Jutros ste pročitali prvi dio ove liste top 10 automobila koji su samom svojom pojavom u stanju uljepšati dan svakog auto-entuzijasta.
A sada slijedi i drugi.
…pa da ne duljim…

Volkswagen “Buba” – automobil tmurne povijesti koja je mnogima nebitna.

05. Volkswagen „Buba“

Da… Znam… „Buba“ datira iz vremena nacističke Njemačke i predstavlja Hitlerovu viziju „narodnog automobila“ (zbog čega mnogi danas mrze ne samo ovaj model, već i Volkswagen). To je automobil na čijoj se platformi razvijao dio vojne mašinerije i automobil koji je manično prodavan na bonove.
Isto tako tadašnji „KD-Wagen“, odnosno prva izvedenica „Bube“ predstavlja tvrdoglavi koncept koji je od mnogih u početku bio osuđen na propast.
No „Buba“ je automobil koji je usprkos svemu tome došao najbliže poimanju ljubavi prema automobilu, što dokazuju milijuni prodanih primjeraka i era proizvodnje koja je potrajala 65 godina, tj. poput nekih od naših djedova i baka.
Izuzev civilne upotrebe je tijekom godina i godina proizvodnje „Buba“ imala i raznorazne druge uloge poput npr. taksija, raznoraznih službenih automobila poput onih s oznakama vatrogasaca, policije i sličnih, a bila je korištena i na aerodromima kao „Follow me“ automobil.

Svoju ratnu povijest za ovaj je automobil donekle izbrisao „Hippie-pokret“ koji je tijekom šezdesetih iz „Bube“ i „Bullyja“ (odnosno Volkswagenovog T1-transportera) napravio kultne automobile u kojima su se vozili tadašnji rock-estradnjaci, napušeni i pijani zagovaratelji seksualne revolucije i protivnici rata u Vijetnamu.
No najpamtljivija uloga „Bube“ bila je u serijalu filmova o legendarnom i genijalnom „Herbieju“, koji je unutar čak šest nastavaka (odnosno pet, ako isključimo onaj televizijski iz 1997. godine) slavna kuća Walt Disney na velikom platnu davala klincima i roditeljima diljem svijeta.
Mnogi se ne slažu s tom tezom, no mišljenja sam da je u sklopu tih nekoliko filmova Volkswagen „Käfer“ doživio kultni status i ogroman broj ljudi jednostavno doveo do faze obožavanja ovog automobila.

S obzirom na to da sam jedan od onih koji su „Bubu“ imali u svom vlasništvu, ne mogu reći da sam apsolutni zaljubljenik u taj automobil, jer mi je priuštio itekako glupih i čudnih situacija, ostajanja na cesti te jednog bliskog susreta s otvorenim plamenom iz kutije s osiguračima.
No usprkos tome nikada nisam mogao zlovoljno gledati prema „Bubi“, jer je na momente doista ispadala najboljim automobilom na svijetu.

U pravilu sam svjestan da ogroman broj atributa vezanih uz današnje automobile „Buba“ nema ni u bunilu. Ali s druge strane ogroman broj današnjih automobila nikada neće izazvati osmijeh na licu djeteta i odrasle osobe istovremeno. A to je nešto što vrijedi puno više od tehnologije i komadića standardne i dodatne opreme s kojima se danas automobili razmeću.
I zato je ovaj maleni Vokswagen stvarno u stanju uljepšati dan već na prvi pogled.

Mazda MX-5 – Jedan od najsimpatičnijih automobila svih vremena.

04. Mazda MX-5

„Najprodavaniji Roadster svih vremena“. „Automobil nacrtan tijekom pauze za kavu“. „Revolucija“. „Legenda koja traje“…
Sve su to opisi kakvima se odjeli marketinga služe pri opisivanju ovog malenog japanskog „nasmijanog čuda s velikim očima“ (kako je Miatu opisala nekolicina novinara iz svijeta automobila).

Da… Mazda MX-5 je u mnogočemu nadišla ideju i postala institucija za mnoge. S jedne strane radi se o “topless-dvosjedu” koji izuzev pogona na stražnje kotače ima i savršen raspored mase. No s one druge strane „hejteri“ uvijek pljuju po slabašnim motorima malih zapremina i ovaj maleni Roadster stavljaju na spisak obilježja populacije koja svoje vrijeme provodi trčeći za dugama… Ili dugima… Hm… Ne sjećam se kako je opis točno išao.
No to u ovom trenutku nije ni važno.

