Ako ima Boga, On mrzi Diesel
Iskreno govoreći, već vidim horde ljutih čitatelja s prstom na “reply” i “dislike” tipkama. No prateći trendove unutar auto-industrije i uspoređujući ih s nekim regulativama, ovo bi bio pomalo sulud, ali i prikladan naslov teme. Pogotovo kada se Diesel kao Sotonino gorivo nalazi u fokusu cijele priče.
Stoga dajte priliku ovom tekstu prije nego počnete ispaljivati projektile tipa “kuća-internet-redakcija”.
Odmah na početku ovog teksta otvoreno priznajem – nisam ljubitelj Diesela. Nikada nisam ni bio.
Dapače, ako se mene pita, g. Rudolf je trebao ograničiti cijelu tu priču na radne strojeve i točka.
No kako se to nije dogodilo, te kako su Dieseli iz automobila s dimnom zavjesom u sklopu popisa serijske opreme malo-pomalo dolazili u današnji tehnološki stadij, jednostavno je kad-tad moralo doći do kraha cijele te priče.
…a krah je donio Volkswagen sa svojom aferom od milja nazvanom “Dieselgate”.
Naime, čovjek bi doslovce morao živjeti u pećini, a da nije barem jednom čuo za ovu aferu s tzv. “Defeat Device” uređajčićima koji su prepoznavali testiranja od strane za to ovlaštenih vladinih službi diljem svijeta.
Dakle voljeli automobile ili ne, afera je stigla do svih kuteva planete, te je čak i prema svijetu automobila kronično nezainteresiranim ljudima pokazala da je “nešto trulo u državi Danskoj (odnosno Njemačkoj)”.
Naravno da su se istog momenta oko cijele priče oglasili mediji i pravosuđe. A zatim je svoje mjesto pod suncem krenulo tražiti mali milijun eko-mentalista, zahtijevajući pri tome na krajnje pacifistički način da akterima vezanim uz tu priču jednostavno padaju glave.
Nakon toga su se upetljali čak i najlošiji odvjetnici koji su zajedno sa svojim klijentima odjednom na sav glas vikali “prevara” i pokušavali podnositi tužbe za milijunske iznose, ne bi li sebi i onima koje zastupaju zaradili neke novce.
I onda se kao rezultat cijele te sprdačine i upiranja prstom u Volkswagen dogodio onaj maleni crvić sumnje. Znate onaj koji je oči javnosti odjednom pokretao u smjeru manje-više svih proizvođača automobila koji su svoje modele opremale Diesel-motorima.
I tu je u jednom momentu nastao kaos.
Tijekom proteklih mjeseci izuzev Volkswagena nitko nije otvoreno priznao krivnju. No zato se prešutno iza zatvorenih vrata raznoraznih proizvođača automobila malo pomalo stvarala panika.
Naravno da je i dalje hrpa proizvođača svoje rezultate testiranja skrivala kao zmija noge, te su se u medije slale poruke tipa “nismo mi, majkemi”. Ali se paralelno s tim igrama riječi i floskula od strane nekih proizvođača automobila ipak s tržišta povlačio oveći broj primjeraka pojedinih modela.
Samim time je prešutno potvrđeno da manje-više svi proizvođači automobila nekog vraga muljaju s tim Dieselima, no da i nitko od njih nema “tri čiste” poput Volkswagena istupiti u javnost i pojesti… Hm… Bolje da se u ovom trenutku cenzuriram…
Dakle Volkswagen jest varao na testovima. Ali je na kraju ispao puno “poštenijim igračem” od primjerice BMW-a, čiji je model X3 na testiranjima u neovisnim laboratorijima nekoliko puta premašivao dozvoljenu granicu ispuštanja CO2.
I naravno da o tome iz tvrtke u javnost nije stiglo niti slovo.
U sklopu cijele je te trakavice Volkswagen ispao poštenijim i od Renaulta, koji je sasvim slučajno zaboravio napomenuti nekih 15,000 primjeraka modela Captur i još nekih 700,000 primjeraka drugih modela koji testove ne bi prošli ni uz prepisivanje. A ekipa iz Wolfsburga ispala je poštenijom i od Opela za čije su pojedine modele čak i neki od novinara bez iskustva u domeni auto-industrije nanjušili s**nje.
U toj maniri treba spomenuti i Mercedes-Benz koji s popriličnom dozom paranoje pristupa tržištu Diesela otkad je “Dieselgate” postao aktualan. I to pak između redova pametnijima od nas govori sasvim dovoljno o njihovom poštovanju zakona o emisijskim plinovima.
