Ne, nije riječ o click-bait naslovu, niti je u tome bila poanta. Jednostavno mi nije jasno koliko čovjek mora biti poremećen da bi svoj automobil ovako uljepšao.

Tuning i styling – do prije nekoliko godina itekako aktualni pojmovi čak i u našim krajevima. Pojmovi koji su podrazumijevali hrpetinu „drugačijeg“ na četiri kotača i milijunima godina odmicali obične i često viđene automobile od onih kakve voze naši susjedi. Uostalom, prisjetimo se samo hrpetine klubova, foruma, susreta, evenata i medija koji su se na ovaj ili onaj način povezivali s tim globalnim pokretom, odnosno bolje rečeno subkulturom i sve je instantno jasno.

Tamo negdje sredinom prve dekade aktualnog nam milenija stvari su bile idilične. Ideja je bilo milijun, a provedbe su nerijetko fascinirale obične smrtnike, auto-entuzijaste i raznorazna sudačka tijela na natjecanjima. No onda je nekako sve pošlo po zlu i danas se cijela ta priča oko tuninga i stylinga manje-više ugasila. A za to je pak krivo nekoliko čimbenika – pogotovo ako se priča orijentira unutar granica lijepe nam naše.

Naime, dok npr. u SAD-u tuning i styling godišnje donose milijarde i milijarde dolara u državne blagajne, te industrija oko tog globalnog pokreta neprestano raste, kod nas se čak ni zakonodavci nisu primili posla i sastavili neki koliko-toliko normalan zakon s kojim bi se „tjunerima“ i „stajlerima“ omogućilo da na legalan način istaknu svoje automobile i izdvoje ih iz mase. Sve se nekako svelo na sporadične eskapade od strane prometne policije i rečenice poput “Ima Remusa – skidaj tablice”, te kaznu i slanje na izvanredni tehnički pregled. Time je i ono malo auto-entuzijasta koji su u vodama tuninga i stylinga pronašli svoje mjesto cijela priča ubrzo ogađena do krajnjih granica, pa danas ni takvima više ne pada na um dorađivati svoje automobile.

Drugi kamen u lijesu bio je tipičan hrvatski lopovluk, odnosno raznorazne udruge i klubovi koji su u sklopu svojih ideja imali i organizacije evenata iz domene utrka ubrzanja. Doduše, sve je tamo negdje 2002. godine počelo idilično i “na najjače”, ali ubrzo je svatko htio svoj dio kolača, pa se prvo odjednom pojavilo stoosamdesetsedam organizatora, a potom je stoosamdesetšest napunilo svoje džepove i dio po dio pod paskom auto-entuzijazma nestajalo s podebljanim računima u bankama. Stoga danas u maniri “inati se Slavonijo” imamo još Osijek Street Race Show i toliko o tome kako se jedna naizgled fantastična ideja pretvorila u nešto više. A to je pak tužno.

Treći dio priče o usponu i padu tuninga i stylinga u Hrvata također snose pojedini klubovi i udruge. I naravno da neću ulaziti u sumnjiva financiranja, nedostatak fiskalizacije i slično, jer to nije tema ovog teksta, a niti ovog njegovog dijela. No neznanje i umišljenost pojedinaca definitivno jest, pa su upravo takvi zabili posljednje čavle u lijes nečega što je tamo negdje 2005. godine oko sebe okupljalo na desetke tisuća ljudi koji su iz svih kuteva zemlje pristizali na pojedine evente.

Kako je tuning u pravilu pokopan nešto prije, te je brzina višestruko osuđivana od strane zakonodavstva, medija i slično, tako su preostali oni malo manje pokretni pripadnici tog svijeta. Tj. “stajleri”. Jer njihovi su automobili često djelovali brže za vrijeme stajanja na parkingu, nego u vožnji po rupama i ležećim policajcima naših gradova i sela. Odjednom se cijela priča oko organiziranih okupljanja natjecateljskog tipa svela na dva i pol slova, pa kako nije bilo nikakvog suvislog pravilnika, te su se nagrade šakom i kapom dijelile čak i za ustajanje ujutro, ili pak zbog samog dolaska na okupljanje, tako je sve skupa postalo bezvrijedno, bljedunjavo, sivo i nepotrebno. Pa valjda zato danas praktički niti nema nekakvog hvale vrijednog eventa – baš kao što ima sve manje i manje automobila koji bi se na takvom jednom eventu pojavili. Uglavnom, s jedne je strane ideologija tuninga i stylinga prešla izvan granica Hrvatske, dok je na globalnom planu sve skupa dobrim dijelom otišlo u tri… Hm…bolje da se cenzuriram kako se mame ne bi ljutile.

