Ajmo (opet) malo o električnim automobilima i trendu koji ih gura na tržište
Realno gledano, svaki nestanak električne energije predstavlja omanju tragediju. Nekome je to tragično zato što ne može gledati televiziju, a nekome zato što mu mikrovalna pećnica ne radi. S druge strane ima onih koji se na struju griju i hlade, a onda vrijedi spomenuti i bazičnu ljudsku potrebu za svjetlošću koja u smislu emitiranja fotona iz električne žarulje jednostavno ne funkcionira bez električne energije.
Stoga bih odmah na početku ovog teksta postavio samo jedno pitanje…
Kada bismo nekim slučajem pritiskom na samo jedan gumbić elektrificirati apsolutno sve automobile na planeti, što bismo zapravo dobili?
Jednom riječju kaos.
Jer električna mreža usprkos elektranama, tijekovima vode i vjetra te svoj sili ogromnih elisa postavljenim na stupove i dalje na globalnom planu nismo u stanju osigurati dovoljno električne energije za punjenje svih mobilnih telefona odjednom. A sad si samo zamislite kako bi to izgledalo kada bi se odjednom svi automobili uključivali na punjače…
Dakle, u slučaju instantne elektrifikacije ama baš svakog automobila na planeti, mišljenja sam da bismo jako brzo dobili realnost u obliku scenarija iz filma „The Trigger Effect“, samo bez happy-enda koji se u maniri američke političke korektnosti dogodio na kraju spomenutog filma. I tako bi završile čak i puno veće i jače strujne mreže unutar država koje su milijardu puta razvijenije od ove „naše“.
S druge strane te borbe protiv zločestog CO2 (iako se u biti ne borimo protiv CO2, već NOX-a, samo o tome nitko ne priča javno) eto nam sasvim prirodnog rješenja problema vezanih uz zagađenje od strane automobila.
A to je prirodno rješenje jednostavno konj – životinja na četiri noge koju čovječanstvo jako dobro poznaje.
Uglavnom, sada zamislite da umjesto elektrifikacije pritiskom na samo jedan gumbić sve automobile na svijetu možemo pretvoriti u konje.
Što mislite, bi li nam taj svojevrstan povratak prirodnim resursima pomogao u rješavanju problema?
…
…
…
Naravno da ne bi.
A evo i zašto…
Usprkos tome što konji poput nas ljudi funkcioniraju na identičan način po pitanju nekih stvari (a u usporedbi s nekim pripadnicima ljudskog roda i kudikamo bolje), vrijedi spomenuti kako njihov respiratorni sustav nakon udisanja kisika izbacuje puno više CO2. I to kad stoje (ili koriste neku drugu formu statike).
Uglavnom, kada bi umjesto automobila odjednom svatko na svijetu imao svojeg konja i na njemu jahao do posla, shopping-centra ili na njemu išao na more te kada bismo mjerili koliko je CO2 taj konj ispustio u atmosferu, došli bismo do spoznaje da je količina ispuštenog CO2 od strane jednog konja identična onoj koju tijekom iste relacije u atmosferu ispušta Aston Martin DB11. A kada tome dodamo i čovjeka koji na konju sjedi, ta brojka još malo skače.
Dakle, kada bismo pritiskom na samo jedan gumbić izvršili konjifikaciju svijeta automobila, odjednom bismo imali oko milijardu konja koji bi na dnevnoj bazi u atmosferu ispuštali identičnu količinu CO2 koju bi iz svojih ispušnih sustava ispuštala milijarda Astona DB11.
No konje nitko nije zabranio i potražio alternativu za njih.
Dapače, i dalje se s konjima u glavnim ulogama održavaju utrke i parade. Ti isti konji i dalje rade na poljima te pasu i nezavisno letaju po pašnjacima i farmama bez bojazni da bi im netko „pametan“ u dupe mogao ugurati red baterija i elektrificirati ih.
Jedina razlika između konja i Astona DB11 stoji u tome što konj živi u ekvilibriju s prirodom, dok je Aston Martin DB11 na indirektan način razara.
Jer ako se samo malčice vratimo na prvi sat biologije koji smo ikada imali, postaje jasno da konj udiše kisik koji stvaraju biljke. Potom izdiše CO2 koji udišu biljke. A onda te iste biljke ponovno proizvode kisik koji konj udiše ispočetka.
I ta cirkulatorna priča ima svoju pozitivnu stranu koju u slučaju Astona DB11 ne postoji.
