Alfa Romeo 33 kao apsolutni unikat
Ovdje ne govorimo o Alfi 33 koja je tamo negdje početkom osamdesetih godina potpala unutar domene „običnih“ limuzina srednje klase.
Ovdje je riječ o jednom od onih automobila koje će svijet zauvijek pamtiti.
Svijet koji je Alfa Romeo kao proizvođač „automobila s dušom“ ostavio iza sebe prije mali milijun godina.
U današnje vrijeme se usprkos modelima poput Giulije QV na spomen tvrtke Alfa Romeo većina samo posprdno smije. Jer Alfa je već godinama, ako ne i desetljećima za mnoge na neki način postala sinonimom za kvarove, nekvalitetu i sveopću glupost i zatucanost svojih vlasnika.
Tome naravno ni približno nije tako, i hrpetina je tih šala i pošalica na račun Alfi i njihovih vlasnika apsolutno nezaslužena.
Ali percepciju javnosti je teško promijeniti čak i kada za promjenu percepcije postoje konkretni razlozi i praktični dokazi.
Stoga se možda najbolje prestati truditi i u nastavku ovog teksta odvojiti vrijeme za jednu posebnu Alfu.
Odnosno za jedan od najposebnijih automobila svih vremena.
U nekom trenutku sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, u Alfa Romeu su odlučili demonstrirati silu vlastitog postojanja i upakirati sve svoje znanje i sposobnost zajedno s idejama i dušom unutar (tada) nove zvijezde na estradi koja podrazumijeva utrkivanje.
No onda se netko sjetio Ferrarijeve vječne ideologije koja glasi „utrkuj se nedjeljom, prodaj ponedjeljkom“ i ubrzo je nastala cestovna verzija trkaćeg automobila (tada) najnovije generacije.
Dotični je nazvan Alfa Romeo Tipo 33 Stradale. I od te sada već davne 1967. godine do danas upravo ovaj automobil mnogi smatraju prvim super-automobilom na svijetu.
Time se doduše potkopava status za legendarnu i prelijepu Lamborghini Miuru, ali to u ovom momentu i nije toliko bitno.
Inicijalna ideja je dakle bila stvoriti trkaći automobil za svakodnevno korištenje – neovisno o tome radi li se o kratkim relacijama poput npr. puta do obližnjeg dućana, ili pak do neke obližnje susjedne zemlje do koje se stiže zavojitim cestama koje sijeku predivan krajobraz.
Ova je Alfa dakle imala ispravan i cijenjen DNA. Imala je nisku siluetu, centralno-smješten motor i pogon na prave kotače. Imala je dva sjedala i plijenila je pozornost javnosti na sve moguće i nemoguće načine. Jer linijama i siluetom od tada do danas praktički da nije izmišljen i nacrtan dizajnerski čišći i elegantniji automobil sportskog karaktera.
Gospodin Franco Scaglione potpisao je ovaj bezvremenski komadić dizajna te je u jednom momentu i sam prokomentirao da ova Alfa izgleda poput trkaćeg automobila i da to na neki način buni, ali i fascinira ljude koji s njome dođu u doticaj.
Gledano u globalu, to je doista tako, jer ako samo malčice zavirimo unutar domene trkaćih automobila iz tog vremena, sličnosti između njih i ove Alfe postaju jasne čak i ljudima koje za svijet automobila u pravilu boli „ona stvar“.
No priča o ovom automobilu i tona razloga za fascinaciju stiže na red tek kada samo malo detaljnije pogledamo ovu Alfu.
Jer poput mnogih talijanskih automobila iz tog vremena, i za ovaj automobil vrijedi ona stara narodna koja kaže „Vrag se nalazi u detaljima“. A detalja na ovom automobilu ima mali milijun…
Izuzev velikih i staklenim površinama pokrivenih farova čija je baza polakirana u crno, prednji dio automobila označava tek jedna mala signatura u obliku znaka. Stražnji je dio automobila moguće iskoristiti kao primjer za praktičnu definiciju pojma „minimalizam“, a kao potvrdu univerzalne ljepote vrijedi spomenuti i Alfu 4C koja svojim dupetom godinama i godinama kasnije odaje počast upravo Alfi Tipo 33 Stradale.