Naravno da u cijeloj priči ima još puno aktera, no jednostavno mi se ne da nabrajati ih sve. Uostalom, nije teško doći do podataka, pa kog zanima, vrijedi poslovica “Gugl iz jor frend”.
E sad… Da objasnim i zašto sam počinio smrtni grijeh, spomenuvši preko tipkovnice celestijalno prezime naše svagdašnje…
No kako bih to objasnio, moram nakratko svratiti u svijet metafora i spomenuti Atlasa. Znate onog božanskog lika koji je u mitskim vremenima prema vjerovanjima mnogih doista na ramenima nosio kompletno nebo.
Naravno da znate.
Legenda kaže kako je to bila kazna i prokletstvo koje je ljubomorni Zeus izrekao Atlasu, kako bi ga spriječio da Gaia (inače glavna i odgovorna osoba u resoru stvaranja nebesa i zemlje) postane patnica zbog njegovog konstantnog upucavanja.
No Atlas je poput pravog titana sve to lijepo odradio sve do današnjih vremena, kada je grčka mitologija prerasla u grčku recesiju.
Za sve one koji u ovom momentu misle da je autor ovog teksta zbog prekomjernog konzumiranja bunike totalno skrenuo, krećem dalje kroz usporedbu tih mitskih vremena s ovim današnjim vremenom u kojem svi živimo (ili bolje rečeno životarimo).
I da… Znam da sve ovo do sada zvuči čudno, spaljeno i blesavo.
Ali imajte strpljenja.
Ako ćemo slijepo vjerovati Grcima i njihovoj mitologiji, onda je Atlas u današnje vrijeme u opakim problemima.
Zašto?
Jednostavno zato što je današnje nebo (zajedno s planetama, što uključuje i ovu našu) toliko krcato svime i svačime da ga je nositi na ramenima teže nego ikad.
Razloga za svu tu dodatnu težinu ima doista mali milijun. I sežu od satelita, hrpetine smeća u svemiru, te sve težih oblaka koji nam sporadično uzimaju sunčevu svjetlost, preko teških ljudi koji se iz dana u dan samo množe, pa sve do građevina koje također iz dana u dan niču u svim kutevima svijeta.
I ne… Ovdje ne govorim o građevinama koje su produkt nepoznavanja hrvatskog jezika nekih od istaknutih domaćih pojedinaca iz vlade, već o onim pravim komadima cementa, betona, stakla i ostatka građevnih materijala kojih iz dana u dan ima sve više i više.
Sve je to naravno i dalje divno i krasno. Ali realnost kaže da je jedna od najbrže rastućih grana industrije i dalje ona koja podrazumijeva automobile i njihov plasman na tržište.
Cijeli taj proces u jako kratkom vremenu, tj. od inicijalnih planova do ključa u ruke, vlasniku ubrzo prestaje značiti novitet i fascinaciju, te svaki novi automobil ubrzo postaje dijelom statistike koja podrazumijeva zagađenje.
Samim time atmosfera uz milijun i jedan čimbenik postaje višestruko teža nego je bila u doba kada je Atlas bio mlad, a time dolazim i do kraja ove čudnovate metafore i odlazim u realnost.
Tj. u domenu problematike koja je u današnje vrijeme aktualnija nego ikad.
Usprkos svoj sili truda raznoraznih vlasti, udruga i individua koji iz dana u dan svoje vrijeme i trud usmjeravaju prema očuvanju naše krhke plave planete, dotična ekipa često odlazi u krajnosti. No umjesto da to čine s razumijevanjem tematike, cijela se ta dušobrižnička politika najčešće veže uz krive stvari.
I to kažem zato jer se u medijima konstantno priča o količini ispuštanja CO2 u atmosferu, što pak uzrokuje “efekt staklenika” i sto i jednu varijaciju na temu plućnih i ostalih smetnji od kojih čovječanstvo danas pati.
Jednim je dijelom sve to istina. I činjenično stanje potvrđuje tezu o tome da automobili doista zagađuju zrak oko nas.
No sva bi ta fama oko ugljičnog dioksida i njegovih zločestih molekula mogla biti puno manja, jer stvarno zagađenje zapravo dolazi iz dušičnih oksida koji su u cijeloj priči puno otrovniji i užasniji od CO2 (koji onako usput inače “pod normalno” udišu biljke i filtriraju ga u kisik).
A ti se dušični oksidi u krugovima znanstvenika nazivaju NOx.
