Top 5: Automobili koji su razočarali nakon prve vožnje
Prije nego počnem s listom, vrijedi napomenuti kako je cijela priča ovih top 5 automobila samo moje osobno iskustvo vezano uz modele koje sam opako želio do momenta kada mi se pružila prilika probati ih u stvarnom svijetu.
Dakle ovo nije tekst s kojim se osuđuje neki automobil, već samo osvrt iz vlastitih cipela.
Stoga nemojte gubiti živce, kosu i san zbog njega.
Jer u sklopu ovog teksta vrijedi ona stara narodna koja kaže “nikada ne sjedaj volan svojih heroja iz djetinjstva”.
05. BMW M3 (E30)
Iako već sada vidim nekolicinu izuzetno ljutih štovatelja BMW-a kao marke i legendarne „kockice“ kao automobila kako iznad glave skupljaju crne oblake popunjene sjekirama, mrtvačkim glavama i simbolima za psovke, jednostavno sam morao ovaj automobil staviti na ovu listu.
Doduše, vrijedi napomenuti kako plasman prve generacije M3-ke nema nikakve veze s kvalitetom, performansama illi bilo kojim drugim dijelom ovog legendarnog automobila, već jednostavno s vremenom u sklopu kojeg sam se kao vozač jednostavno razmazio.
Da elaboriram:
Za volan BMW-a M3 E30 sjeo sam sasvim slučajno. I to nakon nekoliko provedenih sati za volanom svih ostalih generacija „trojki“ oplemenjenih najbržim slovom na svijetu.
Samim time je ispalo pomalo glupo i besmisleno sjesti iz više od 400 konjskih snaga za volan vremešnog automobila s njih tek 230, koliko M3 prve generacije ima pod poklopcem motora. No s druge strane ipak nisam odolio, jer mi se nakon godina i godina gledanja postera i filmića na YouTubeu pružila mogućnost da barem probam što sve M3 „kockica“ može.
Naravno da sam jednim dijelom usprkos svemu očekivao da će me „kockica“ iznenaditi svojom brutalnošću, no umjesto toga uslijedio je hladan tuš.
Naime, za početak se već nakon nekoliko minuta vožnje kroz škripu i ostale čudnovate zvukove osjetio zub vremena na šasiji i na mjenjaču koji više nije precizan kao nekad (tj. kada je auto bio nov).
Zatim je tu bio volan s malo „lufta“ (što je pak stvar održavanja automobila), a onda se u nekoliko navrata pokazao i opasan karakter ovog automobila, što u određenim situacijama baš i nisam očekivao.
Usprkos svemu tome bilo je lako primijetiti iznimno linearno razvijanje snage i resku dernjavu ljutog 4-cilindraša. No koliko god je cijelo iskustvo vožnje i stiskanja papučice gasa bilo skoro organsko, svejedno se nisam mogao oteti dojmu starosti automobila i samim time je usprkos jednog velikog osmjeha na licu ipak nakon vožnje ostao pomalo gorak okus u ustima.
Uglavnom, „kockica“ s „M“ oznakom apsolutno opravdava svoj status u analima auto-industrije, no u današnje vrijeme je jedan sasvim običan Golf GTI ili Megané RS u stanju oko ovog automobila raditi krugove na stazi. To naravno nipošto ne znači da je E30 M3 spor automobil. Ali vrijeme i tehnologija ipak su učinili svoje i zato mislim da istresanje hrpetine novaca na ovaj automobil jednostavno nema smisla. Osim ako ga ne mislite držati u garaži i gledati ga.
04. Mitsubishi Lancer Evolution VIII
Za neke je ljude ovaj japanski automobil s prašnjavim DNA jednostavno san snova, dok za neke pak ne vrijedi ni desetinu novaca koliko je koštao kao nov.
Za mene je istina negdje na sredini.
Mislim, s jedne strane je nemoguće zanemariti DNA koji Evolution vuče iz generacije iz generaciju.
Isto tako je nemoguće umanjiti vrijednosti u smislu performansi i sirove snage s kojom se Evolution prezentira u najboljem mogućem svjetlu.
Zatim je tu sav sirovi potencijal s kojim Evo itekako raspolaže, te koji za mnoge ispada savršenom bazom za tuning.
