Top 10: Automobili koji pate zbog svojih vlasnika – 1. dio
Priznajte sami sebi koliko ste se puta nekome u prometu sjetili majke, oca, kućnog ljubimca ili nekog celestijalnog tijela iz vjerske domene. Ili se pak sjetite koliko ste puta o nekom automobilu zbog (većine) vlasnika imali predrasude i umjesto pohvala upućivali posprdne komentare na konto njihovog postojanja i vlasnika koji se za njihovim volanima nalaze.
Ja jesam. I pretežno su se dokazale ispravnima, pa mi se stoga ideja vezana uz ovaj tekst baš nekako dopala.
Uglavnom, ovo je prvih pet kandidata unutar liste top 10 automobila čiji su status na svijetu pokvarili njihovi vlasnici:
Lamborghini Aventador
Da… Znam… U Hrvatskoj se tu i tamo pojavljuje tek pokoji primjerak i to skoro isključivo tijekom ljetne sezone kupanja, sunčanja i galebarenja po obali. No ovaj automobil vrijedi gledati izvan okvira lijepe nam naše te tako dobiti kompletnu sliku.
Lamborghini Aventador je jedan doista fascinantan automobil i u to uopće nema sumnje. Dotični fascinira agresivnim dizajnom koji podsjeća na sve one divne i krasne atribute kojima se inače kite borbeni avioni. Zatim u smislu performansi vrijedi reći kako malo koji današnji automobil ovom talijansko-njemačkom čudovištu može konkurirati.
No kada se pogleda kultura vlasnika koji se diče svojim imenima i prezimenima u prometnoj istog momenta dolazimo do problema.
Problema koji podrazumijeva „ukrašavanje“ primjeraka ovog super-automobila te ga nerijetko u sklopu iste rečenice kombinira s glupavim dezenima kotača, bolesno kičastim varijacijama na temu boje i detalja koje vlasnici daju lakirati i(li) lijepiti po karoseriji.
Tako „uređeni“ Aventadori u pravilu privlače pažnju, ali istovremeno govore o poremećajima osobnosti, nekim fizičkim manjkavostima (najčešće u domeni muškosti) ili pak svjedoče osobi čiji je ukus amputiran već pri samom rođenju.
Uglavnom, ako u današnje vrijeme postoji super-automobil kojem se često možemo od srca nasmijati, onda je to Lamborghini Aventador.
Toyota Supra Mk.IV
Devedesetih se godina prošlog stoljeća Toyota odlučila proizvesti četvrtu generaciju modela Supra. I za pretpostaviti je da im tada ni u peti nije bilo da će čak tri desetljeća kasnije ekipa diljem planete štovati ovaj automobil i sanjati o svom primjerku tog tehnološkog čuda s aktivnim spojlerima, briljantnim I-6 motorom i pogonom na stražnje kotače.
No da su kojim slučajem tvorci ovog modela mogli sanjati o kultnom statusu koji četvrta generacija Super danas ima, vjerujem da bi se premišljali oko izbacivanja ovog modela na tržište.
A kako je slučaj sa svim automobilima na ovoj listi, za to su krivi vlasnici.
Iako na svijetu još postoji nekolicina primjeraka Supre koji izgledaju poput novih automobila, većina ih je nažalost prošla kalvariju tuninga inspiriranu „Fast and the Furious“ ideologijom „složenog“ automobila.
Samim time je danas praktički nemoguće naći Supru koja nije dotaknuta „ružnim štapićem“, odnosno koju njen vlasnik nije barem dijelom unakazio, praveći se pri tome da zna voziti. Većina ih na sebi nosi predimenzionirane kotače i spojlere, a neki su vlasnici svojim primjercima odlučili podariti milijun “novih” konja, anulirajući pri tome nepogrešivu pouzdanost s kojom se Toyota oduvijek mogla pohvaliti.
Uglavnom, danas Supre diljem svijeta očito na sebi moraju nositi hrpetinu plastike, zračne ovjese, predimenzionirane kotače i boriti se s hrpetinom zvučnika, pojačala i raznoraznih rasvjetnih tijela. To je s vremenom jednostavno postalo tako, jer je “fastendfjurijus” ekipa to tako prezentirala pa to tako valjda onda i mora biti.