S boka detalja ima tek nekoliko i zapravo je global ono što najviše fascinira. Dodaci poput „rupa“ na stražnjem dijelu automobila apsolutno su podređeni funkciji, ali usprkos tome ne djeluju ružno i nepotrebno, već u skladu s ostatkom automobila.
Ova je Alfa i prvi automobil koji se ikada poslužio tzv. „leptir-sustavom“ za otvaranje vrata. Jer nosači vrata za razliku od Mercedesovog „Gull-Wing“ sustava nemaju veze s krovom, već su montirani na „A“ stup.
Krov je također dio posebnosti ovog automobila, jer je za početak od stakla i kupolastog oblika, što pak na cestovnim automobilima serijske proizvodnje tog vremena baš i nije bio čest slučaj.
Takvim se dizajnom zapravo stvarao dojam „Targa-krova“ iako jedno s drugim i nema baš pretjerano puno veze. No to su na kraju krajeva ipak Talijani koji u sklopu svojih crteža često spajaju stvari koje su svima drugima nespojive.
A zašto i ne bi, kada u 99,9% slučajeva takav način razmišljanja urodi nečim prelijepim i apsolutno posebnim.
Alfa Romeo 33 Stradale manji je automobil od onoga što na prvi pogled sugerira njegova stilizirana silueta.
Ukupne duljine 3,97 metara, međuosovinskog razmaka 2,35 metara i ultra-male ukupne visine od samo 99 centimetara, ovaj je automobil i dan-danas ekstreman.
Samim time bi se moglo pretpostaviti kako u sklopu interijera nema mjesta niti za noge, niti za glavu. Ali tom bismo pretpostavkom bili u krivu, jer unutar interijera stane dvoje ljudi sasvim normalne visine, a ne samo Talijani.
Iako prema današnjim mjerilima ovu kabinu nije moguće usporediti čak niti s WC-om zatvora u Remetincu, u ono je vrijeme nekolicina detalja global opisivala „luksuznim“. Jer izuzev hrpetine kožom presvučenih komponenata i još veće hrpetine ručno rađenih metalnih dijelova, već je sama armatura djelovala sportski i elegantno. A to u ono vrijeme baš i nije bila kombinacija pojmova s kojima su raspolagali mnogi automobili.
Sama kabina nije bila skučena. Sjedala također nisu bila neudobna, a usprkos tome što od ergonomije u to vrijeme nije bilo niti „e“, sve zajedno ispunjava i formu i funkciju.
Što se motorizacije tiče, ova je Alfa u sklop svog stražnjeg dijela nosila pravi dragulj. Radi se o dvolitrenom motoru čijih je 8 cilindara raspoređeno u slovo „V“.
Dotični je motor zbog svoje male zapremine izuzetno nervozan i živahan, pa čak ni nazivna snaga od 227 konja u kombinaciji s maksimalnim okretnim momentom (buraz) od 206 „njutna“ ne odaje pravi dojam. Odnosno ne opisuje svu moć ovog motora na ispravan način.
A onda je tu i zvuk: prodoran i glasan zvuk koji urlanjem i vrištanjem itekako dobro pokazuje o kakvom se automobilu radi.
Zvuk koji je u stanju uzrokovati lavine i sporadičnu gluhoću za sve one koji se nalaze dovoljno blizu tijekom prolaska ove Alfe u režimu visokih okretaja. Odnosno, ako ćemo koristiti sleng, recimo da je zvuk ovog automobila „čista pornjava“.
Mjenjački sklop potpisuje tvrtka Colotti.
