127 razloga za 50 godina postojanja?
Današnji, moderni gradski automobili teško će pripasti u kategoriju “malih i kompaktnih” automobila. Pogotovo gledajući na njihove brzorastuće dimenzije. I to prvenstveno na europskom tržištu.
Svijet “malih automobila” iz temelja su promijenili Mini i Renault 4 još prije nekoliko desetljeća. Mini zbog svog smještaja motora, a Renault 4 svojim praktičnim stražnjim vratima.
Iz te jednadžbe, uz nekoliko dodatnih ideja, definiran je temeljni koncept malih gradskih automobila. Onih koje biste svaki dan bilo gdje mogli parkirati i njima obaviti što god da se nalazi na dnevnoj listi obaveza.
Taj koncept bez puno velikih promjena traje još i danas u modernoj verziji.
Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, iz pokusnog je kunića zvanog Autobianchi A112 nastao pravi, talijanski, super-mini automobil pod imenom Fiat 127.
Nakon premijere je prvi primjerak Fiata 127 zarolao svoje kotače s proizvodne trake 1971. godine. Bio je to kompaktni automobil s četiri-cilindarskim benzinskim motorom obujma samo 0,9 litara i jedinstvenim dizajnom stražnjeg ovjesa.
Najvažnija značajka bila je kapacitet. Jer čak nekih 80% prostora u 127-ici bilo je namijenjeno za smještaj prtljage i putnika.
Zbog tih je karakteristika već 1972. godine ovom Fiatovom modelu dodijeljena nagrada za najbolji europski automobil.
A tijekom kasnijih godina bio je i jedan od najtraženijih automobila na zapadnoeuropskom tržištu.
No hajdemo se na trenutak odmaknuti od Italije, tadašnje SFRJ i cjelokupnog europskog tržišta.
Fiat 127 reklamiran je kao kompaktan gradski automobil. Dugačak svega malo više od tri metra. No, što se događalo s druge strana oceana u isto vrijeme, dok je trajala ista potražnja za malim, gradskim automobilom?
Američko tržište također ima svoje kompaktne gradske automobile koji po njihovoj procjeni nisu pretjerano veliki. Jedino nisu točno naveli u odnosu na koga ili što.
Fordov model Gran Torino Sport sa svojih je pet i pol metara bio toliko kompaktan i simpatičan gradski automobil da ga mogu zamisliti kako bez trunke problema prolazi uskim dalmatinskim ulicama. Ford Galaxie 500 bi jednako tako mogao proći kroz sve zagrebačke jednosmjerne ulice bez da ogrebe išta oko sebe.
Buick LeSabre od skoro šest metara dužine isto je tako savršen američki, kompaktni gradski automobil. Ali realno, Buick bi spremio 127-icu po haubu, pojeo je i nastavio laganu gradsku vožnju prema sitnim američkim predgrađima od pola milijuna stanovnika.
Toliko o europsko američkim definicijama malog, gradskog automobila.
Fiat 127 prve generacije proizveden je u dvije verzije. Jedna je imala dvoja, a druga troja vrata. Tijekom prve generacije jedan dio automobila proizveden je u luksuznoj Special verziji s kromiranim detaljima.
Druga generacija Fiata 127 predstavljena 1977. godine uvela je pet vrata kao novitet u dizajnu. Tada su bila dostupna i dva motora; jedan od 49 i jedan od 69 konjskih snaga. Ostale dizajnerske promjene bile su vidljive u manjim elementima.
Nizozemci su na svom tržištu već u sitnicama promijenili upravljačke ručice, poklopce kotača i rešetke s logotipom. A Španjolci su pak u svojoj verziji naziva SEAT 127, stavili četvera vrata.
Poljaci su radili 127-icu od dijelova talijanske i poljske proizvodnje. Dakle, svatko je na ovom automobilu pronašao neku svoju “bazu”.
Sport-verzija Fiata 127 bila je naravno uključena u Rally-utrke. I ako kojim slučajem bacite uho na zvuk tog trkaćeg motora, ovaj se automobil uopće ne čini kao nešto malo, slatko, gradsko i slabašno.
Sport je imao otprilike 70 konjskih snaga, ugrađene veće ventile i Weber prigušivač što je uvelike doprinijelo takvom zvuku.
Kao zaista poseban model, sjedala ugrađena u Sport bila su s visokim naslonom plavih ili narančastih rubova. Sportski je kožni upravljač olakšavao kontrolu nad automobilom, a kao točku na “i” dobio je trodijelnu 127 sportsku naljepnicu.
Također bio je dostupan u tri boje: crnu s narančastim prugama, srebrnu s crnim prugama i narančastu s crnim prugama.
Loše strane Fiata 127 u bilo kojem od modela bile su hrđa, hrđa, hrđa i još hrđe. Motori su u svakom slučaju bili preslabi. I koliko god da je svaka generacija napredovala i bila malo bolja od prethodne, slabašni su motori konstantno bili problem.
Unatoč hrđi svoju je popularnost ovaj maleni Fiat itekako zadržao. Posebice u Italiji. I to zato što je uvijek bio jeftin, i maleni gradski automobil.
Na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća, svjetlo ceste ugledala je i treća generacija modela 127. Promijenjeni su stražnji i prednji dijelovi, ugrađen je čak malo veći 1,3 litreni motor koji je razvijao “velikih” 74 konja.
Cjelokupan dojam treće generacije ostavljao je dopadljiv i osvježen dizajn u kombinaciji s boljim performansama. Neke karakteristike, ugrađene u treću odnosno zadnju generaciju, posuđene su od tadašnjeg modela Ritmo.
U skandinavskim zemljama treća generacija 127-ice bila je također iznimno popularna i tražena.
Cjelokupna proizvodnja Fiata 127 trajala je nešto više od desetljeća, od 1971. do 1983.godine.
Predstavljanjem modela Uno kao novog modela, završila je era proizvodnje Fiata 127.
To je bivša nam država SFRJ vidjela kao idealnu priliku za preuzimanje dizajna, pogoršati ga i proizvesti jugoslavensku 127-icu.
Odnosno Yugo 45.
No bezvremenski dizajn ovog 50-godišnjaka čini ga simpatičnim čak i desecima godina nakon početka i završetka proizvodnje bez obzira na promjene i loše kopije. Toliko simpatičnim i poželjnim da se David Obendorfer pozabavio 127-icom i objavio svoju modernu dizajnersku interpretaciju o čemu smo već pisali.
Ne bi bilo loše kada bi uz sve ovogodišnje obljetnice raznolikih automobila mogli pročitati i o modernom redizajnu Fiata 127.
Jer u posljednje vrijeme je popularno predstavljati redizajne automobila s pogonom na baterije.
Stoga tko zna što nas još od Fiata čeka.
