Osijek Street Race Show XIII
„Ajmo malo bukeeeeeeeeeeee!!!“
Iako sam u uvodu uz preko nekoliko dana zakašnjenja zapravo citirao vječno ćelavog i zabavnog voditelja oktanskih evenata „alternativnog“ tipa, Emiliov bojni poklik zapravo ni približno ne opisuje sve ono od čega bi normalnom ljudskom biću moglo biti zlo. Škripa i miris spaljene gume, nemili udarci basa koji bez prestanka mlate po membranama razglasa, te preko stotinu automobila koji svojim urlanjem tutnje stazom.
Da, znam…malo je poetično pisati na takav način o jednom naizgled običnom automobilističkom eventu, no vjerujte mi na riječ kad kažem da Osijek Street Race Show to već odavno nije, već je tijekom posljednjih godina postao puno više od toga.
Razloga za takvu tvrdnju s moje strane ima itekako puno, no o njima ne bih u ovom momentu, jer bi u smislu svih ostalih segmenata domaće automobilističke scene to značilo orijentirati se prema onom negativnom, čega nam je u lijepoj nam našoj banana-republici ionako već lagano dosta. Samim time neću spominjati afere, laži, prijevare, idiotizam i nepotizam na razinama od osobnih do državnih, te stotinu i jednu drugu okosnicu ovog našeg „demokratskog društva“, već bih se doista želio orijentirati prema onim pozitivnim stranama, jer je to u ovom slučaju itekako moguće.
No da bi mi to uspjelo u potpunosti, ipak treba malčice zaviriti u prošlost…
Početkom novog milenija, odnosno točnije 2002. godine, „neke nove klince“ potresla je groznica „geodetskih utrka“ (kako bi to opisao jedan renomirani domaći auto-novinar), odnosno utrka ubrzanja.
Ideja je (naravno) stigla iz Amerike, tj. točnije iz filma „The Fast and the Furious“, koji je godinu prije zaigrao u kinima, postao mega-hit i jednim malim dijelom doslovce (re)definirao jednu cijelu generaciju.
Ubrzo se nakon premijere spomenutog filma na trosjedu u dobrom društvu rodila ideja o prvoj domaćoj utrci takvog tipa, gdje bi ovisnici o brzini i oni s egom veličine piranskog zaljeva mogli doći na svoje, pa je prvi „402 Street Race“ održan iste godine u Velikoj Gorici.
Od te „nulte točke“ do danas prošlo je ukupno dvanaest godina i u sklopu tih godina dogodilo se jako puno toga što je uvelike presudilo utrkama ubrzanja kakve poznajemo danas.
Realno gledano, cijela je priča oko tog tipa utrkivanja zapravo tužna, jadna i poprilično ružna, no i tog se dijela imam u planu dotaknuti tijekom sljedećih mjeseci, pa ne vidim potrebe sada ulaziti u detalje – tim više što su članovi A.K. Slavonija ovog vikenda još jednom pokazali da i nakon više od desetljeća utrke ubrzanja i dalje imaju smisla.
Naime, tijekom vladavine organizacije „402 Street Race“ i njenih ogranaka, na polju utrka ubrzanja nije bilo nikakve ozbiljne konkurencije. Naravno, bilo je ideja oko svega i svačega, no kako organizacija i sigurnosni uvjeti na i oko staze ipak zahtijevaju određenu količinu novaca, nitko se nije odvažio uložiti i stvoriti svoju priču u tom svijetu.
No kako kod nas stvari najčešće funkcioniraju, ideja je ubrzo postala institucija. Samim time je krenula više nego očita pomama za sponzorskim novcem i eksploatacija na sve moguće i nemoguće načine, te je prije nekoliko godina u kalendaru sezone utrka ubrzanja spomenute organizacije jednostavno nastala rupa.
Tijekom 2008. godine se od strane ljudi na čelu organizacije „402 SR“ obećavalo svega i svačega. Cijela je priča trebala zaživjeti i izvan granica Hrvatske. Prezentirana ideja bila je od amatera i entuzijasta stvoriti profesionalce s obje strane odvijanja evenata, te je odjednom sve zajedno postalo izuzetno ozbiljno.
Započela je suradnja s HAKS-om, kako bi na državnom nivou „stritrejseri“ mogli pripadati u službenu disciplinu, te su izdane licence od strane vijeća staraca udobno uvaljenih u fotelje te državne institucije namijenjene unaprjeđenju i nadzoru auto-sporta u Hrvatskoj.
