Karl Geiger na čelu manufakture čuda iz Münchena doista ne prestaje fascinirati…

Ispada da je američka auto-industrija ogroman broj vremena i ostalih resursa potrošila na pronalazak Europe na karti, te na proučavanje kako žitelji „starog kontinenta“ zapravo razmišljaju. Razlozi tome svode se na tek nekolicinu auto-entuzijasta za koje su fascinaciju značili automobili poput Chevrolet Camara i Corvette, Fordovog legendarnog Mustanga, Dodge Challengera i Chargera, te nekolicine drugih proizvođača i modela iz najslavnije ere američkih automobila.

Realno gledano, automobili s oznakom „made in USA“ oduvijek su bili pomalo predimenzionirani, na stotinu kilometara trošili su naftnu rezervu omanje države, te u usporedbi sa sportskim automobilima s podrijetlom iz Europe bili arhaično postavljeni u smislu voznih svojstava.
Samim time je pojam zavojite ceste za prosječnog vlasnika američkog sportskog automobila donedavno bio materijal za noćne more, jer je većina tih modela uvjerljivo izgledala samo pri stanju kompletne statike ili pak na ravnim cestama.
Samim time i ne čudi pomanjkanje entuzijazma prema takvim automobilima od strane Europljana, pa zbog toga ne čude ni slabašni i tek neznatni prodajni rezultati koje je američka auto-industrija u segmentu sportskih automobila bilježila u Europi.

No vremena su se počela mijenjati, jer je već izlaskom Chevrolet Corvette C6 itekako promijenjeno mišljenje oko pojma američkog sportskog automobila.
Naime, dotična generacija Corvette već je u svojoj najslabijoj izvedenici bila konkurentna svemu što je Europa u tom času imala na raspolaganju, a to je za Chevrolet bio tek početak, jer je ojačana i pooštrena verzija već bila u pripremi.
Kada se konačno pojavila Corvette Z06, europska je konkurencija zajedno s Japancima postala zabrinuta, no ni to nije bilo sve, jer je „Hard-core“ verzija Corvette ZR1 još bila u planu, te kada se pojavila, istovremeno je sa svojih 640 konja pod „haubom“ predstavljala apsolutno najbolji omjer snage i cijene, te je na cesti i stazi bila uvjerljivija od velikog broja modela koje su „plemeniti“ proizvođači automobila u tom času imali na raspolaganju.
Dakle Chevrolet je kroz primjer Corvette prije nekoliko godina definitivno shvatio da samo ime nije dovoljno, već da iza tog imena treba stajati nešto stvarno, pravo i upotrebljivo, pa stoga ne čudi da je i model Camaro u sklopu posljednje dvije generacije krenuo istim smjerom.

Naime, kada se u kinima pojavio film „Transformers“, velik je broj ljudi u Americi potrčao u salone automobila po svoj primjerak Camara, te je ubrzo ispalo kao da većina Amerikanaca u svojim garažama i dvorištima želi gledati svoj vlastiti „Bumblebee“ (kako se žuti Camaro i Autobot u kojeg se pretvarao zapravo zvao).
No tadašnji je Camaro zapravo bio poprilično loš automobil za naše pojmove, jer je bio previše mekan, previše tih i previše plastičan u usporedbi s modelima slične filozofije koji su u to vrijeme silazili s proizvodnih traka nekih europskih proizvođača automobila. Samim time u Europi usprkos marketinškoj kampanji provedenoj kroz gore spomenuti film Michaela Baya i „New retro“ ideologiji, Camaro nije imao status poželjnog automobila. No to je bilo tako prije nekoliko godina.

U današnje vrijeme, kada je najbrutalniji Camaro nove generacije sa sufiksom ZL1 već pripao prošlosti, u Chevroletu su odlučili još malo detaljnije pogledati kako Europa pristupa svom poslu, pa se kroz razrade i dorade modela, te posjetom arhivi naziva u Chevroletovom podrumu iz pepela podigla oznaka Z28, koja u današnje vrijeme kraci najjači, najupotrebljiviji i apsolutno najbolesniji Camaro svih vremena.

Dotični je Camaro prošao hrpetinu testiranja i fazu ultra-finih podešavanja na Nordschleifeu, te je s postignutim vremenom od tek nešto više od sedam i pol minuta doista postao dobar odabir oružja za auto-entuzijaste diljem svijeta, te one koji u G-silama raznoraznih smjerova itekako uživaju.
Dapače, prema nekim testiranjima ove verzije Camara ispalo je da rijetki među nama mogu bez posljedica preživjeti nekoliko kilometara zavojite ceste za volanom ovog automobila i s nogom zajedno s papučicom gasa prikovanom za pod, a neki testovi kočenja ovog automobila pokazali su da gume u tim momentima ekstremne deceleracije jednostavno žele sići s automobila. Dakle, nije krivo zaključiti da je Chevrolet s ovim ekstremnim modelom nadišao puke navode i doista proizveo još jedno čudovište orijentirano upotrebi na stazi.

Pa što onda reći za one kojima 7-litarski V8 motor sa svojih 505 konjskih snaga nije dovoljan? Da nisu normalni? Da su megalomani? Da bi trebali razmisliti ponovo?
Mislim da to ne bi bili ispravni opisi takvih ljudi, te isto tako mislim da bi bilo bolje poslati ih na adresu Zamdorfer Straße u njemački grad München, gdje će se za dodavanje snage pod poklopac motora Camara Z28 pobrinuti tim suludih specijalista koji pod nazivom Geiger Cars još od 1979. godine već suludo jake američke automobile čine još jačima.

Prema riječima Karla Geigera, tj. vlasnika ove male radionice užasa, Camaro Z28 nije prolazio estetske tretmane, te su aerodinamička svojstva apsolutno netaknuta i u tvorničkom izdanju. Isto vrijedi i za ovjes, mjenjački sklop i revolucionarni diferencijal kojime se Z28 već silaskom s trake u tvornici može pohvaliti. Samim time je zapravo sav trud oko dodatne optimizacije i nadogradnje bio usmjeren striktno prema motoru, čija je konačna snaga nakon serije dorada narasla za ukupno 115 konjskih snaga, te Geigerov Camaro Z28 raspolaže s ukupno 620 konja i skoro 730 Nm maksimalnog okretnog momenta.

Ugradnja i poigravanje s mapama motora navodno traje ukupno dva dana, cijela priča košta dodatnih 13,000 Eura, a tu je i garancija u trajanju od dvije godine, koja podrazumijeva bilo kakav kvar koji bi se eventualno mogao dogoditi zbog komponenata koje su dorađene ili dograđene u sklop motora.
Samim time ovo ne samo da je jedan od najuvjerljivijih tuning-projekata posljednjih godina, već i jedan od najsigurnijih i najpreciznijih, te jedan od onih zbog kojih se vlasnici tako dorađenog Camara nikad neće trebati zapitati hoće li bez problema stići od „točke A do točke B“, što (vjerujte mi) znači itekako puno.

Iako je u ovom času fascinacija ovim automobilom moguća samo na fotografijama i u ovom teoretskom dijelu koji podrazumijeva određenu količinu brojki, moram priznati da se itekako veselim ovogodišnjem izdanju Essen Motor Showa, na kojem će ovaj Camaro zajedno s ostatkom ergele iz Münchena biti prisutan.
Dakle daljnji dojmovi samo što nisu stigli, s obzirom na činjenicu da na dan republike (iz nekih minulih vremena) Essen Motor Show otvara svoja vrata.
…i da, bit ćemo prisutni kad se to dogodi.