Ono što pak jest važno svodi se na činjenicu da Mazda MX-5 od samog početka negira sve češće pisano pravilo koje kaže „kol´ko para, tol´ko muzike“. I kao takva predstavlja jedan apsolutno neponovljiv automobil. Dapače, kada je Roadster kao oblik karoserije skoro izumro te kada je Mazda s Miatom pokazala da to ne treba nužno biti tako, mnogi su pokušali vratiti lopticu u Hiroshimu.
BMW je odjednom izmislio Z3 (koji su vozile pretežno kćerkice bogatih roditelja), Mercedes-Benz se posvetio razvoju modela SLK (čiji se krov spuštao brzinom servisnih intervala ostatka automobila), dok se Audi užurbano spremao na premijerno prikazivanje modela TT-Roadster (koji je ispao najpoželjnijim automobilom za frizere diljem svijeta).
No Mazda MX-5 bila je upotrebljivija, jeftinija, simpatičnija i trajnija od bilo kojeg konkurenta. Stoga ne čudi kako je danas aktualna već (ili bolje rečeno tek) četvrta generacija tog modela – s time da su prijašnje tri od 1989. do 2014. godine imale i tri redizajna te mali milijun specijalnih i limitiranih verzija ponuđenih na tržište.

Ako bih morao birati najdražu generaciju, onda bi to bila ona prva, jer se najiskrenije ne mogu sjetiti automobila u kojem sam se toliko smijao. Samo prilaženje prvoj generaciji Miate ispada zabavnim, dok ulazak u skučeni interijer i okret ključa u bravi paljenja u usporedbi s većinom današnjih automobila ispada smiješnim.
I to sve do momenta dok se kazaljka brzinomjera ne podigne prema nekim višim brojkama, kada Miata pokazuje svu svoju upotrebljivost i agilnost.

Iskreno sumnjam da bi prosječni vozač s bilo kojim automobilom mogao biti brži guštajući po nekoj suhoj i zavojitoj cesti tijekom sunčanog i toplog dana – pogotovo tijekom one „žute minute“ kakva se svakome od nas tu i tamo dogodi za volanom.
Uostalom, ako netko nije probao te iz tog razloga sumnja u ovu moju tvrdnju, neka prvo proba, pa tek kasnije kritizira. Jer MX-5 uz maksimalnu dozu dobre volje može dati i opaku dozu adrenalina.

Sve drugo bi bilo čak i nepotrebno objašnjavati, jer u krajnjoj liniji nije riječ o punokrvnom sportskom automobilu ili nekom trkaču na kratke ili duge staze. Riječ je o automobilu koji bez problema može biti sinonim za vozački gušt. I jednom od onih kojima smijeh i dobra volja za volanom dolaze u sklopu serijske opreme.

Mini Cooper – automobil koji je omiljen i dan-danas.

03. Mini Cooper

Ako vam je kojim slučajem palo napamet da je riječ o Miniju koji je sve samo ne mini, tj. o BMW-ovom odličnom marketinškom triku namijenjenom pomodarski nastrojenim pripadnicima milenijalske generacije, onda se jako varate. Dapače, na te novokomponirane generacije Minija gledam kao na odličan prikaz velikog dijela onoga što sa svijetom automobila u današnje vrijeme ne valja.
No za razliku od ovih modernih varijacija na temu rugla (tj. Minija Countryman, Paceman, ovajman i onajman), stari je (tj. originalni) Mini bio puno više od automobila – i tijekom šezdesetih, a i dan-danas.

Originalni Mini je danas ikona. Automobil koji zadire u sve moguće i nemoguće domene svijeta automobila – od utrkivanja, restauratorskih podviga i demonstracija preciznosti i znanja, tuninga i stylinga. Legenda o Miniju izuzev nabrojenih sfera seže i do one koja podrazumijeva klubove, druženja i evente u sklopu kojih ljubitelji ovih malih slatkih britanskih automobila doista postaju dio „self preservation society“ priče koja je krajem šezdesetih poslužila kao slogan za legendarni film „The Italian Job“.

Uglavnom, Mini je mali i izuzetno neudoban automobil s velikim volanom i malenim kotačima. No u tome nekako i jest njegova poanta.
Za volanom Minija sve može biti protumačeno kroz strah, jer cijeli automobil jednostavno djeluje poput kovčega u kojem nije teško poginuti u slučaju sudara čak i s biciklistom.
No takve stvari nikom normalnom ne padaju napamet. Nikoga ne smeta malena karoserija, ogroman volan, maleni kotačići i ovjes koji djeluje kao da je doniran s viličara iz pedesetih. Nikoga ne smetaju ni neudobna sjedala ni motorčić čije performanse često ovise o vlazi zraka, mjesečevim mijenama i spolnom životu glista.
Mini je jednostavno ikona i gotovo.

