Tražite novi polovan automobil za sebe i svoju obitelj? Pregledavali ste oglase domaćih oglasnika i niste našli ništa pametnog? Odlučili ste pronaći automobil u nekoj od nama bliskih zemalja? Odlično – dobrodošli u klub.

No prije nego se odlučite uvesti automobil u Hrvatsku, pročitajte jedno vrlo osobno iskustvo. Možda vam neće puno pomoći, no barem ćete dobiti uvid u sve ono što bi vas možda moglo natjerati da oko eventualnog uvoza razmislite još jednom.

Iskreno, ne znam ni sam što mi je bilo onog dana kada sam odlučio prodati svoj auto, jer je s njime zapravo sve radilo kako treba i bilo u redu.

Da, tu i tamo se iz čiste obijesti upalila neka upozoravajuća ikonica kraj brzinomjera i tu i tamo se dogodio i pokoji kvar, no sve je to apsolutno razumljivo s obzirom na to da se radi o 12 godina starom automobilu.
No usprkos tome u mojoj se glavi očito rodila ideja koja uz sebe usko veže promjenu, pa eto…auto je prodan i počelo se raditi na tome da se nabavi novi.

Kako nisam ljubitelj ovlaštenih servisa, garantnih rokova i dječjih bolesti koje se u današnje vrijeme vežu uz svijet novih automobila, a i iskreno smatram da je većina jednostavno pretjerano skupa, naravno da se nisam uhvatio kredita od stosedamnaest godina poput tipičnog Hrvata, već sam se radije i opet orijentirao prema nečem polovnom, očuvanom i za mene po nečem posebnom.

Nakon nekoliko tjedana pregledavanja svega onog što u željenom obliku i formi domaći prodavatelji nude na stranicama oglasnika, zaključio sam da su Hrvati u smislu prodaje polovnih automobila često zapravo jako skloni izvrtanju istine (odnosno prevarama, ako ću već biti direktan), a i cijene za neke primjerke za mene poželjnog automobila u našim su krajevima jednostavno pretjerane. Stoga sam se nakon kratkog razmišljanja odlučio uvesti automobil iz Njemačke.

Pregledavajući raznorazne salone polovnih automobila u Njemačkoj, vidio sam doista svega i svačega – od jako očuvanih primjeraka, preko onih nešto manje očuvanih, te onih koje su vlasnici ušminkavali izvana, dok je interijer jednostavno patio. Samim time je i na stranicama njemačkih auto-oglasnika bilo poprilično teško pronaći ono što želim. No Bogovi automobila bili su naklonjeni, te sam jednog dana ipak naletio na automobil koji mi se već na prvi pogled dopao.

Dotični primjerak obezkrovljenog BMW-a serije 3 cijenom je odgovarao mogućnostima, na fotografijama je izgledao poput manekena, i zapravo je jedini problem u tom trenutku pronalaska za mene željenog automobila bio sveden na činjenicu da me od dotičnog razdvaja preko 1,300 kilometara.

Srećom, tu je bio Kruno – čovjek kojem slijepo vjerujem kada dođe do automobila u njihovom općenitom smislu, te kvarova i održavanja istih.

Uglavnom, Kruno je pogledao fotografije, pročitao inicijalan opis, popis opreme i sve ostalo relevantno i navedeno uz oglas, te je njegovim amenovanjem cijele priče avantura zapravo službeno otpočela.

Tijekom sljedećih nekoliko dana saznalo se još ponešto informacija oko automobila, te je dotični rezerviran i ubrzo dopremljen na vrata lijepe naše na moje ime, prezime, adresu i OIB.
Dakle cijela priča do ovog časa doista zvuči savršeno, zar ne?! …šteta što to savršenstvo nije potrajalo do kraja, jer onaj problematičan dio zapravo tek sada kreće…

Naime, nakon što je moj novi-stari metalni ljubimac iskrcan s prikolice, trebalo ga je i legalizirati, a to u prijevodu znači plaćanje davanja državi po čijim će se cestama najviše i voziti. No na upit oko vrijednosti tih davanja nastao je tajac od strane carinarnice, tj. institucija koje su mi u tom času trebale dati odgovor i pomoći mi s kalkulacijom do registracije.

