…a mislili smo da je nama najgore – Novim zakonom zabranili i zaplijenili sve crne automobile!
Da, lopovluk, manipulacije, suptilno ili manje suptilno maltretiranje i sve ostale tekovine modernog društva u našim su krajevima aktualnije nego ikad.
No vjerovali ili ne, moglo bi biti i gore…
Gurbanguly Berdimuhamedov.
Tijekom posljednjih mjeseci prosječnom je čovjeku unutar granica lijepe nam naše barem pet do šest puta dnevno padalo na um da se baci kroz prozor. Razloga tome ima mali milijun – od troškova života koji su sve veći i veći, preko raseljavanja ovdašnjeg stanovništva u okolne europske zemlje i neke „preko bare“, te sve sile gluposti kojima naizgled nema kraja.
Pod time naravno podrazumijevam korumpirano pravosuđe koje ubojicama sa „sinkopama“ dopušta ostanak na slobodi, ekipu koja s brkovima podsjeća na četrdesete godine prošlog stoljeća, dok stanjem uma neodoljivo podsjeća na teške psihijatrijske slučajeve iz filmova, te svu silu više ili manje politički aktivnih „ljudi“ koji iz dana u dan kradu kao da sutra ne postoji.
Kupuju se tableti, mobiteli za desetak milijuna eura i limuzine s nosačima za mitraljeze. S gradskim i državnim novcima grade se fontane, organiziraju se „kraljevska“ natjecanja u skijanju na blatu, te se svako toliko izmišlja neki novi zakon s kojim će državljanima ove „naše“ zemlje iz džepa izmusti još pokoja kuna.
Uglavnom, idila…
Sve to skupa naravno ima svoju težinu i od prosječnog čovjeka stvara nervoznu osobu koja se nije u stanju koncentrirati ni na što, nego samo razmišlja o hrpi s*anja i pokušava osmisliti neki modus operandi oko vlastite egzistencije. Između ostalog i zbog toga ni u prometu ljudi više nisu koncentrirani kako treba, pa rade gluposti za volanom, pri tome buljeći u zaslone svojih pametnih telefona i tipkajući apsolutno nebitne statuse po društvenim mrežama. A upravo u tom dijelu priče policija samo čeka s blokićem u ruci – u pola cijene, ako se cifra s blokića plaća na licu mjesta.
E sad…s obzirom na to da dlake na jeziku već odavno nemam(o), mogu slobodno reći da nam je vlast u banani i da nam je vodeći kadar u državi potkupljiv, nemoralan, usko orijentiran prema stranačkim knjižicama, nezainteresiran za narod kojim „vlada“ i općenito nesposoban za bilo što izuzev punjnenja vlastitih džepova.
Za to postoji mali milijun dokaza koji se iz dana u dan preklapaju, „procesuiraju“ i pokušavaju opravdavati na ovaj ili onaj način, a cijela se ta priča nerijetko lomi na vozačima i auto-entuzijastima.
Kažu da nam je vozni park pre star. Kažu da su nam automobili slabo održavani i nesigurni. Kažu da se uložilo napora i napora kako bi se takva slika promijenila. No sve su to tek gluposti i floskule, jer za nove automobile najčešće nemamo novaca, polovne se unutar granica Hrvatske baš i ne i plati kupovati, a uvoz je zbog raznoraznih davanja praktički nemoguć. Dakle, uloženi napori definitivno nisu otišli u smjeru rasterećenja vozača, vlasnika automobila i poboljšanja sigurnosnih uvjeta na cestama.
Stoga je poprilično teško pronaći neku svijetlu točku – barem što se automobila i vožnje tiče, jer „milicija trenira strogoću“, a oni kojima smo dali povjerenje i državu u ruke imaju džepove poput Marijanskih brazdi i sve se već više od dva i pol desetljeća zapravo samo vrti u krug, dok se mi obični smrtnici bez stranačkih iskaznica nalazimo u sredini.
No ajde…barem još nikome nije palo na um zakonski uvjetovati koju ćemo boju automobila smjeti kupiti, a koju ne. A upravo je takav zakon zajedno s budaletinom koja ga se sjetila u cilju ovog teksta.
Ako ste ikada čuli za Turkmenistan, onda ste najvjerojatnije čuli i za lidera te zemlje, odnosno čovjeka pod imenom Gurbanguly Berdymukhammedov. A ukoliko pak niste, evo samo kratkog objašnjenja: čovjek je psihopat i jedan od najvećih tikvana u novijoj povijesti svijeta – barem u domeni politike i vlasti.
Osim što je g. Gurbanguly uveo nekolicinu apsolutno retardiranih zakona i prema narodu ispao poput zlog feudalca, izgleda da njegova bolesna mašta nikada ne spava, jer se iz dana u dan radi na tome da upravo njegov lik i djelo ispadnu najbitnijim dijelovima te poprilično siromašne države.
Pa usprkos tome što je Turkmenistan jedna poprilično siromašna zemlja, na njihovom se vladaru na prvi pogled to ne može iščitati, jer dotični (između ostalog) u svom vlasništvu ima i Bugatti Veyron – i to toliko seljački da to nisu istine. No usprkos svim tim krađama i štovanju kulta ličnosti samog sebe, g. Berdymukhammedov i dalje nalazi načina fascinirati svijet oko sebe.