Tome u prilog ide i povijest ovog automobila koju su malo pomalo dograđivali manekenka Twiggy i „the Beatles“, čiji su članovi Paul McCartney i George Harrison vozili Mini. Zatim je tu Enzo Ferrari, koji je također za volanom Minija bio rado viđen, a vrijedi spomenuti i vozače Formule 1 poput Jima Clarka i Jamesa Hunta koji su svoje dane izvan staze provodili za volanom ovog malenog automobilčića.

Naravno da ima i glumaca koji su tijekom svojih karijera (i života) u posjedu imali (barem) jedan primjerak originalnog Minija. U toj sferi estrade vrijedi spomenuti Davida Hasselhoffa (da… I meni je smiješno), Kevina Spaceyja, a tu je i „King of Cool“, odnosno za mnoge najveći glumac i auto-entuzijast svih vremena, Steve McQueen, koji je uz smeđeg Porschea 911 imao i Mini identične boje.
Nedavno preminuli David Bowie također je vezan uz Mini, no na malčice drugačiji način, jer ih je nekolicinu sklopio tijekom rada u British Leylandu, odnosno prije početka svoje bogate glazbeno-filmske karijere.

Dakle Mini je legendaran automobil iz kojeg god kuta mu se pristupalo i praktički ne postoji primjena u kojoj se ovaj automobil nije iskazao.
No najveća prednost ovog malenog gradskog automobila svodi se na to da je ogroman broj primjeraka preživio sve te godine te da ih je još uvijek moguće vidjeti na ulici.
Ne znam kako kod ostatka cijenjenog čitateljstva stoje stvari po tom pitanju, ali ja se svaki put nasmijem.

Lamborghini Countach – automobil koji je definirao stil osamdesetih godina prošlog stoljeća.

02. Lamborghini Countach

Strahopoštovanje… Tvrdoglavost… Kič… Pretjerivanje… Demonstracija sile… Umjetničko djelo… Prikaz vremena koje tek dolazi… Ikona i legenda… Sve su to samo neki od više ili manje složenih opisa s kojima se ekipa  kada opisuje Lamborghini Countach.

Riječ je o automobilu  koji je potekao iz pera mladog i neiskusnog dizajnera Marcella Gandinija i svoju premijeru doživio još davne 1974. godine. Da… Tisuću devetsto sedamdeset i četvrte.
Zamislite samo kako je ova ultra-niska, uglata i šiljata silueta izgledala kada je po prvi puta prikazana svijetu koji je u to vrijeme pod pojmom sportskih automobila podrazumijevao Lotus Elite i Porsche 911. Pokušajte zamisliti reakcije javnosti koja je netom izašla iz nekog malenog i neuglednog Peugeota, Datsuna ili Audija te po prvi puta ugledala Countach koji je u to vrijeme prikazan kao gotov automobil koji odlazi u prodaju.
Lamborghini Countach LP400 bio je šok i jedan od onih automobila koji svojom pojavom pokazuju budućnost kakve su se neki pribojavali. Bio je revolucija uobličena u uglatu i široku karoseriju s preširokim stražnjim gumama i vratima koja se čudno otvaraju.
No to je bio tek početak, jer LP400 bio je tek kostur na kojem je Countach malo pomalo gradio svoj status apsolutne ikone iz osamdesetih.

Kasnije verzije poput LP400S i LP5000S QV bile su doista puko pretjerivanje. Dimenzije su ostale iste. No prenaglašeni i predimenzionirani detalji (poput stražnjeg spojlera) jasno su pokazivali da ovaj automobil nije namijenjen za one koji u sebi imaju razvijen osjećaj srama i nelagode – čak ni pri parkiranju unatrag tijekom kojeg je vozač zbog apsolutnog nedostatka preglednosti doslovce virio kroz vrata.

Marcello Gandini je kao neiskusan dizajner stvorio automobil bez ikakvog kompromisa. Lud, kičast i kontroverzan u svakom pogledu. No to su i bila vremena u sklopu kojih automobili nisu morali biti politički korektni i ekološki svjesni, pa je Countach bez problema mogao iz svoje konceptne faze prijeći u onu prodajnu.
Danas bi takav automobil iz pera dizajnera otišao direktno na policu. A dizajner bi najvjerojatnije bio podvrgnut testiranju na neku drogu i potom bi dobio otkaz.

Stoga Lamborghini Countach ne treba gledati kao automobil, već kao poster-materijal i nešto što je bilo i ostalo čudno, neugledno i istovremeno predivno.

