Maturalna radnja: Što su to „sektaši“?
Eto, u moru gluposti koje svijet automobila skoro svakodnevno izmišlja, i mi smo odlučili krenuti tim stopama, pa predstavljamo “projekt” našeg rječnika stranih riječi i zbirku objašnjenja pojedinih pojmova, ideja, navika i sveg ostalog što se uz svijet automobila danas veže.
Je li vam poznat pojam “sektaša”? Nije? Onda eto objašnjenja…
“Sektaši” su generalno gledano poprilično glupi ljudi koji zbog kroničnog nedostatka vlastitog razuma i (pretpostavljam) pri samom rođenju amputiranog karaktera slijede neke čudnovate idole bez nekog posebnog razloga. Kao dokaz toj tezi uvijek mogu ponuditi idiote koji su u ime nekog Boga ili blaženog stanja svijesti u stanju uništavati svijet oko sebe, ubiti nekoga, ili pak sami sebe raznijeti nekom eksplozivnom napravom, u kojem slučaju zapravo odrađuju sva tri “posla” istovremeno. Uglavnom, takvih budaletina ispranog mozga u današnjem pomalo zatrovanom svijetu ima oveći broj.
Razlozi “sektašima” ne predstavljaju polje interesa, jer da ih baš i imaju, ne bi ih shvatili, pa se kao svaki idolopoklonici jednostavno priklanjaju nekome ili nečemu što zapravo ne razumiju ili krivo tumače. No za razliku od općenitog gledanja prema svijetu “sektaša”, u sklopu auto-industrije cijela priča ipak nije toliko strašna, odnosno ograničena je na jednu “ciljanu” skupinu ljudi.
Naime, sigurno ste čuli za animozitete vlasnika Opela prema vlasnicima Volkswagena i obrnuto i vjerojatno ste isto tako čuli da se tijekom godina dogodio oveći broj incidenata vezanih uz međusobna prepucavanja vlasnika tih marki u maniri “tko ima većeg”. Također ste najvjerojatnije barem jednom bili prisutni u društvu gdje se našao neki “pametan” lik koji je kroz objašnjenje poput “Mercedes je Mercedes, a sve ostalo su kola” zapravo pokušao objasniti tatine afinitete prema nedovršenom znaku mira koje je stekao za vrijeme rada u Njemačkoj. Svi smo to kad-tad prošli, a mi kao redakcija takve izljeve gluposti i zatucanosti doživljavamo skoro na dnevnoj bazi kroz komentare raznoraznih ljudi koji ne vide dalje od samih sebe, te veličaju neke proizvođače automobila kao im se iz nekog razloga nalaze na platnoj listi.
Uglavnom, to bi ukratko bio opis “sektaša” vezanih uz svijet automobila i auto-industrije.
Cijela je ta priča zapravo često izuzetno smiješna – pogotovo kad se na našim Facebook-stranicama nađe netko tko nikad u životu nije sjeo za volan (jer nema vozačku dozvolu), ali zato u teoriji (izvučenoj iz nekog od nastavaka igre “Need for Speed”) zna što valja, a što ne. Ne bih ulazio u primjere i detaljno navodio profile iza kojih se dotični “sektaši” kriju, no vrijedi napomenuti kako taj “sektaški” svijet ni približno nije ograničen na samo jednu marku automobila, te “sektaši” ne pripadaju samo jednoj narodnosti, vjerskoj pripadnosti i spolu. To samo dokazuje da se dotični manje-više odlično uklapaju u staru narodnu poslovicu koja kaže da “glupost nema granica”, zar ne?!
Što se mene tiče, nikada nisam pripadao nekoj “sekti” istomišljenika vezanih uz određenu marku, već svijetu automobila pristupam kroz pojedine segmente. Za mene nešto ili vrijedi određenu sumu novaca ili pak ne. Isto tako ispada krajnje nebitnim gdje se pojedini automobili proizvode, pa tako imam itekako velike afinitete prema pojedinim markama i modelima iz svih zemalja svijeta.
U “knjizi pravila” koju tvore moje sive st(r) anice nema rečenica poput “Francuz je s**nje”, “BMW voze samo seljačine” ili “Japansko smeće”, jer smatram da svaka zemlja na ovom svijetu može proizvesti itekako hvale vrijedan automobil, ako se isti dobro osmisli, dizajnira i razradi. Sve ostalo su priče za malu djecu i predstavljaju zatucanost pojedinaca koji „znaju“, a zapravo su robovi vlastitog neznanja, manjka edukacije i boluju od kroničnog sindroma suženih obzora.