Samim time su stvari počele izgledati ozbiljnije i zrelije, te je cijela fama oko utrka ubrzanja konačno postajala nešto što bi trebalo potrajati.
Vozači su u sklopu svih tih glamuroznih najava od strane organizatora tada najvećeg oktanskog cirkusa u hrvatskoj čak uspjeli pronaći i sponzore za svoje automobile i razne troškove koji se uz ovakav tip utrkivanja konstantno vežu, no i opet se dogodio hrvatski mentalitet u svom najočitijem izdanju, te je odjednom nestalo i sredstava i ideje, te se cijela priča urušila u roku od nekoliko mjeseci.
Neki su vozači bili prisiljeni snaći se na bilo koji način i vratiti sponzorski novac, dok su oni bez uloga u svoju budućnost te grane auto-sporta jednostavno jedan po jedan odustajali od takvog načina utrkivanja, te je razočaranje za mnoge bilo vidljivo iz aviona.
Zapravo je nevjerojatno da se u tim momentima razočaranja nije podvukla crta i da samim time ideologija utrkivanja po ravnom nije prestala, no kako se čuda ponekad ipak događaju, ispalo je da ipak ima onih koji dobre stvari ne puštaju bez borbe.
Tako se u maniri slogana „inati se Slavonijo“ dogodila grupica ljudi koji već trinaestu utrku zaredom pokazuju da i dalje postoji entuzijazam prema automobilima i brzini.
Entuzijazam koji nije podložan novcu i slavi na osobnoj razini, već onaj koji svoj fokus usmjerava prema održavanju jedne subkulture na životu.
Trinaesta utrka ubrzanja pod nazivom „Osijek Street Race Show“ održala se pod visokim pokroviteljstvom tvrtke Tokić d.o.o. početkom rujna na bojnom polju sportskog aerodroma u Čepinu i ako ćemo biti kritički nastrojeni, zapravo nije donijela ništa novo. Dapače, ne samo da se nije događalo ništa što prije nisam doživio, već su neke od komponenata takvih manifestacija nažalost izostale.
Za početak nije bilo internacionalnog festivala narodnih i ritualnih plesova s automobilima, tj. Drift-utrke koja je u sklopu sezone natjecanja „King of Europe“ trebala biti centralno subotnje događanje. No za pomanjkanje gumene prašine u očima posjetitelja takve vrste natjecanja svi zajedno možemo okriviti djelatnike agencije za sigurnost u zrakoplovnom prometu, koji su drifterima jednostavno zabranili nastup uz idiotsko objašnjenje koje kaže da „uz tragove guma na pisti sama podloga postaje opasna za polijetanje i slijetanje aviona“.
Osobno se ne bavim aero-nautikom i nisam fizičar, no svejedno mislim da je to jedna od najglupljih stvari koje sam ikada čuo, jer koliko se sjećam i avioni imaju kotače presvučene gumom, te isto tako ostavljaju tragove na pisti pri polijetanju i slijetanju, tako da doista ne vidim u čemu je problem.
Druga stvar koja je izostala s eventa bila je već poslovično okupljanje dvije ili više studentica medicine i ekonomije, koje svojim slobodnim pristupom tematici plesa „u fušu“ dodatno podižu adrenalin, testosteron i pokoji ekstremitet prvenstveno muškom dijelu publike.
Zli ljudi će reći kako su organizatori time htjeli uštedjeti, no taj dio nije izostao zbog škrtosti organizatora ili neke druge slične gluposti, već Dr. Kalkan i vesela smjena iz brzinskog laboratorija Osijek s obzirom na ovogodišnje zimsko ljeto i niske temperature jednostavno nisu na vrijeme uspjeli pronaći Eskimke u bikiniju, koje bi bile voljne ježiti se pred publikom.
Iskreno, taj dio mi zapravo nimalo nije nedostajao, jer ako ćemo realno, u Osijeku je moguće vidjeti tisuću puta ljepše i (ponekad) oskudnije odjevene pripadnice suprotnog spola, ako se samo izađe na Tvrđu u večernjim satima.
Dakle što reći o trinaestoj utrci ubrzanja u organizaciji A.K. Slavonija, a da se pri tome ne ograničavam na brojke i vremena koje ionako rijetko tko zapravo prati?