Istini za volju, Aston Martin DB11 također udiše zrak koji prolaskom kroz unutarnje organe izlazi iz ispušnog sustava koji potom proizvodi CO2. I taj bi CO2 biljke možda i mogle udisati, čime bi se stvarala identična cirkulatorna priča kao i kod konja. No s obzirom na to da Astonu ipak treba benzin koji dolazi iz zemlje, otprilike postaje jasno kako biljke ne mogu udisati taj CO2 i nahranjene njime stvarati kisik za Astona DB11. Razlozi tome prvenstveno stoje u činjenici koja kaže da se biljke kao površinski dio te zemlje čupaju i time svoje mjesto pod suncem prepuštaju rafinerijama, benzinskim pumpama i svim ostalim divnim i krasnim dijelovima mašinerije s kojom čovječanstvo dolazi do nafte i njenih derivata.
I upravo u tom dijelu priče eko-mentalisti vide uporište za konstantno guranje električnih automobila u stvarnost i svjetlu budućnost.
No elektrifikacija kompletnog svijeta automobila na globalnom planu i dalje nije rješenje.
A evo i zašto…
Automobili danas koriste motore. Svi ti motori koriste derivate ih fosilnog goriva koje se naziva naftom.
Dotični se naftni derivati u kombinaciji sa zrakom, strujom i mehanikom tijekom vožnje automobila pretvaraju u snagu, zvuk i ispušne plinove. Stoga je zapravo jednostavno ograničiti se na taj posljednji dio i poput perverznjaka svu pažnju usmjeravati prema završetku ispušnog sustava. Jer tako se zapravo mjeri količina ispuštenih plinova u atmosferu.
To svi znamo, zar ne?!
S druge pak strane električni automobili koriste struju koju generiraju baterije. Dotične baterije pogone električne motore, a električni motori osiguravaju kretanje automobila.
Dakle, konvencionalnih motora u ovoj jednadžbi nema ni pod razno. No to svejedno ne znači da električni automobili mogu bez energenata…
Naime, ako za primjer uzmemo Ameriku, jako brzo dolazimo do ugljena. Taj se ugljen iskapa iz zemlje i potom se koristi kao gorivo u pojedinim tvornicama koje potom proizvode električnu energiju. Tijekom posljednjih godina nije samo ugljen u centru pažnje rada tih tvornica, već su u igri i nafta, plin i još svašta nešto drugo. I sve to naravno u atmosferu ispušta ogromne količine CO2. Ali kako tvornice imaju svoje vlasnike, a vlasnici zajedno s Vladama i državama imaju svoje interese, dotične tvornice nemaju lako dostupan ispušni sustav iz kojeg bi se sva ta količina CO2 mogla nesmetano mjeriti. I zato automobili ipak ostaju u fokusu cijele priče.
Prema nekim podacima, oko dvije trećine tvornica koje se bave proizvodnjom električne energije koriste neku vrstu goriva da bi uopće mogle raditi. A to pak u prijevodu znači da obnovljivi izvori energije u cijeloj toj priči baš i nemaju svoje mjesto. I zato spajanjem svog električnog automobila na punjač zapravo ne pomažete rješavanju tog globalnog problema, već ga samo zaobilazite i pomažete prebaciti krivnju za globalno zagađenje prema nekom drugom.
Globalna statistika kaže da prosječan automobil tijekom svog životnog vijeka (odnosno prije nego sa skinutom kilometražom stigne u naše krajeve) prevali 250,000 kilometara.
I tijekom tih 250,000 kilometara u prosijeku iz zadnjeg ispušnog lonca izbaci nekih 30 tona CO2.
Električni automobili na prvi pogled nemaju tih problema i kada bismo od tih informacija stvarali graf, dotični bi graf bez ikakve zadrške išao u prilog elektrifikaciji automobila na globalnom planu. Ali taj bi impresivan graf u svojoj srži bio netočan, jer električni automobili indirektno ipak zagađuju svijet oko sebe. I to ne baš u maloj mjeri.
Sve to zagađenje postaje evidentno kada spomenemo da električni automobil primarno zagađuje tijekom svog nastanka.
Jer da bi se električni automobil proizveo, potrebno je iskapati rude, transportirati ih na preradu, a potom i na optimizaciju. Zatim je potrebno dostaviti ih u tvornicu koja proizvodi baterije, a onda te gotove baterije transportirati prema proizvođaču automobila koji već sam po sebi zagađuje stvarajući komponente od kojih se automobil sastoji.
Zbog svega toga prema nekim izračunima prosjek ispuštanja CO2 u atmosferu za jedan električni automobil stoji na nekih 12 tona CO2. I to je odličan rezultat u usporedbi s barbarskim i zaostalim automobilima konvencionalnog tipa, zar ne?!
