Kako je Ford napravio preteču jednog VW modela
Ford je svojim NPX-5 prototipom pokušao stvoriti „svoju Bubu“, a nakon što se to izjalovilo ispalo je da taj dizajn poslužio Volkswagenu za jedan drugi model. Ili nije ispalo?
O planetarnoj popularnosti Bube ne treba previše trošiti riječi, jer smo to svi već apsolvirali. Uspjeh tog automobila, ipak, nije bio šok, nego logična posljedica razumnih stvari koje je isti nudio. Iako je nastao na temelju prototipa (malo ipak modificiranog) kojeg je Ferdinand Porsche napravio nakon Hitlerovih nastojanja za takvim nečim, kako bi „svaka prosječna radnička obitelj imala vozilo“ – kasnije je od tog automobila nastalo to što je nastalo. Uspjeh i kult. Nije ni čudo da su još onda neki sa strane bili zadivljeni filozofijom te uspješnice.
Ford NPX-5 je prototip napravljen 1959. godine kao izravan odgovor na rastuću popularnost Volkswagen Bube u Americi. U manjoj mjeri i Renault Dauphine. Henry Ford II. je bio itekako svjestan njezine veličine (ah, ironije li) i htio je svoj novi mali auto da se natječe s njom.
Kako bi to i sproveo u djelo, kontaktirao je Fordovu podružnicu u Kölnu u Njemačkoj, gdje je Jules A. Gutzeit vodio projekt izrade prototipa. Automobil koji su dizajnirali bio je spomenuti NPX-5. Sa stražnje smještenim motorom kao kod Bube i Dauphine, bio je jedan od onih automobila za koje se činilo da je takav dizajn s takvim smještajem najbolji. Prototip je imao dva motora. Jedan je bio jednolitreni motor s 34 KS, a drugi je bio 1.2-litreni koji je nudio 40 KS. Oba motora su bila otprilike ekvivalent tadašnje VW motorne ere.
Ono što se misli da je najzanimljivije u dizajnu Forda NPX-5, barem od endemskih slika koje su dostupne, je upravo to koliko taj prototip izgleda kao VW Type 4, nastao desetak godina kasnije. Pogledajte sami, na slici su NPX-5 koji pomalo sliči VW 411 iz 1969. godine. Za bolji dojam korištena je slika nedovršenog VW 411:
Ne znamo kako vi, ali neki misle kako tu postoji sličnost. Toliko da se neki Ameri pitaju je li netko iz projekta NPX-5 kasnije radio na mlađem Nijemcu godinama kasnije. Da dovršimo priču o Fordovom prototipu, na kraju je NPX-5 prototip pokazan glavešinama u Detroitu i projekt je dobio zeleno svjetlo. S malom preinakom, ime mu je sada glasilo P-4. Do veljače 1960. Lee Iacocca, automobilistički menadžerski mag, a koji je bio u to vrijeme u Fordu, odletio je u Köln pregledati famozni automobil. Odlikovao ga je tada snažan stav kako Ford treba imati svog, i to jakog, konkurenta Bubi.
Nažalost, Iacocca nije baš isplakao radosnice kad je ugledao ono što ga je dočekalo. Osjećao je kako bi dizajn trebao biti puno konvencionalniji, a čak i sa tim eventualnim promjenama je smatrao kako je taj automobil jednostavno premalen za američki ukus, kojeg je smatrao da ga je poznavao. Taj stav se pomalo tukao s činjeničnim stanjem u kojem je onda teško objasniti zašto Amerikanci mahnito kupuju sve te Bube s kojima se onda drugi žele natjecati. Lee Iacocca je, međutim, rekao što je mislio, a taj stav združen s predviđanjima da će trošak P-4 modela vjerojatno biti znatno viši od Bube – zacementirao je stanje za Fordovo mrtvorođenče NPX-5 ili P-4. Svejedno je kako ga zvati kad mu nije bilo suđeno.
Kad se Iacocca konačno vratio u Detroit, otkazao je nesuđeni automobil sa stražnjim motorom i pomaknuo svu svoju pozornost s projekta P-4 na svoj projekt zvan Cardinal. Isti je uključivao razvoj prednje smještenog motora, prednji pogon i generalno gledajući ekonomski prihvatljivo vozilo. To je bio potez koji se na kraju pokazao kao posve ispravan put.
Taj automobil s prednjim motorom nikada nije bio prodavan u Americi, ali je u Njemačkoj postao Ford Taunus P4. Dakle, Ford nikad nije uspio napraviti „svoju“ i „bolju“ Bubu, ali je možda uspio nehotično “dizajnirati” VW Type 4 dobro desetljeće prije nego što ga je VW izbacio na tržište.