Ugledati Lamborghini Countach na cesti među današnjim automobilima nije ništa manje šokantno nego je bilo u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ista priča vrijedi i za milijun i jedan pogled od strane slučajnih prolaznika koji Countach prate od momenta pojavljivanja u vidokrugu, do odlaska iz njega. Neki se od tih prolaznika čak i nasmiju, jer Countach na cesti izgleda istovremeno impozantno i nezgrapno. No većina uzdiše za samim automobilom i za vremenima koja su njegovom pojavom na tržištu zauvijek označena kao posebna.

Stoga Lamborghini Countach kao automobil nije definiran kroz svijet brzine, ekskluzivnosti i oblik, već baš suprotno – Countach kroz vrijeme svog postojanja služi kao definicija navedenog te kao komadić kultne mašinerije u neku ruku definira vrijeme unutar kojeg se pojavio u svijetu automobila – baš kao što je to Ferrari uspio s Testarossom kao glavnim konkurentom ovom Lamborghinijevom monstrumu.

Zastava 750 – omiljeni automobil na Balkanu za vrijeme nekadašnje države.

01. Zastava 750

Pa niste valjda mislili da bi ovakva jedna lista mogla postojati, a da se na njoj ne spomene legendarni „Fićo“?!
Mislim, možda bi u nekom paralelnom svemiru takvog što i moglo biti tolerirano, no s obzirom na to da Bogovi hrvatskog automobilizma prema „Fići“ imaju poseban fetiš, pretpostavljam da bi ne uvrštavanjem ovog preslatkog copy-paste produkta bivše nam državne tvorevine na ovu listu dobio prvu kartu za pakao-ekspres.

No nije samo strah od naglog ulaska u političku javnost ono zbog čega Zastava 750 ili 850 u sklopu ove liste ispada automobilom vrijednog spomena.
Dapače, razloga ima još stotinu.
Neki s obzirom na trajnost i iznimnu upotrebljivost ovog malenog automobilčića spadaju u domenu objektivnosti, a neki su pak apsolutno subjektivni i krojeni iz vlastitih iskustava od malih nogu do danas.

Iako nikada nisam imao „Fiću“, niti ga je imao itko od članova moje obitelji, uvijek sam bio zaljubljenik u to maleno gradsko prometalo iskopirano od FIAT-a.
Za mene je u ranoj fazi obožavanja svijeta automobila (tj. s oko četiri-pet godina starosti) „Fićo“ uvijek izgledao nekako drugačije… Skoro bih rekao sportski.
Je li poanta takvog „razmišljanja“ bila u zaobljenoj karoseriji sa skromnim proširenjima rubnjaka, ili je pak poanta bila u motoru smještenom oko stražnje osovine, ne mogu reći. Isto tako ne mogu reći ni je li „Fićo“ za mene postao toliko poseban kada sam prvi puta pogledao film „Nacionalna Klasa“, tijekom kojeg „Floyd“ juri Beogradom u svom „Fići“ kao da ne postoji sutra.
Doista ne znam.

Znam samo da od tih vremena do ranijeg puberteta ne postoji „Fićo“ kojem nisam poželio podići haubu i pogledati je li motor u tvorničkom izdanju ili je ipak „pao“ neki tuning.
Znam… Čudan sam zbog toga, ali eto… Tu pomoći nije bilo.

Uglavnom, „Fićo“ kao narodni automobil iz bivše Jugoslavije korišten je doista za sve i svašta – u privatne svrhe, one manje ili više poslovne, ili pak u one striktno službene koje su podrazumijevale Miliciju, vatrogasce, vozila za pomoć na cestama i slične javne djelatnosti.
Samim time je „Fićo“ bio čest gost na prometnicama diljem Jugoslavije, pa je prava šteta da u današnje vrijeme primjeraka tih malih slatkih gradskih prometalica više skoro pa i nema.

No time je veća radost kada negdje usput čovjek naleti na neki bijeli, krem ili crveni primjerak. Jer se već samim pogledom na „Fiću“ čovjek na neki način teleportira u djetinjstvo i bezbrižne dane kada je sladak i mali automobil bio dovoljan čak i peteročlanim obiteljima kakvima danas ni SUV-ovi nisu dovoljno veliki.
„Fićo“ u tom kontekstu služi poput svojevrsnog vremeplova i povratka u bezbrižne dane kada smo bili klinci i umjesto Playstationa i Facebooka držali štapove u rukama i na krovovima garaža u susjedstvu radili šatore i skrivena mjesta za blejanje u duplericu magazina “Start” ili pak ispijanje prvog piva bez neželjenih očiju staraca i susjeda.

Pa ako već ni zbog čega drugog, onda zbog toga ovaj automobil za mene jednostavno mora biti broj jedan na ovoj maloj listi.
Nadam se da ćete se složiti sa mnom.

Nedostaje li i vama na cesti češće vidjeti “Fiću”?