Taj je NOx već u svojoj srži jedna odvratna pojava. I žalosno je da ga na dnevnoj bazi u atmosferu ispuštamo na tone
Ali je još stoput žalosnije da oko tog dijela priče nitko ne govori baš pretjerano puno toga, već svi samo trube o CO2. Od vlasti, preko likova u kutama koji nam na tehničkom pregledu sole pamet i “eko-testiraju”, pa sve do raznoraznih udruga i njihovih aktivista koji vide samo jedan dio cijele priče. Onaj koji ih zanima, ili bolje rečeno onaj o kojem ne trebaju pretjerano puno razmišljati.
Taj zaključak vrijedi i za medije koji su se znali raspisati o zagađenju koje uzrokuju automobili. Ali paralelno s nerijetko senzacionalističkim pristupom stvarima često zaborave spomenuti pravog “krivca” u obliku tog zlog plina. A još je češća pojava da zaboravljaju spomenuti Diesel kao motor koji u odnosu na “benzinca” u atmosferu ispušta više molekula dušičnog oksida.
Isto tako nije fer cijelu tu priču o zagađenju pripisivati automobilima, jer dotična nije ni približno ekskluzivno vezana uz njih.
Dapače, vjerovali ili ne, automobili predstavljaju tek manji postotak zločestih naprava koje nam svima uništavaju zrak i truju uskršnjeg zeku i njegove šumske prijatelje. Onaj veći dio zagađenja koje Dieseli danas razbacuju uzduž i poprijeko naše plave planete svodi se na brodove, kamione, tešku mašineriju i oveći dio industrije koja barem dijelom ovisi o fosilnim gorivima.
No ispada interesantnom pojavom da ni o tome nitko pretjerano puno ne priča – pogotovo ne Amerikanci koji su itekako dobro znali dignuti larmu oko Volkswagena, ali su zato bez medijske pompe u ladicu gurnuli sporazum iz Kyota na koji se (onako usput rečeno) pozitivno očitovao skoro čitav ostatak svijeta.
Dakle ukratko vrijedi reći da ista država koja “brine” o plućima svojih stanovnika istovremeno i ne brine o plućima svojih stanovnika.
A to je u najmanju ruku nepošteno i glupo. I s druge strane očekivano.
Zbog svega toga je Diesel u Americi postao pogonsko gorivo Sotoninih sluga. I to pogotovo vrijedi za Volkswagenove TDi modele na kojima se tu i tamo za takvu teoriju čak nađe i praktična potvrda u obliku neke ceduljice s “upozorenjem” ili nečeg tome sličnog.
Da nije smiješno, to bi zapravo bilo jako tužno. Jer sad odjednom i kupci zajedno s muljatorima iz VW-a snose odgovornost za “podržavanje” uništenja naše planete, što je notorna glupost.
No to su ljudi… Ljudi koji i dalje zbog medija ne znaju za NOx, te i dalje žive u uvjerenju da su automobili najveći zagađivači zraka i apsolutni devastatori ozonskog omotača. Ljudi koji se ni za najnoviju ekološku alternativu u obliku električnih automobila (vjerojatno) nikada nisu zapitali koliko tvornica na svijetu proizvodi baterije. I koliko su dotične tvornice daleko od adrese proizvođača automobila.
Takvi se nikada ne zapitaju koliko se ekologija narušava zbog proizvodnje i prijevoza dotičnih baterija od tvornice do naručitelja. I koliki životi nestaju zbog pretvaranja ljudi u jeftinu radnu snagu i puke kopače materijala bez kojih baterije ne bi postojale.
A zašto? Jednostavno zato što su to hibridi ili pak automobili na struju. I “to je ekološki”, što je usprkos trudu od strane medija i novinara u plavim majicama s natpisom “Ja-srce-hibrid” istinito poput fakultetske diplome nekih naših političara.
Sve to zapravo s jedne strane nije nimalo čudno. Jer u krajnjoj liniji unutar tek 20-ak sekundi pažnje na prosječan tekst inteligentnog sadržaja ispada bitnijim vidjeti s kim se maznula Kim Kardashian, koliko je kilograma skinula neka nazivno pametna starleta ili pak kakvo je vjenčanje imao neki polu-pismeni nogometaš uzbekistanske treće lige. A da o rođenju djece pojedinih “poznatih i slavnih individua” niti ne pričam.