E sad…s obzirom na podneblje u kojem živimo, izraženi afiniteti prema automobilima iz nekadašnjeg trećeg Reicha nisu ništa čudno. Dapače, Golf “dva” vozili su djelatnici javnih službi poput policije, vatrogasaca i službe pomoći na cestama, a Mercedes-Benz bio je omiljena marka svih onih koji su se s ušteđevinom vraćali iz radnih eskapada na “baušteli” u Njemačkoj. U današnje vrijeme se ista priča manje-više nastavlja, no uz pojedine “poduzetnike” i “zvijezde” u našim krajevima prvenstveno javni dužnosnici ne izvlače svoje fino potkožene guzice iz automobila koji dolaze iz redova Audija, BMW-a ili Mercedesa. Uostalom, čak i “mobilni djelatnici komunalne službe” (kako bi to rekao jedan poznanik iz Siska), odnosno djelatnici gradske čistoće voze Mercedes, no ne zato što im je toliko super voziti upravo kamione te marke, već zato što naša država praktički u svim segmentima idealizira njemačku auto-industriju. Stoga ne čudi kako je većina domaćih “sektaša” orijentirana upravo prema markama koje dolaze s potpisom “Made in Germany”.
Iako mi je sve to skupa jasno, te usprkos činjenici da i sam trenutno vozim njemački automobil, moje je srce u smislu omiljenog automobila ipak usmjereno “preko bare”, odnosno u Ameriku. Naime, u toj je “zemlji slobodnih i domu hrabrih” još krajem šezdesetih osmišljen i proizveden jedan od meni najdražih i najželjenijih automobila svih vremena pod nazivom Pontiac Firebird Trans Am.
Iako za prvu generaciju tog modela nisam čuo do početka osnovne škole, u onu drugu sam se na filmu zaljubio i prije nego sam naučio čitati, pa u tom kontekstu vrijedi spomenuti Burta Reynoldsa i (uz Trans Am) za mnoge njegovu najbolju sporednu ulogu u filmu “Smokey and the Bandit”. U tom je filmu predivni crno-zlatni Trans Am letio, vozio na četiri, tri i dva kotača, te se uz urlanje 6,6-litarskog V8 motora i obavezno “paljenje guma” sprdao s policijskim snagama kroz nekoliko država, što je na mene kao klinca ostavilo toliko duboku impresiju savršenstva na četiri kotača, da se iste ni dan-danas nisam riješio. Dapače, Firebird Trans Am za mene i dalje ima prvo mjesto na listi nepotrebnih želja koje ću kad-tad ispuniti.
No pustimo sad to…
Usprkos činjenici da uz Lotus Esprit Sport 300, Ferrarijev legendarni model Testarossa, te za mene vječni poster-materijal uobličen u Lamborghini Countach LP5000S, Pontiac Firebird Trans Am stoji kao jedan od najdražih automobila svih vremena ipak se ne mogu nazvati “sektašem”, a evo i zašto:
Da, Trans Am treće generacije oduvijek ima posebno mjesto u mojoj glavi, no za početak na listi favorita postoji još nekolicina automobila s raznoraznim zemljama proizvodnje, a i ne znam baš da bih taj automobil odabrao ukoliko bi mi netko npr. ponudio novi BMW M5 ili Porsche 911 Turbo. Dapače, mislim da bih uzeo neki od dva ponuđena automobila i bez puno opiranja potpisao doživotno korištenje istog bez mogućnosti prodaje. No Trans Am bi i dalje ostao tu negdje kao predmet obožavanja iz djetinjstva. Samim time ne mislim da sam nerealan poput nekih koji pljuju po svemu što nije Golf “dvojka” ili neki sličan model iz nekih prošlih vremena i vjerujem da takvog što mogu samo “sektaši” vezani uz svijet automobila koji bolje (ili drugačije) nikada nisu imali prilike probati, pa zato zaguljeno svima oko sebe pjevaju istu pjesmu.
Uglavnom, to bi bilo to za prvo izdanje novog projekta pod nazivom “maturalna radnja”, koji sam zbog boljeg međusobnog razumijevanja odlučio pokrenuti na stranicama ovog našeg malog virtualnog kutka posvećenog automobilima. Nadam se da se niste prepoznali u sklopu redaka ovog teksta, a ako se ipak jeste, onda se pak nadam da ćete zaboraviti na “sekte” i započeti s gledanjem šire slike koju svijet automobila nudi već više od stotinu godina.
…a za one koji će se naći uvrijeđenima zbog ovog teksta mislim da se samo isplati konstatirati kako istina boli.
