. Ali to je samo realnost, jer u tom dijelu priče o čovječanstvu nama kao ljudima jednostavno nema pomoći ni u kojem slučaju.
Planeta Zemlja oduvijek ima neku svoju priču i koliko god mi kupovali nekretnine i svojatali svoje kvadrate mjesta pod suncem, na kraju krajeva smo svi mi ovdje samo podstanari.
Već se desetljećima učeni ljudi brinu o ekologiji. Jer industrija zagađuje sve i svašta, ljudi posvuda bacaju sve moguće i nemoguće vrste otpada, avioni lete posvuda i automobili u zrak ispuštaju sve i svašta, pa nam ponestaje ozonskog omotača. I sve to dovodi do ubrzavanja propasti ljudske rase.
Ali s obzirom na to da je ta propast neizbježna, nekako mi sve te priče i pričice ne djeluju kao nešto oko čega bi se baš pretjerano trebalo brinuti.
S druge strane pak ekolozi zajedno s legislativama, udrugama, aktivistima i ostatku te ekološki napete sekte jednostavno ne posustaju.
Svi ti ljudi svojim trudom i radom doprinose nekim marginalno bitnim rezultatima. Ali na kraju krajeva se cijela priča svodi na plastične gluposti, reciklažu papira i limenki i ono najgluplje od svega – na električne automobile.
S obzirom na to da sam se već nekoliko puta raspisao o besmislenosti cijele te elektrificirane priče na četiri kotača, smatram da je ne treba ponavljati. No usprkos tome vrijedi ponovno spomenuti kako baterije i dalje troše neobnovljive resurse zbog čije ekskavacije u Africi klincima od 9 godina rastu tumori posvuda.
Prijevoz tih sirovina i dalje podrazumijeva zagađenje od strane brodova, aviona i ostale teške mašinerije. A onda nam eto i tvornica koje još malo zagađuju atmosferu ne bi li preradile sirovinu u nešto što proizvođači baterija mogu iskoristiti u telefonima, tabletima, prijenosnim računalima i na kraju krajeva u automobilima.
Sve se to događa pod budnim okom ekologa kojima je i dalje puno važnije trubiti o automobilima i „anuliranju emisijskih plinova“ te izbacivanju plastičnih slamki iz restorana brze hrane, dok s druge strane planeta i dalje biva sve zagađenijom. Ali to valjda nije bitno, jer marketing rukom pod ruku s proizvođačima automobila i „zelenim“ legislativama cijelu tu priču u svakodnevicu gura nezainteresiranim ljudima.
Znate, onima koji su ionako preokupirani egzistencijalnim brigama u stilu „loše sam ispala na Instagramu“, „moj nogometni klub je popušio“ ili pak „moj novi status na Fejsiću nije lajkalo dovoljno ljudi“.
Takvima je lako podvaliti priču o električnim automobilima i brizi za planetu, kada im sve to zapravo i ne predstavlja polje interesa, već tek neku usputnu objavu oko koje će se očitovati sa srčekima, smajlićima i šupljim „heštegovima“ uz obaveznu patetiku i gluparanje bez ikakve forme i funkcije.
I što je najgore od svega, takvi u današnje vrijeme već polagano počinju predstavljati većinu. A to pak ekipa zauvijek predana ekologiji itekako dobro zna i razumije. Zato danas imamo milijardu i jedno pravilo zbog kojeg se nekoga kažnjava, dok s druge strane ne postoje niti osnove za provođenje dotičnog. Barem ne kako treba.
Uostalom, pogledajte samo “kužiš vrećice” priču i otprilike je sve manje-više jasno.
Uglavnom, kako danas stoje stvari, sva ta ekološka poremećenost i briga s električnim automobilima u glavnoj ulozi na kraju krajeva ima jedan-jedini razlog. I taj se razlog naziva profitom.
Jer od cijele te fame i milijardu praznih floskula na kraju profitiraju distributeri struje, proizvođači automobila i svi ostali dijelovi tog začaranog kruga prljavo zelene boje.
Aktivisti također od nečega trebaju živjeti, pa i oni za svoj obol oko širenja propagande dobivaju lovu. Ne svi, ali za većinu je to istinita tvrdnja.
Legislative također profitiraju od svega toga, jer ne treba zaboraviti na poreze, prireze, razreze, nareze, odreze i ostala davanja s „rez“ u obliku zajedničke niše.
… i u tom trenutku dolazimo do činjenice koja kaže da cijela ta priča oko „spašavanja planete“ predstavlja hrpu ispraznih gluposti i pokreta koji za cilj nemaju očuvanje Zemlje, već eventualno produljenje vegetiranja ljudskog roda na Zemlji.
Naravno, čast iznimkama. Ali sve je to u samoj srži moguće opisati samo kao dvolično i umišljeno.
Samo ljudska prepotencija može izjaviti nešto poput „sami smo u svemiru“.
Isto tako samo ljudska sujeta može gurati ideologiju o „spašavanju planete“ koja se na sebi svojstveni način sama spašava već 4,6 milijardi godina.
Jer planetu Zemlju boli ona stvar oko toga koliko ćemo CO2 ispustiti u atmosferu i krajnje joj je nebitno srčemo li svoj mega-zdravi i totalno prirodni Boba-čaj (s udjelom voća od minimalno 13%) kroz plastične slamčice.
Planeta Zemlja ne mari u kakvim vrećicama nosimo namirnice iz obližnjeg dućana i jesu li nam u obliku garderobe draži poliester i PVC od vune i kašmira. Stoga se i električni automobili također mogu srozati na tu marginu, jer sami po sebi nemaju ama baš nikakvog smisla.
I kako stvari u ovom trenutku stoje, čisto sumnjam da će ikada i imati.
Iskreno govoreći, sve je to bitno samo ljudima. Istim onim ljudima koji kroz praznu propagandu i bez pretjerano pameti i logike forsiraju ideologiju od koje se u sklopu aktualnog trenda može zaraditi. I to je cijela priča o kojoj mediji šute, a ljudi o tome ionako najčešće niti ne razmišljaju. I to samo zato što svoju pamet troše na društvene mreže i glupe komentare, pa nemaju interesa, vremena i koncentracije razmišljati o nečemu što je s jedne strane kompleksno, a s druge pak predstavlja zdravu logiku.
Ne… S recikliranjem plastičnih vrećica, smanjenim grijanjem i električnim automobilima na kraju krajeva ne spašavamo planetu Zemlju. Niti je planeti Zemlji potreban spas od strane inferiornih organizama koji su se u obliku ljudske rase u ovom periodu života same planete našli „tu negdje“.
Zemlja nam svako malo demonstrira silu kakvu niti jedan čovjek ne može spriječiti i na kakvu nitko od ljudi nije u stanju bitnije utjecati. I tada se događaju poplave, požari i slične tragedije te gubitak ljudskih života i onoga što su ti isti ljudi izgradili.
Onda se (naravno) sve to skupa i opet rješava s novcem i s još praznih floskula koje u javnosti djeluju bitno, a zapravo su u svojoj srži šuplje poput Ementalera.
I tu niti jedan ekolog ne može ništa. Bio na plaći ili ne.
A koliko vidim iz priloženog što nam se svako malo kroz medije servira, to za njih zapravo i nije na dnevnom redu.
Pa ako već ni zbog čega drugog, onda nam zato električni automobili neće pomoći da se spasimo od sigurne propasti. Baš kao što niti dinosaurima oko njihove kalvarije nije pomogla promjena klime.
Sve ostalo su bajke za malu djecu i nezainteresirane ljude.
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