No s druge strane ipak treba imati na umu da je ipak riječ o automobilu s malim brojem stavki podložnim kompromisu bilo koje vrste, a to u današnje vrijeme jednostavno nema prolaz.
Ono u čemu sam osobno ispao razočaran svodi se na činjenicu da Lancer Evolution jednostavno nije automobil s kojim se poželjno voziti na dnevnoj bazi – osim ako nemate novčanik debljine kože prosječnog hrvatskog političara, ne posjedujete bubrege od čelika i niste u stanju imati glavobolju čak ni ako vas netko mlatne maljem po glavi.
Lancer Evolution je krut, tvrd, apsolutno usmjeren prema divljanju, te ne štedi ni vozača ni njegov novčanik. Uostalom, potrošiti 100 kuna benzina unutar samo desetak minuta vožnje do tog momenta nikada nisam uspio. A razviti glavobolju već unutar prvih pet kilometara nisam mislio da je moguće samo zbog držanja volana u ruci. No Evolution sve to može uzrokovati bez ikakvog truda i problema.
Isto tako vrijedi napomenuti da je usprkos tehnologiji, eri unutar koje je 8. generacija Evolutiona proizvedena, te svim ostalim pozitivnim stranama ovog automobila, osjećaj za volanom bio kao da sjedim na WC-školjci u turskom zatvoru i gledam u nedorađene zidove. Samim time interijer ovog Lancera mogu usporediti s Golfom Mk.1, jer nedostatak centralnog grebena i tipke porazbacane posvuda jednostavno ne mogu drugačije opisati.
To je naravno samo još jedan u nizu „baš nas briga – ovo je Rally automobil“ sindroma koji Lancer Evolution ima. No ako ćemo iskreno, tko se od nas baš svaki dan budi s mislima o sumanutom natjeravanju po cesti i tko je u stanju u tom cjenovnom rangu tolerirati apsolutnu sirovost i vulgarnost u svakom pogledu?
Rekao bih nitko. I upravo iz tog razloga nisam siguran je li Lancer Evolution zapravo razočarao mene, ili sam se sam u sebi razočarao s onime što sam unutar tog automobila za sebe mislio naći. A kada se sjetim da sam ga skoro kupio, glavobolja kreće ispočetka.
03. Opel Astra OPC (H)
Prije nekoliko godina je u svijetu automobila ponovno pokrenuta filozofija koja podrazumijeva relativno mali automobil s trojim vratima za čijim je volanom zbog sve sile snage i prema natjeravanju usmjerenog ovjesa moguće divljati do iznemoglosti – i to na dnevnoj bazi.
S obzirom na to da sam odrastao uz takve automobile, naravno da me ta nova era „Hot Hatcheva“ itekako razveselila.
No ubrzo se pokazalo da se proizvođači takvih automobila unutar ideologije uvelike razilaze, za što je pak možda najbolji pokazatelj ovaj predivan i (pre)jak Opel.
Naime, da unutar vremenskog razmaka od tek nekoliko sati nisam probao Volkswagen Golf GTI (Mk.V) i Opel Astru OPC, možda bi me Astra mogla fascinirati barem jednim dijelom. No kako sam iz Golfa praktički presjeo u Astru, razočaranje je bilo višestruko i poprilično jako.
I ne…ne bih htio direktno uspoređivati ta dva automobila, jer to ne bi imalo smisla. Ali svejedno predstavlja nemogućom misijom ne uzeti u obzir sve ono u čemu je Golf ispao odličan, a Astra daleko ispod prosjeka.
Npr. interijer u Astri koji izuzev sjedala nema ama baš niti jedan lijep detalj teško da će moći voljeti bilo tko izvan onog najužeg društva ljubitelja Opelovih modela.
Isto vrijedi i za optiku koja od ovog automobila radi kvartovskog huligana bez imalo uglađenosti, što će nekima itekako smetati.
No za mene je najgori dio ovog automobila vezan uz katastrofalno podupravljanje i samovoljno skretanje pri ubrzavanju.
