Pagani Huayra, koja je razlika između originala i kopije?
Vjerujem da u Paganiju odgovor na to pitanje itekako dobro znaju, dok s druge strane Kinezi na to pitanje očito odbijaju saznati odgovor.
Svima koji svijet automobila pozorno prate, tvrtku (tj. butik) Pagani ne treba previše opisivati, jer ako već ništa drugo, u današnje se vrijeme upravo ta tvrtka profilirala jednim od rijetkih stvarnih proizvođača snova.
Iako je s tradicijom počelo prije tek dvadesetak godina, Horacio Pagani je od dječaka s velikim snovima i afinitetima prema automobilu postao jednim od najusmjerenijih ljudi u automobilskom svijetu današnjice, a prema mnogima i automobilski genije.
to se naravno dokazalo već nekoliko puta, jer je tijekom godina tvrtka iz mjesta San Cesario sul Panaro na tržište predstavila prvo legendarnu Zondu, a zatim i umjetničko djelo na četiri kotača pod nazivom Huayra.
Kako je tvrtka Pagani u sklopu tzv. „Zonda-ere“ godinama na tržište izbacivala „limitirane“ i „posljednje“ verzije tog fenomenalnog automobila, mnogi od nas su već počeli sumnjati da će se novi (i višestruko najavljivani) model Huayra ikada pojaviti, no kad je dotični model konačno sišao s papira u stvarnost, svijet automobila je (još jednom) preokrenut naglavačke.
Naime, Pagani Huayra je istovremeno automobil i puno više od tog pojma koji opisuju četiri kotača i volan. Huayra je iz svih kuteva jednostavno opak, usmjeren i predivan stroj koji je lako opisati kao umjetničko djelo, jer u sklopu jednog automobila nije obraćalo toliko pažnje na detalje koji pak ovdje izviruju iz svakog kuta.
To je naravno itekako vidljivo u sklopu interijera kakav prije nalikuje nekom automobilu iz nekih prošlih i minulih vremena, tj. dok proizvođači automobila još uvijek nisu otkrili plastiku, nego što nalikuje automobilu kakav je danas moguće kupiti – ako imate koji milijunčić viška na računu.
Iskreno, mene sam interijer ovog automobila podsjeća na „Steampunk“ uratke kakvih je popularno virtualno umjetničko okupljalište Deviant Art donedavno bilo krcato, no za razliku od većine radova koje sam tamo imao prilike vidjeti, interijer kojim Huayra plijeni pozornost doista se ističe sam po sebi.
Sve je ručno rađeno, polirano i obrađivano. Korišteni su apsolutno najbolji materijali i svaki detalj je moguće zasebno opisati lijepim ili posebnim i zapravo više nisam siguran pišem li o interijeru ili o eksterijeru Huayre, jer se priča o savršenstvu i umjetnosti u službi tehnologije jednostavno ponavlja iz kojeg god kuta ovaj automobil gledali.
Uglavnom, Pagani Huayra je već sada itekako vjerno naslijedila ono što je tvrtka Pagani započela sa Zondom, a kako stvari stoje, poput „slučaja Zonda“ nas očekuje još velik broj „limitiranih“ i „posljednjih“ primjeraka ovog automobila, s time da se prvi upravo pojavio.
Nazvan Huayra 730S, odnosno od milja „Huayrab“, ovaj automobil potpisuju Horacio Pagani i jedna od poslovnih ikona mlade generacije, gdin. Alejandro Salomon.
S obzirom na ukupno 730 konja s kojima raspolaže ogroman AMG-ov motor smješten iza vozača, ideja nije bila Huayru dodatno prezentirati kroz suvišak konjskih snaga, već kroz naglasak na posebnostima koje u određenim bojama i u kombinaciji s određenim materijalima izgledaju još impresivnije i bolje.
Tako su se uzduž i poprijeko eksterijera Horacio i Alejandro poigrali s ljubičastom bojom koja je umiješana u „goli“ karbon, te koja u kombinaciji s „tricolore“ trakicama preko cijelog gornjeg dijela automobila i nekolicinom crnih i zlatnih detalja dodatno naglašava koliko je ovaj automobil već sam po sebi poseban.
Ista se priča naravno nastavlja i u sklopu interijera, no kako u ovom momentu stvari stoje, dotični interijer je na fotografijama prikazan u obliku „onog koji neće tako izgledati“, pa je možda bolje da taj dio priče oko ovog automobila zasad ostavimo praznim i na slijepo konstatiramo da će definitivno biti predivan.
Dakle i u smislu raznoraznih edicija Huayra nastavlja tamo gdje je Zonda stala, no s druge strane svijeta postoje oni koji nikad neće uspjeti shvatiti posebnosti na četiri kotača kojima tvrtka Pagani već godinama fascinira svijet automobila, pa u toj maniri kronične neshvatljivosti i nebrige za nešto stvarno posebno i opet moram spomenuti jednu zemlju…
Kina – ta divna zemlja tradicije, borilačkih vještina, hramova i pikturesknih scenarija, te naravno jednog od svjetskih čuda uobličenih u slavni kineski zid.
Zemlja koja i dan-danas plovi negdje između definicija demokracije, slobodnog tržišta i totalitarne represije komunističkog režima, te zemlja u kojoj izgleda da apsolutno ništa nije sveto.
Kopira se doslovce sve živo i neživo – od sunčanih naočala i satova renomiranih europskih i američkih marki, preko pametnih telefona i dućana u kojima se dotični izvan granica Kine mogu naći, te čak i čitavih gradova kakvi krase Švicarsku.
Stoga nimalo ne čudi da su i automobili s oznakom „made in China“ jednako tako kopije nečeg što su u originalu potpisivali europski, japanski i američki dizajneri.
Tijekom godina su Kinezi doslovce kopirali sve moguće klase i modele automobila, jer im je to očito savršeno normalan tijek života u sklopu industrije, no mislim da bi određene granice ipak trebale postojati, jer napraviti ovakvu kopiju nečeg doista posebnog, mislim da nije samo glupo i nepotrebno, već i odvratno i bezobrazno.
Pa eto…dobrodošli u jednu garažu u Pekingu u kojoj su se skupili znalci u područjima dizajna i mehanike, te svijetu odlučili ponuditi (bijednu) kopiju Pagani Huayre.
Iako ne znam detalje oko motorizacije i ostalih komponenata koje ovaj automobil „krase“, ono što mogu reći jest da ovakvog što treba zakonom zabraniti, a tvorce korištenjem arhaičnih pomagala u određenim branšama jednostavno onemogućiti za rad, jer ovakvog što se doista ne viđa svaki dan.
Uglavnom, iako se u Kini već desetljećima kopira sve i svašta, barem su kopije koliko-toliko dobre, dok za ovu kojom su Kinezi pokušali kopirati Pagani Huayru mogu reći samo da je sramotna – baš kao i novonastala tradicija s kojom Kina već godinama pristupa na tržište.