Naravno da sam se odjednom našao na jednom jako nepoznatom i poprilično skliskom teritoriju, jer usprkos predivnim i urednim napisima iz medija oko izračuna davanja za uvezeni automobil, ubrzo sam shvatio da dotični nisu ništa više nego popunjavanje praznih stranica magazina o automobilima, što je sramota za dotične medije, no s druge strane u datom momentu krajnje nebitno u usporedbi s realnošću koja se odjednom našla preda mnom.

Da bih doskočio tome, pokušao sam iz nekoliko različitih uloga saznati koliko točno novaca trebam izdvojiti da bi se naša draga zemljopisna tvorevina zadovoljila, no kao novinaru mi nisu htjeli dati nikakvu informaciju, kao slučajnom znatiželjniku su mi rekli da tabele u kojima stoje projicirane cijene nisu za javnost, odnosno da „služe za internu upotrebu“ (ako ću citirati dotičnu službu), dok su me kao osobu koja stvarno uvozi automobil u državu jednostavno pokušali „oženiti“ usprkos mom kroničnom manjku interesa prema instituciji braka.

Problematika u tom segmentu zapravo je sljedeća: u momentu nestanka trošarina koje su godinama bile aktualne, zapravo se nije promijenilo ništa. Dapače, sad je još gore, jer je čovjek u nekim prošlim vremenima mogao doći do relevantnih informacija i kroz njih napraviti kalkulaciju troškova koje iziskuje država, dok je u ovom novom (i prema riječima resornog ministra „transparentnijem“) načinu izračunavanja tih troškova sve svedeno na svojevrsnu prevaru koja se manifestira slobodnom procjenom od strane onog službenika koji popunjava obrasce u trenutku pregledavanja dotičnog automobila.

I da…javno sam to napisao i kod toga apsolutno stojim, jer je izuzev baze skrivene u službenim tablicama kojima „obični smrtnici“ ne mogu ni prismrditi, sve se ostalo računa prema stavkama koje su itekako pogložne individualnoj procjeni pri unosu u službenu papirologiju.

Zapravo ispada kako se država na neki način pokušava igrati Robina Hooda, jer se redefiniranjem davanja odjednom svi oni automobili koji nisu „obični“ tretiraju kao luksuzni, što je po meni apsolutno smiješno, jer iako sam iz Njemačke dovezao automobil bez krova i s hrpetinom dodatne opreme, tu je opremu platio netko drugi prije punih jedanaest godina i zapravo je jedina realno skupa stavka vezana uz eko-mentaliste kojima sam rado platio za svojih dvjestotinjak grama CO2.

Ono što će mnogi prešutjeti, svodi se na to da se po novim kalkulacijama prvo uzima izračun prema tabelama koje su toliko transparentne, da ih javnost nikad neće imati prilike vidjeti. Zatim se na „glavnicu“ dodaju koeficijenti koji se dobivaju kroz popisivanje opreme koju dotični automobil na sebi ima, a tu ulazi doista sve i svašta – od vrste pogona, vrste klimatizacijskog sustava, postojanja navigacijskog sistema, oblika karoserije, snage, težine…sve do Xenon-farova.
Naravno, sve to stavku po stavku znači da se kunu po kunu država pretvara u bauka koji od budućeg legalnog vlasnika uvezenog automobila pokušava napraviti vlasnika luksuznog automobila po principu „ima se-može se“, što u mom konkretnom slučaju uopće nije tako.

No ono što me u priči oko carine najviše smeta svodi se na „slobodnu procjenu“ i zadnju stavku na već plaćenoj papirologiji koja se piše ručno u obliku rečenice „svjesno se odričem prava žalbe na ovaj dokument“, bez čega svi već ionako preskupo plaćeni troškovi i kalkulacije ne vrijede ni papira na kojem su pisane. Dakle ne samo da je i dalje pojam „slobodne procjene“ jedino (i k tome još i nepisano) pravilo, gdje se lov u mutnom uvelike nagrađuje, već sama carinarnica svojim diktiranim izjavama od svih onih koji žele uvesti automobil iz neke druge države radi idiote.