No ono najgore od svega svodi se na činjenicu da zbog tog lošeg, blesavog i nepotrebnog trenda upropaštavanja jednog od ponajboljih sportskih automobila svih vremena današnje Supre četvrte generacije hrpetina ekipe gleda s podsmijehom koji je apsolutno nezaslužen i neopravdan.
… i upravo to ovaj automobil stavlja na ovu listu.
Honda Civic
Za početak ovog „škakljivog“ mjesta na listi moram reći da bih bio apsolutno u krivu kada bih rekao da je Honda Civic loš automobil. Točka.
Novi red.
Istini za volju, neke generacije tog Hondinog gradskog automobila ispale su toliko ružne da je to teško za povjerovati. No pustimo na trenutak posljednjih desetak godina i vratimo se vremeplovom na petu, šestu i sedmu generaciju ovog slavnog modela.
Naime, upravo su te generacije za Civic zbog pojedinih primjeraka izgradile imidž automobila na čiji se spomen ogroman broj ljudi počinje valjati od smijeha.
Čak i oni koji su donedavno ponosno vozili svoje Kadette prakticiraju tu formu mršavljenja smijehom, što je pak samo po sebi tragično.
Razlog?
Da… Pogodili ste – i opet vlasnici.
Vlasnici Honde Civic spomenutih generacija u pravilu nisu baš pretjerano „svoji“. To kažem prvenstveno zato što ih poznajem oveći broj, pa samim time znam što pričam.
Većina Civica gore spomenutih generacija na sebi ima O.Z. Racing kotače. A ako nema, onda je riječ o marki MSW (O.Z-ova jeftinija marka) ili pak neke felge skinute s nekog drugog modela. Isto tako je obavezno na Civic montirati barem četiri broja veći ispušni sustav, a onda za kraj dolaze i one smiješne roze vilice kakve velik broj primjeraka Civica na sebi ima.
E sad… Sve to možda i ne bi bilo toliko loše kada bi ti isti vlasnici Hondi uspjeli shvatiti da V-Tec nije najgenijalniji izum u svijetu automobila, te da vožnja na 8-9,000 okretaja u minuti nije ono najbolje što jedan automobil u smislu performansi može ponuditi. Pogotovo ne uz okretni moment s kakvim se pri tim okretajima može pohvaliti prosječna kosilica.
Isto tako prosječni vlasnik Honde usprkos poznavanju svih mogućih i nemogućih abrevijacija vezanih uz oznake motora, šasije i mjenjačke sklopove nikako ne može shvatiti da je upornim ponavljanjima atributa vezanih uz Hondu zapravo dosadan.
Dapače, ne samo da je dosadan, već ispada poput jumfera koji sjedi za kompjuterom i pregledava cure na FaceBooku, umjesto da se s njima uživo druži.
Velik broj vlasnika Hondi nikako ne može shvatiti da stražnji ispušni lonac ne čini zvuk Civica ugodnim, a tome bih dodao i svu silu JDM-naljepnica na nekim od primjeraka čiji vlasnici ne znaju ni što dotična skraćenica znači.
Uglavnom, ukoliko se i vi smijete na spomen Honde Civic, pretpostavljam da taj smijeh nije toliko zbog automobila koliko zbog imidža za koji su krivi ljudi.
Najčešće oni s kapama naopačke.
Opel Kadett GSi 16V
O da… Stigli smo i do jednog od onih automobila koji bismo i dan-danas željeli imati u svojim garažama da nema imidža koji ga je dobrim dijelom definirao…
Što se mene osobno tiče, kada bih sklapao savršenu jurilicu za neki „track day“, Kadettov (tj. Cosworthov) 16-ventilac bio bi pod haubom samo tako. Jer trajniji i luđi motor od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas nije viđen na tržištu.
Isto tako za taj motor postoji sto i jedna opcija ojačavanja, dok trajnost postaje upitna tek kad se počne pretjerivati s konjima i “njutnima”, što pak i opet govori samo za sebe.
Vrijedi spomenuti kako je u našim krajevima usprkos svim svojim atributima Kadett GSi oduvijek slovio „jeftiniji Golf GTI“. A onda i kao omiljeno prijevozno sredstvo mlađe generacije (tj. sinova) građevinskih poduzetnika uz Enduro-motocikle. I to kažem samo zato što za takav navod postoji moje osobno svjedočanstvo.