Pa za početak mislim da treba spomenuti i dalje internacionalni karakter same utrke, te preko stotinu automobila koji su tijekom dva dana ubrzavali i kočili stazom sportskog aerodroma u Čepinu. No već standardnoj postavi vozača iz Hrvatske, BiH, Slovenije i Srbije ovaj puta su se priključili i Austrijanci, koji su na trinaestom izdanju Osijek Street Race Showa nastupili s dva profesionalno-sastavljena dragstera. Jedan je bio uobličen u pick-up verziju Jeepa Cherokee, dok je drugi bio uobličen u totalno izobličeno izdanje Karmann Ghie.
Oba su automobila na stazama bilježila vremena od oko osam sekundi na četvrt milje, no u Osijeku su vozili u sklopu klase od devet sekundi, gdje se još od premijernog prošlogodišnjeg obaranja hrvatskog rekorda (koje se dogodilo upravo u Osijeku) službeno vozi „klasa devet“, te u sklopu koje je moguće pronaći i domaća prezimena poput Buličić i Konopek. Time bi se dalo zaključiti da je zapravo manje-više sve isto kao i lani, izuzev što je Emilio imao drugu majicu na sebi, a Dr. Kalkan nije pustio suzu zbog otvaranja nove sekunde manjka.
Sama utrka je usprkos relativno lošim vremenskim uvjetima protekla u savršenom redu. Organizacija, brzo sastavljanje klasa i samim time i fluentnost događanja tijekom oba dana natjecanja bili su na nivou kakav i priliči ovako dobro uigranoj ekipi, a uz već otprije poznata podbadanja visokog ćelavca s mikrofonom u rukama ni publici nikako nije bilo dosadno.
Doduše, publike je zbog relativno lošeg vremena bilo relativno malo, no s obzirom na činjenicu da zbog te činjenice nikog od organizatora nisam vidio u neurotičnom ili pak uplakanom izdanju (kao što je to bio slučaj s nekim ljudima nižeg rasta iz organizacije „402 SR“), vjerujem da ni taj dio priče nije pretjerano podbacio.
Na stazi su se uz svu silu automobila ponovno našli i motocikli, no za razliku od prijašnjih nastupa na bojnom polju Čepin, ovom su prilikom bajkeri po prvi puta bili službeno bodovani, čemu je prvenstveno zaslužan glavni organizator tog dijela eventa, odnosno mega-popularni Drempa, koji ne samo da je na stazi uspio okupiti velik broj zaljubljenika u brzine na dva kotača, već im pružiti priliku da i službeno (tj. bodovano) budu najbrži u regiji.
Samim time je uz atraktivne vožnje i nekolicinu fenomenalnih automobila na stazi i oko nje bilo moguće uživati i u nekolicini motocikala, što je pak za efekt imalo prikaz raznovrsnosti i dodatnu publiku koja svoje afinitete nalazi u svijetu na dva kotača.
Uglavnom, kada bih morao opisati kako izgleda savršeni vikend prepun događanja i automobila, mislim da bi Osijek Street Race Show ispao jako dobrim kandidatom.
Naravno da niti jedan event ovakvog tipa nikada nije savršen i da se uvijek može naći propust, no tražiti propuste u sklopu ovakve ekipe jednostavno nema smisla, jer s jedne strane stoji činjenica da Osijek Street Race Show već godinama održava isti nivo kvalitete, što natjecatelji itekako prepoznaju, dok s druge strane stoji i činjenica da je upravo ova ekipa entuzijasta zaslužna za to da utrke ubrzanja u našim krajevima nisu prestale i pale u zaborav.
Pa ako već ništa drugo, onda u toj maniri vjerujem da zahvala za održavanje još jednog izdanja ovog trinaestog izdanja utrke u Čepinu neće stići samo od oktanoglavaca koji pune stranice našeg malog internetskog kutka posvećenog automobilima, već i od svih onih koji su se u barem jednom navratu osvjedočili da je to doista tako.
Nadam se samo da će Osijek Street Race Show i sljedeće godine doživjeti pokoje izdanje, jer već sada imam u planu posjetiti Čepin i uživati u zvukovima, mirisima i svemu onome što je jedan takav event u stanju ponuditi. Naravno, veselim se i onom slavnom i tradicionalnom čobancu na tulumu dobrodošlice u „Focusu“, no o tome sada ne bih, jer bi se moj gastroenterolog mogao naljutiti na mene.