Pa recimo da i nije baš tako…
Kako se u svijetu statistike sve uvijek nekako svodi na prosjek, potrebno je u sklopu jednadžbe navesti još jednu varijablu. A ta se varijabla naziva „domet“.
I u tom dijelu priče stvari za električni automobil donose veliki zaokret u onom lošem smjeru koji ide ka zagađenju.
Naime, prema globalnom prosjeku, „klasičan“ automobil ima domet od nekih 640 kilometara s jednim tankom tekućeg goriva. Neki imaju veći, a neki manji domet, ali prosjek donosi ovu brojku, pa neka tako i bude.
S druge strane prosječan električni automobil ima domet od 250 kilometara, što pak u prijevodu znači da je električni automobil potrebno puniti čak 2,5 puta češće nego onaj s klasičnim benzinskim ili Diesel motorom.
Samim time potrošnja električne energije eksponencijalno raste i brzo dolazimo do prijeko potrebnog povećanja kapaciteta baterije, ne bismo li barem izjednačili domete klasičnog i električnog automobila.
Za to je naravno potrebno još više ruda, transportiranja i utroška električne energije, pa u toj konstelaciji stvari dobivamo rezlutatno stanje koje kaže da električni automobili zagađuju čak i više od onih klasičnih u kakvima se većinom i dalje vozimo.
Naravno da to nitko ne mjeri onako kako bi se to trebalo mjeriti, već su eko-mentalisti poput fetišista i perverznjaka dalje striktno fokusirani na završetak probavnog trakta svakog klasičnog automobila. Odnosno na njegov stražnji lonac.
To naravno nije fer i korektno, jer električni automobili nemaju ispušni lonac iz kojeg bi izlazio nekakav ispušni plin. I zato cijela ta priča s količinom ispušnih plinova na već proizvedenim automobilima jedne i druge vrste nema ni smisla ni logike.
Zbog svega toga ona „Zero Emissions“ fora koju debeli političari zajedno s bogatim proizvođačima automobila i pomalo zaluđenim eko-mentalistima prodaju na globalnom planu zbog takvog načina mjerenja štetnih utjecaja na okoliš nema ama baš nikakvog smisla. A javnost cijelu priču „puši“ i zagovara dok s druge strane demonizira sve nas koji umjesto igračke na struju još uvijek radije ispred zgrade imamo prave automobile u kakvima su se vozili „naši stari“.
I da… Naravno da sam svjestan da je aktualno stanje zajedno s trendovima „klasičnih“ motora u automobilima neodrživo. Jasno mi je da budućnost nije lijepa i prepuna cvjetića, već globalno toplija, staklenički plinovita i ozonski deficitarna.
Samim time ideja iza ovog teksta nije zatucano degradiranje električnih automobila i glorificiranje onih koji to nisu.
Dapače, riječ je o jednoj te istoj stvari koja se ponavlja na različite načine. Jer kao što fosilna goriva koja kolaju unutar klasičnih motora u automobilima nisu budućnost, tako niti električni automobili ne predstavljaju realnu i ekološki čistu opciju.
Hibridi se u svemu tome ponašaju kao najbolje od oba svijeta, ali ni oni ne predstavljaju rješenje, jer neće ukinuti ugljičnu dioksidizaciju planete. Isto tako neće rashladiti atmosferu, regenerirati sante leda i spriječiti njihovo otapanje, niti će oživjeti polarne medvjede i šojke rugalice kojima su na ovaj ili onaj način presudili zločesti automobili.
I zapravo jedinu svjetlu točku u ovom trenutku vidim u vodikovim ćelijama i automobilima pogonjenim putem razgradnje vode na kisik i vodik. Ali s obzirom na komplicirano (i opasno) skladištenje vodika u kombinaciji s konvencionalnim načinima proizvodnje automobila, možda niti to nije najrealnije rješenje problema.
Stoga na kraju mogu jedino apelirati na vas cijenjene čitatelje i za kraj reći ovo: nemojte robovati samima sebi i trendovima koje vam totalni stranci pod paskom poštenja i odgovornosti konstantno bacaju pred noge.
Razmislite sami za sebe i u svojim razmišljanjima ostanite dosljedni zdravoj logici i vlastitom karakteru koji vas zajedno s afinitetima na neki način definira.
To je ispravan početak s kojim će globalno zatopljenje kad-tad biti anulirano. A onda će možda profitirati i buduće generacije pred kojima u ovom trenutku sa ili bez električnih automobila ne stoji baš puno toga lijepog .
Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.