Neki će to odobravati riječima poput „snaga, buraz – snaga“. Ali kako stara Pirellijeva reklama kaže “snaga bez kontrole ne znači ništa”. Odnosno u prijevodu, snaga je super kada uz nju postoji i koliko-toliko mogućnosti kontrole, dok se za volanom Astre OPC čovjek doslovce treba hrvati s volanom. A to pak s jedne strane zamara, dok je s one druge jednostavno opasno.
Uglavnom da… Razumijem što je Opel s Astrom OPC htio postići. Jasna mi je filozofija koja iza ove Astre stoji, a isto tako bih i lagao kada ne bih rekao da me usprkos svim manama ovaj automobil ipak uspio oduševiti u nekim stvarima. Jer je za početak prelijep u svojoj sirovoj vulgarnosti.
No kada bih morao odabrati brzi automobil za svaki dan, te kada bi taj automobil morao biti „Hatchback“, vjerujem da bi čak i Megané RS bio izvjesniji za kupnju od Astre OPC.
Zašto?
Jednostavno zato što Opel u usporedbi s Renaultom, Volkswagenom, Fordom i ostatkom te svite zbog svojih manjkavosti ispada kao polu-proizvod, a to mi nikako ne sjeda. Pogotovo ne za tu cijenu.
02. Nissan 350Z (Z33)
Usprkos činjeničnom stanju koje kaže da je nekima ovaj automobil jednostavno genijalan i najbolji na svijetu, dok neki na njega uopće ne obraćaju pažnju.
Za mene je 350Z bio odgovor na sva nadanja vezana uz nastavak tradicije Nissanovih „Z“ modela i kao takvog sam 350Z obožavao i prije nego se pojavio na tržištu.
Filozofiju za ovaj automobil nikome ne treba pretjerano puno objašnjavati, jer generacije ovog modela zapravo govore same za sebe.
Doduše, Nissan je u jednom dijelu vezano uz 350Z ipak napravio ogroman iskorak. A taj se iskorak svodi na činjenicu da Z33 (konačno) nije kopija nekog europskog modela ili američke filozofije vezane uz sportske automobile.
Nissan 350Z djeluje poput jednog od rijetkih originala u svijetu automobila i kao takav je jednostavno vrijedan obožavanja.
Ono što oduševljava vezano uz Nissan 350Z jest odličan VQ-motor koji izuzev zvučne kulise ni u jednom momentu ne ispada slabim ili nesposobnim za ogromnu količinu gušta za volanom. Čak ni (često previše tvrd) ovjes ne kvari dojam tih sposobnosti, jer je u krajnjoj liniji ipak riječ o sportskom automobilu, pa to tako i treba biti.
Dakle performanse i osjećaj za volanom s kojima je Nissan 350Z u stanju fascinirati vozača jednostavno su stavke koje govore same za sebe. No kako dojam cijelog automobila baš ne bi bio savršen, Japanci su se odlučili montirati interijer koji kvalitetom odgovara stalcima za sapune iz dućana pod nazivom „sve po 12 kuna“.
Iskreno govoreći, stvarno ne znam kako bih drugačije opisao pretince koji se sami otvaraju nakon prelaska preko neke rupe na cesti ili pak „urica“ na sredini armature koje je moguće pomicati i po nekoliko centimetara lijevo-desno?
Zatim mi vječnu misteriju predstavlja kožni volan koji u rukama djeluje kao da je napravljen od najjadnije plastike koju svijet poznaje, a cijelu priču oko ovog neukusnog i škripavog interijera zaokružuje idiotski (tj. preko cijelog prtljažnika) postavljena letva koja povezuje amortizere.
Znam… Možda sam previše zapeo na nebitnim stvarima. No kako svaki od ovih automobila gledam kao nešto u čemu bih se na dnevnoj bazi morao voziti, za ovakve glupe i nepotrebne detalje jednostavno nema mjesta. I ti su detalji jednostavno nepremostiv problem za svakoga tko od automobila ne očekuje samo jedan ogroman atribut.
01. Chevrolet Corvette ZR-1 (C4)
Ja doista ne znam kako i kojim tempom Amerikancima kucaju srca. No ako je „Heartbeat of America“ kao marketinški slogan za Chevrolet Corvette C4 nešto bazirano na istini, onda su Ameri konstantno napumpani adrenalinom. I to ne onim dobrim.