Pa eto…ispada da sam po nacionalnosti i dalje Hrvat, a po slobodnom opredjeljenju idiot. Šteta što mi to ne piše i u prometnoj dozvoli, pa da sve skupa postane transparentno barem u momentu pregledavanja dotične prometne dozvole od strane organa reda i mira, kada to postane potrebno.

E sad…sigurno ste mislili da je jadikovka u ovom času gotova, no kako je ovo ipak Hrvatska, gdje birokracija ide rukom pod ruku s nesposobnošću vladajućih iz svih dosadašnjih režima, naravno da ima još… Dakle pozdrav Ministarstvu Unutarnjih Poslova, odnosno MUP-u.

Nakon što sam na carini izgubio oko dvadesetsedam kilograma živaca i isprovocirao gastritis, zaputio sam se u MUP po probne pločice, no tu me pak dočekao krcat parking ispred ustanove, a zatim ukupno 122 čovjeka s kojima sam u tom času morao dijeliti prostor i čekati u redu.

Pretpostavljam da to možda i ne bi bilo tako, no loše plaćeni državni službenici kojih ionako ima premalo jednostavno nisu imali volje popuniti sve raspoložive šaltere na kojima se moglo odraditi radno vrijeme, pa se red na njima više punio nego praznio. Tu je i opće poznata ekspeditivnost djelatnika u takvim ustanovama, pa je stajanje u redu naposljetku doslovce trajalo satima i sva je sreća da u tom času nisam imao pametnijeg posla, jer bih u protivnom vjerojatno ostao bez njega.

No izbora ionako nije bilo, pa sam jednostavno uzeo broj i zaputio se prema šalteru informacija, ne bi li barem saznao neku pametnu stavku u smislu procedure i što mi je zapravo za činiti.
Tamo se zbog mog sasvim nedužnog upita jedna teta na bosanskom dijalektu zaderala na mene i rekla mi da je ne pitam gluposti, pa kada sam se srozao na nivo majmuna i tetu urazumio nešto povišenog tona i pokojim epitetom, dobio sam potrebne informacije, te sam se otišao smiriti i zapaliti jednu, a nakon povratka na red su došle uplatnice i biljezi.

Dakle procedura je sljedeća: stani u drugi red, daj 35 kuna za ovo, 45 za ono, stoj u trećem redu i čekaj da se izvrši „primopredaja“ na pošti, pa onda malo plati obvezno osiguranje za vrijeme trajanja „proba“ i na kraju nakon skoro četiri sata stajanja u raznoraznim redovima na šalteru broj 10 kreće verbalna penetracija od strane službenice koja me sasvim slučajno zapala prema rednom broju koji sam držao u rukama, i to u smislu pitanja poput „je li osobno vozilo“, „je li za vaše potrebe“, „je li plaćena carina“ i sveg ostalog što već ionako piše na papirima koje sam sa sobom donio – naravno uz apsolutno bezobrazan ton, što je vjerojatno još jedno od nepisanih pravila poslovanja za državne službenike.
Zapravo u svom tom džumbusu moram priznati da se kao jedna prosječno inteligentna i dobro odgojena individua nisam nimalo snašao, no eto…sad znam za drugi put kako se ponašati i na koji način komunicirati s ljudima kojima se očito ne radi baš previše.