Svojevremeno je Kadett E dobio i nadimak „jaje“, što je uz one „kec“ i „kockica“ jedan od najglupljih domaćih nadimaka vezanih uz auto-industriju i njene modele. Samim time je dotični nadimak još više utjecao na loš imidž ovog Opelovog modela, no Kadettu pomoći ionako nije bilo, pa je zapravo svejedno kako su ga nazivali u slengu.
Naravno da je cijela ta priča pomalo tragična, jer spomenuti Cosworthov motor bio je apsolutan dragulj, dok je digitalni brzinomjer bio pun pogodak koji je čak i Volkswagen pokušao kopirati u Golfu. No vlasnici su napravili ruglo od ovog automobila te je većina primjeraka na našem području za početak patila od kroničnog zapuštanja i nebrige.
S druge se strane nekolicina vlasnika cijepljenih virusom tuninga na najgore moguće načine odlučivala na „oplemenjenje“ pojedinih dijelova svojih „jaja“. A onda za kraj vrijedi spomenuti kako se većina Kadetta s tom slavnom oznakom na našim cestama pojavila za vrijeme povlastica na uvoz automobila.
Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, sredinom devedesetih sam svjedočio sto i jednom Kadettu GSi 16V koji iz ispušnog lonca izbacivao rezonantne zvukove nalik Tomosovom ApeeNcu, dok se u smislu stylinga tek tu i tamo našao pokoji primjerak koji nije imao loše pripasane branike i pragove.
Uostalom, Kadett GSi 16V je jedini automobil na kojem sam ikada vidio stražnji spojler nalik onom s Escorta Cosworth te izrađen od drveta i polakiran u „boju auta“.
Pametnome dosta.
Volkswagen Golf Mk.2
Golf Mk.1 GTI bio je revolucija, a Golf Mk.2 GTI bio je evolucija te revolucije i to ga čini jednim od najvažnijih automobila u sklopu novije automobilske povijesti. No mnogi vlasnici ovog automobila to nisu shvatili kroz poznavanje tematike, već zato što im je susjed rekao da je to tako.
Jer svi ti “prvi vlasnici” druge iteracije Golfa na tržištu nisu htjeli priznati da za bolji automobil nemaju novaca i da je ono “TAS” na prednjem dijelu automobila ispalo kao nešto od saveznog značaja.
Uglavnom, zbog toga „dvojka“, „duja“, ili kako već Golf Mk.2 nazivali pati od teškog poremećaja vlastitog imidža.
Za razliku od Kadetta GSi, Golf je u svojoj najjačoj izvedenici bio puno finiji i rafiniraniji automobil koji dizajnom i detaljima nije pokušavao ispasti poput kvartovskog huligana, već poput štrebera iz društva koji tu i tamo poludi kad popije.
OK, tu treba spomenuti Rallye verziju „dvojke“, koja svojim izgledom izgleda poput štrebera ovisnog o steroidima. No kako je primjeraka te verzije Golfa bilo jako malo, kroz tu je verziju nemoguće definirati ovaj automobil.
U današnje vrijeme Golf Mk.2 GTI zapravo pati od sličnih problema koji su aktualni za Toyotu Supru, samo što za razliku od Supre, „dvojki“ ima u ogromnim količinama.
Isto tako za Supru treba izdvojiti neku zamjetnu količinu novaca, dok za Golf Mk.2 GTI čovjek može zaraditi za samo jedan dan, tj. u kladionici – kladeći se na tri para u sklopu treće uzbekistanske lige u boćanju s povoljnim koeficijentima.
U kvalitetu izrade, dugovječnost i trajnost pojedinih komponenata ovih automobila nitko normalan ne bi trebao sumnjati. No s druge strane postoji još nekolicina takvih automobila koji definiraju pojmove kvalitete i trajnosti, ali od strane vlasnika Golfa dotični često bivaju degradirani i omalovaženi, jer „Golf je zakon“.
Stoga je umjesto daljnjeg lamentiranja možda učinkovitije uputiti poruku svima koji tako “razmišljaju”:
Ne ljudi – Golf nije zakon. Nije ustav. Nije čak ni pravilnik o kućnom redu.
Golf je automobil koji u pravim rukama traje godinama i kao takav vrijedi. Sve ostalo su priče za malu djecu i maloumnike koji su u stanju objaviti rat vlasnicima Opela i Hondi, ne bi li dokazali da su u pravu.
… i zbog takvih (a ima ih i više nego bi trebalo) se Golf Mk.2 GTI našao na ovoj listi.