Dotični raspolaže sa 6 jako kratkih brzina, što je dobrim dijelom razlog sveopće nervoze ovog automobila u praksi. A što se pak pogona tiče, stražnji kotači su oni na kojima se odvija taj dio akcije, te samim time„špera“ nije mogla izostati, jer se zbog nje ovaj automobil barem nazivno uspio približiti upotrebljivosti u realnim uvjetima.
A to je kod sportskih automobila uvijek super.
Tijekom manje od dvije godine proizvedeno je ukupno 18 primjeraka ovog automobila. Od tih je 18 primjeraka njih 5 otišlo u ruke 3 najveće i najbolje dizajnerske kuće u Italiji, pa je Alfa Tipo 33 Stradale poslužila kao savršena baza za neke od najčudnijih i najfascinantnijih konceptnih automobila svih vremena.
Giorgetto Giugiaro je na bazi ove Alfe sastavio koncept pod nazivom Iguana.
Sergio Pininfarina je na bazi Alfe Tipo 33 Stradale između 1968. i 1971. godine osmislio Alfu P33 Roadster, Alfu 33,2 Coupé Speziale i Alfu Cuneo, a Nuccio Bertone je 1968. godine ovu Alfu uobličio u Alfa Romeo Carabo, a potom na istoj bazi i konceptni automobil iz 1976. godine pod nazivom Alfa Romeo Navajo.
Ostatak primjeraka rasprodan je po cijeni od tadašnjih 17,000 Dolara, odnosno kada se u obzir uzme inflacija od tog vremena do danas, za nekih 120,000 Dolara.
Tj. kako bi rekao Sir Oliver, „Cijena? Prava sitnica“.
Sama proizvodnja ovih automobila trajala je dugo i bila je mukotrpna. Zato se i dogodilo da proizvedenih 18 primjeraka nije identično. Doduše, razlike nisu bile ogromne poput nekih na pojedinim Ferrarijima iz tog vremena, ali svejedno su bile prisutne. Stoga se kao „jedina prava“ Alfa Tipo 33 Stradale u krugovima znalaca spominje ova gore opisana na čijem de prednjem dijelu nalaze dvostruki farovi na crnoj podlozi oklopljenoj staklom.
Za razliku od današnjih vremena, u vrijeme kada je Carrozzeria Marazzi izrađivala karoserije za ovaj automobil, automatizacije nije bilo. Sve se radilo ručno i u tipično talijanskoj maniri pristupa „Luigi, bizze to dobro“.
Zbog svega toga nikoga ne bi trebalo pretjerano čuditi da zbog toga jedan te isti automobil od primjerka do npr. ima različite prednje farove, različit broj metlica brisača ili pak različito vjetrobransko staklo od onog montiranog na prije ili kasnije proizvedeni primjerak.
Uostalom, tako to rade Talijani i točka.
Kada bi se na svijetu tražio po mnogočemu poseban automobil, Alfa Tipo 33 Stradale nametnula bi se kao logičan izbor.
Kada bi se pak tražio zvuk s kojim je automobil u stanju već samim prolaskom nekome uljepšati dan, vjerujem da bi mnogi uperili prstom u ovu Alfu.
No usprkos svim tim dojmovima, razmišljanjima i emocijama, ova Alfa i dalje predstavlja jednu davno minulu eru.
Vrijeme u kojem su zakoni pisani nakon što su dizajneri i proizvođači automobila dobili priliku uljepšati svijet automobila s ovakvim čudima na četiri kotača, a ne prije, uvjetujući praktički sve ono što automobili moraju uvažavati i ispunjavati na tržištu. Doba u kojem je seks bio bezopasan, a utrkivanje baš i ne.
Odnosno era koju su mnogi u moru današnje političke i sociološke korektnosti jednostavno morali zaboraviti.
Ova je Alfa prelijepa sama po sebi i isto toliko posebna, a u današnjem „civiliziranom“ svijetu uz dušu i fascinaciju predstavlja i slobodu i nesputanu kreativnost.
Samim time je ovaj automobil vrijedan spomena.
A to je tek početak.