Naime, izuzev toga što je diktator s kompleksom Boga, g. Berdymukhammedov je i praznovjeran, te istovremeno i fetišist na bijelu boju. To je pokazao već nekoliko puta kroz nekolicinu različitih primjera, ali neki se dan posebno osvrnuo na „predivnu bijelu boju“, te najavio skoro pretvaranje glavnog grada Ashgabata u „bijeli grad“.
Iskreno ne znam je li ideja gluplja, megalomanskija ili se pak samo previše naslanja na treći nastavak „Gospodara Prstenova“, jer praktički sanjati presvlačenje glavnog grada Ashgabata u bijeli mramor unutar države u kojoj narod jedva preživljava može samo krajnje poremećena osoba. Uglavnom, naš je gradonačelnik svagdašnji sa svojim fontanama zajedno s onim donedavnim splitskim i Isusom na Marijanu u usporedbi s g. Berdymukhammedovim jednostavno mala beba.
A to je tek početak bijele sante leda u Turkmenistanu…
Prije nekoliko dana je ovaj poremećeni autokrat u glavnom gradu te države bez ikakve prethodne najave izdao naredbu da se svi crni automobili zaplijene i zabrane za upotrebu na prometnicama.
Objašnjenje je još nevjerojatnije od ove odluke, a glasi nešto tipa „crna boja donosi nesreću“, tako da je cijela ova priča apsolutno dementna i nenormalna.
Doduše, ova je najnovija zabrana samo još jedna u nizu odluka koje u bazi nemaju nikakvog realnog smisla, pa samim time zabrana crnih automobila zapravo i odgovara nekim drugim primjerima s kojima su tijekom posljednjih godina ljudi na prostoru Turkmenistana bili suočeni.
Naime, zabranjeno im je kupovati automobile s više od 3,5 litre zapremine i one s datumom proizvodnje starijim od 12 mjeseci. Zatim je zabranjeno imati automobile na kojima su zatamnjena stakla, a i personalizacija registarskih pločica pala je pod čekić i onima željnim takve „reklame“ morale su biti izdane nove. Dakle crna boja nije jedini nepoželjan dio vezan uz svijet automobila u Turkmenistanu, već su bolesni zakoni otišli i nekoliko koraka dalje.
Navodno je po izdavanju ove zakonske regulative bez ikakvog prethodnog upozorenja održana akcija „čišćenja“ crnih automobila s prometnica i parkinga. Dotični su „nesretni“ automobili zaplijenjeni i njihovim je vlasnicima zabranjeno korištenje istih ukoliko ih ne polakiraju u bijelu boju.
Naravno da takav postupak predstavlja oveći problem, jer ogroman broj ljudi u Turkmenistanu nema ni za kruh, a kamoli za lakiranje automobila, pa je već sada krenulo negodovanje koje će najvjerojatnije rezultirati s (još jednim) demonstracijama.
No gazda je svoje rekao, zakon je već stupio na snagu, a provedba je krenula, pa je za pretpostaviti kako će Turkmenistancima preostati jedino opcija „sjedi i plači“.
Stoga iako nije riječ o čak i nazivno lijepoj vijesti, već o prikazu poremećenosti lika koji vlada jednom zemljom, s druge je strane ipak olakšanje vidjeti da od ovih „naših“ ovdje ipak ima i puno gorih.
U našim se krajevima na silu definira sve i svašta – od obitelji, preko ulica gradova i šire. I dalje se troši novac na gluposti dok nekolicina kumova u sklopu najrazrađenijeg „rođo-sustava“ na svijetu zajedno s vlastodršcima tek zadovoljno trlja ruke. Kupuju se gluposti za previše novaca, po gradovima nema pitke vode, ali se zato za plastične stupiće, pokoju fontanicu i trilijun ležećih policajaca raznoraznih formi i veličina uvijek nađe koja kuna. Stoga je zapravo čudno kako se u našim krajevima još uvijek nisu pokrenule inicijative oko boje automobila, jer bi neki od javno istaknutih tikvana s političkim aspiracijama od nečeg takvog mogli itekako profitirati.
Da se u našim krajevima pokrene neka takva inicijativa, lako bi se skupilo nešto novaca od nekolicine referenduma, a onda bi debeli i ružni „javni djelatnici“ (i udruge unutar kojih se skrivaju) pojedine automobile prema nekim kriterijima mogli proglasiti „četničkim“, „pederskim“ ili pak jednostavno „orjunaškim“ ili „protudržavnim“ – i još za takve „bitne definicije“ dobiti još novaca.
Doduše, nikad se ne zna kada će nekom „politički aktivnom“ pojedincu, predstavniku crkve ili pak nekoj udruzi na dnevnom redu zasjati referendum s temom crnih ili bijelih automobila (odnosno plavih ili crvenih u našem slučaju), no eto…do sada još začudo nema naznaka oko neke takve vrste masovne demencije.
Pa iako kod nas lijepih vijesti baš i nema, svejedno se u maniri niskih strasti možemo pretvoriti u cinične gadove i barem se dijelom tješiti time da kod nas ipak nije najgore.
Nije li to zapravo lijepa vijest?