Da elaboriram…

Izuzev tvrtki koje s raznoraznim projektima privlače pozornost javnosti na društvenim mrežama, u današnje velika većina dotičnih projekata ima jednu zajedničku dodirnu točku. A ta se zove “wrap”.

Ova tuđica u pravilu podrazumijeva promjenu boje automobila lijepljenjem folije preko njega. I to smo vidjeli već mali milijun puta – na cesti i na fotografijama. „Wrapanje“ je danas sveopće prihvaćen način promjene boje i ukrašavanja automobila, a isto vrijedi i za reklamiranje neke tvrtke, proizvoda ili nečeg sasvim sedmog. Uostalom, samo pogledajte automobile iz voznih parkova pojedinih tvrtki ili pak neke taksi-službe i sve je jasno. Tuneri i styleri na globalnom planu koriste „wrap“ ne bi li istaknuli svoje automobile već na prvi pogled, ali tu i tamo se dogodi da sve to skupa pođe itekako krivo. A onda automobili izgledaju glupo i smiješno, a ne atraktivno i zanimljivo.

…i upravo u tom momentu stižemo do ovog mini-trenda s kojim nekolicina ljudi na svijetu pokušava svoje automobile istaknuti na (njima) poseban način…

Best sticker ever… dude was released. via Shitty_Car_Mods pic.twitter.com/1Y8nTU8ci0

— shitty car mods (@Shitty_car_mods) September 25, 2017

Prije nekih godinu dana je jedan Nijemac zaustavljen na cesti zbog sumnje da je nekoga pregazio. No na drugi pogled upućen prema bijelom BMW-u X6 od strane policijskih službenika, ustanovljeno je kako automobil nikoga nije koštao života, već je riječ o “wrapu” koji jednim dijelom djeluje krvavo. Taj je njemački slučaj na kraju ispao smiješan, ali nije samo ovaj Nijemac pribjegao ovakvom načinu ukrašavanja svog automobila. Dapače, trend je proširen globalno, pa sad mnogi automobili odjednom djeluju kao da imaju hemofiliju ili pak kao da su pregazili grupu osmoškolaca. A to čak i nije toliko smiješno, koliko je zapravo neukusno.

Nedavno sam na YouTubeu imao prilike vidjeti jedan bijeli Dodge Challenger Hellcat bijele boje s “krvavim efektom”. I skoro sam pao sa stolice od smijeha kada sam bacio pogled na prvi komentar u sklopu kojeg je netko napisao da ovaj Challenger Hellcat izgleda poput iskorištenog tampona. I to je stvarno istina, jer zbog ovog „wrapa“ izgleda upravo tako.

Zatim je krenulo mini-istraživanje i u sklopu rezultata naletio sam na još hrpetinu automobila čiji su vlasnici očito fetišisti prema iskorištenim tamponima. Bilo je tu Range Rovera, nekoliko varijacija na temu Corvette, jedan Camaro i Mustang, par Nissana i BMW-a, te čak i jedan Prius. Da…dobro ste pročitali – krvavi Prius nalik ogromnom iskorištenom ulošku na kotačima. I vjerovali ili ne, vlasnici su mahom muškarci, što je pak poprilično čudno. Samim time nije jasno je li riječ o fetišistima na krv i sve vezano uz nju, o nekim modernim vampirima koji žive među nama ili pak jednostavno o ekipi kojoj je u nekom periodu života netko amputirao ukus.

No bilo kako bilo, ovi su automobili smiješni i djeluju poput pokretnih reklama za tampone, uloške i ine druge proizvode koji se u medijima reklamiraju u kombinaciji s plavim tekućinama.

I da…ovo možda nije tema oko koje bismo se trebali raspisati unedogled, jer u krajnjoj liniji ne vrijeđa nikoga i nije opasna po zdravlje. Samo je izuzetno smiješna i zato je zaslužila pokoji redak na ovom našem malenom kutku interneta čije je djelovanje posvećeno svijetu automobila.

Zahvaljujem na pažnji i do čitanja.

Thats all Folks!

foto: Tenor