Naravno da ni nakon tih dvadeset utrošenih sekundi ekologija nikome nije “na tapeti”. Jer po primitku ovih drugih informacija od saveznog značaja slijedi pimplanje po društvenim mrežama i objave statusa poput “u vezi”, “na WC-u”. Ili pak „LOL-WTF-nešto“ kao odgovor na neku idiotsku i mutnu fotografiju s nekog tinejdžerskog provoda.
Samim time prosječan čovjek ne samo da ne zna za ekološku propast koja je sve aktualnija, već ga i ne zanima ta „depresivna priča“. Jer mi kao ljudi volimo ružičaste slonove i razbacivanje tekstualnih fekalija po ljudima koje ne poznajemo.
No kada se dogodi afera poput “Dieselgatea”, onda odjednom svi ti do maločas apsolutno nezainteresirani mulci sele s “Fejsa” i imaju mišljenje. Tada se dotični pretvaraju u genijalce i apsolutne stručnjake. I odjednom znaju o situaciji, pa samo čekaju kada će uprijeti prstom u nekoga prateći “za” ili “protiv” ideologiju za koju ni sami ne znaju odakle ona dolazi.
Stoga ni ne čudi da je “Dieselgate” uzeo toliko maha i ljude ujedinio u pljuvanju ili opravdavanju cijele te tragikomedije s elementima psihološkog trilera.
Uglavnom, da se “pod ručnom” vratim na sam početak ovog teksta i ponovim kako nisam ljubitelj Diesela i nikada neću biti. Jer smatram da u momentu kada kupim Diesel apsolutno prestaju moji afiniteti prema svijetu automobila. I smatram da taj fascinantni svijet postaje tek industrija prijevoznih sredstava koja u današnje vrijeme mnogima znače tek nužno zlo i neželjeni trošak.
A što se Atlasa tiče, njegovu je ulogu u nošenju svijeta na leđima odavno zamijenila kompaktnija verzija religije s Isusom, Budom, Alahom i njima sličnim nebeskim vođama u glavnim ulogama. Odnosno celestijalne ekipe koja ovisno o podneblju za religiozne ljude znači kombinaciju uzora i zakona.
Stoga moram priznati da me čudi samo čovječanstvo koje dobrim dijelom i dan-danas prati neke čudnovate ideje pisane prije nekoliko tisuća godina, dok s druge strane iste te ideje na dnevnoj bazi krši.
Pa ako već ništa drugo, onda zbog svega toga najiskrenije vjerujem da ni današnji Bogovi ne samo da nisu zadovoljni, već s obzirom na zagađenje koje za njihovu “djecu” iz dana u dan biva sve gore i gore jednostavno mrze Diesel.
Pogotovo ako tu svoju “djecu” imalo vole.
Na kraju bih se ispričao onima koji su zbog spomena pojedinih celestijalnih tijela od moje strane u ovom momentu ljuti i upravo mole za moj odlazak direktno u pakao na re-edukaciju.
Nisam imao namjeru nikoga povrijediti po pitanju religije, niti na bilo koji drugi način. Ideja je bila izreći mišljenje na koje svi mi imamo pravo.
A svojim neistomišljenicima koji zbog “okretnog momenta buraz” i dan-danas pokušavaju svoj pokretni odabir kontrole trošenja novaca prikazati kao odabir pravog stroja za uživanje u vožnji rekao bih samo ovo:
Nakratko zaboravite potrošnju goriva i cijene naftnih derivata. Izađite iz svojih Diesela i probajte pravog benzinca.
A onda pokušajte trubiti o superiornosti čađe i crnog dima.
Zatim lijepo stanite pred ogledalo i razmislite ponovno…
Jer koliko god sami sebe i svijet oko sebe pokušali uvjeriti u suprotno, nitko od ljudi koji se nazivaju auto-entuzijastima u osnovnoj ideji vezanoj uz automobil ne spaja Diesel i performanse. Takvi se motori ne odabiru radi guštanja u zvukovima i sličnim osjetilnim senzacijama, već samo radi uštede novaca. I s time se najbolje pomiriti.
Uostalom, kako ipak slovimo za jednu iznimno katolički-orijentiranu zemlju, recimo to ovako:
Ako se Gospodin ikada nađe na listi kupaca npr. Mercedes-Benza (kao što je to davnih dana priželjkivala Janis Joplin), siguran sam u to da mu Diesel-verzija neće pasti na um kao ispravan i poželjan odabir.
Zapravo se kladim u to i time još malčice griješim dušu.
Ali ako već ništa drugo, barem uživam u svemu tome.
A vi?