Istini za volju, to bi zapravo objasnilo puno toga što ti isti Ameri tijekom posljednjih…hm…oduvijek rade na svjetskoj sceni. No mislim da ćemo ipak morati naći neko drugo objašnjenje, jer ovaj slogan s istinom nema nikakve veze ni uporišta unutar realnosti u kojoj živimo.
Naime, Chevrolet Corvette ZR-1 na papiru predstavlja apsolutno savršen automobil: 400 konja, ogromna zapremina u kombinaciji s 8 cilindara, pogon na stražnje kotače i manualni mjenjač. I sve to uz iznimno nisku i oblu siluetu, što čini jedan doista lijep automobil čija je karoserija izrađena od plastike.
Dodatak cijeloj priči je i činjenica u sklopu koje je Lotus u vrijeme sastavljanja Corvette ZR-1 bio aktivni član General Motors korporacije. A to pak u prijevodu znači da su inženjeri iz Norwicha zajedno s Amerima prčkali po Corvette, ne bi li ova Miss Amerike što bolje konkurirala europskim i japanskim konkurentima unutar klase sportskih automobila.
Zapravo je šteta da je Lotus (očito) poslao tek pripravnike koji kvocijentom inteligencije nisu zadovoljavali čak ni one bazne funkcije unutar tvrtke (što bi pak za Lotus tijekom devedesetih također moglo objasniti puno toga), pa su po kazni otišli u Kentucky raditi na ovjesu (tada) najjače izvedenice Corvette.
Mislim, kako bih drugačije sebi i drugima objasnio činjenicu koja u 1992. godini podrazumijeva lisnate opruge na sportskom automobilu od 400 konja.
Uglavnom, usprkos svim nedostacima, Corvette je kao automobil oduvijek imala mjesto u mom srcu. Jer je izuzev skoro bezvremenske ljepote ovaj automobil itekako prisutan na sceni već skoro 70 godina.
I ne, nikada nisam htio biti Steve iz Beverly Hillsa, niti sam ikada htio postati Cal iz legendarnog filma „King of the Mountain“, već me Corvette kao automobil od malih nogu privlačila iz sto i jednog pravog razloga.
Samim time sam priželjkivao druženje s tim automobilom tijekom makar kratke vožnje čak i više nego druženje s Jennom Jameson u kombinaciji s krevetom i tubom lubrikanta, pa sam skoro doživio infarkt od sreće kada se jednog dana ta prilika i pružila.
No usprkos inicijalnom oduševljenju i drhtavim znojnim dlanovima pri okretu ključa u bravi paljenja, sva je fascinacija ubrzo prerasla u strah za golu egzistenciju. Jer Corvette ZR-1 na cesti pri većim brzinama nije ništa više nego metak ispaljen bez ciljanja, tj. izvan svake kontrole.
Do nekih 140 km/h se Corvette ponaša staloženo i poprilično normalno za jedan takav automobi. Ali nakon što digitalni brzinomjer krene ispisivati veće brojeve, volan se odjednom pretvara u teglicu putra, ovjes postaje neupotrebljiv, a karoserija se zajedno s genijalnim “pop-up” farovima počinje tresti na sve moguće i nemoguće načine.
Većinu vremena iznad 200 km/h (a brzinomjer je na momente pokazivao i poprilično više od toga) proveo sam u limbu između šoka, nevjerice, oduševljenja i apsolutnog straha, što za volanom jednog sportskog automobila baš i ne bi trebalo biti tako. Barem ne u tolikoj mjeri.
Samim time mogu reći da sam probao jedan od najbržih automobila s početka devedesetih i da sam usprkos svim dotadašnjim afinitetima prema ovom ljepuškastom Ameru Corvette jednostavno maknuo na listu automobila koji su super kada ih ima netko drugi.
Naravno da zbog tog iskustva nisam prekrižio Corvette, jer je čak i u današnje vrijeme taj automobil teško omalovažiti na bilo koji način zbog povijesti koju skoro sedam desetljeća nakon prvog predstavljanja ovaj automobil piše i dan-danas. No s obzirom na prvo iskustvo za volanom ovog automobila, moram reći da nisam siguran bih li ikada poželio imati svoj vlasnički list i vlastiti set ključeva od Corvette iz devedesetih. Pogotovo od ove s oznakom ZR-1.