Uglavnom, bilo je to lijepih skoro četiri sata druženja s hrpom ljudi, oronulim i ispucalim krovom, te nekolicinom ljudi koji bi prema mojoj slobodnoj procjeni trebali biti kronično nezaposleni, no ni to nije sve, jer zapravo se treba vratiti na početak, tj. na sam ulazak u prostorije MUP-a i odabir broja pod opcijom „C“…

Naime, opcija „A“ rezervirana je za sve one koji podižu vozačku dozvolu, a tih je ljudi bilo otprilike šezdesetak tog dana (koliko sam imao prilike vidjeti na monitoru s aktualnim brojevima do nekih 16h). Pod opcijom „B“ podrazumijevaju se „veliki korisnici“, kojih je tog dana bilo ravno nula, dok se pod opcijom „C“ podrazumijevaju svi ostali poslovi i procedure koje s vozilima imaju ikakve veze. Dakle u prijevodu, nove registracije, produljenje starih, prekid važenja za neke, probne pločice, izdavanje novih, te sto i jedna druga stavka izvučena iz zakona o motornim vozilima mogu se obaviti jedino i isključivo pod tom opcijom i s pripadajućim rednim brojem koji podrazumijeva višesatno čekanje u redu. Super, zar ne?!

Nije ni čudno da se svako toliko pri izvlačenju rednog broja iz aparata na ulazu čulo „Pas mater“ ili neka druga pomno odabrana psovka iz bogatog hrvatskog jezika, s čime sam se i sam nekoliko puta direktno mogao poistovjetiti.

I eto…druga postaja na mom putu do toliko željenih registarskih pločica mog obeskrovljenog automobila završila je u kasnim poslijepodnevnim satima, pa je zdrava logika nalagala da odem i obavim onaj dio priče koji svatko od nas cestovnih korisnika mora obavljati jednom godišnje, odnosno kupnju police obveznog osiguranja i pristupanje tehničkom pregledu vozila, uz isto tako obvezno plaćanje cestarina i sličnih gluposti koje su jednostavno nužno zlo u lijepoj našoj.

Srećom, pa sam se u MUP morao vratiti još jednom, kako bi i opet imao čast stajati u redu i čekati jedan jedini udarac žiga i potpis na moju u ovim momentima tek buduću prometnu dozvolu, no na to drugo izvanpametno iskustvo ne bih trošio previše riječi, jer je ionako sve već opisano u sklopu prvog posjeta ovoj predivnoj instituciji. Zapravo ću samo reći da me tijekom drugog posjeta MUP-u našem svagdašnjem dočekao red s oko četrdeset sudionika manje nego prvi put, pa recimo da je to nešto pozitivno usprkos činjenici da sam opet izgubio tri sata za koje sam itekako svjestan da ih više nikad neću dobiti nazad.

Stigavši u prostorije stanice za tehnički pregled vozila primjetio sam da nije velika gužva, te je cijela priča tekla glatko i „kao po špagi“, uz sporadične osmijehe i ugodan razgovor sa zaposlenicima ove institucije, koji za razliku od onih iz prijašnje postaje mog puta do registracije očito vole ono što rade.

Dapače, čovjek na tehničkom pregledu bio je i više nego susretljiv, te mi je dao odgovore na pitanja koja sam mu postavio vezano uz stvarnu tehničku ispravnost mog još uvijek neregistriranog automobila. Također moram istaknuti jedno široko nasmijano lice gospođe Dubravke, koja se isprsila sa svim mogućim i nemogućim popustima pri osiguranju i svojim odnosom prema meni kao klijentu ispala i više nego profesionalna, tako da sam bez psovanja i tmurnog izraza lica potpisao „slip“ kreditne kartice i vratio se nazad u prostor gdje su mi dečki u kutama opsežno i detaljno pregledavali automobil.

Po završetku tog pregleda, uz potvrdu da sam kupio dobar auto, sretan sam otišao platiti cestarinu i ostala davanja koja su pri registraciji vozila svake godine jednostavno obavezna.

Doduše nije mi jasno zašto se npr. cestarina mora plaćati baš u sklopu toliko svakodnevnih stavki, s obzirom na to da je ugrađena u sklopu tehničkog pregleda, kupnje goriva i plaćanja na licu mjesta ama baš svaki puta kad se pojavim s automobilom na nekoj auto-cesti, no tako to valjda treba biti u našim krajevima, jer državu ipak nečime treba nahraniti. Svejedno mi taj dio priče nikad neće biti jasan i tu si jednostavno ne mogu pomoći, a da se ne osjećam iskorištenim iz godine u godinu.

Uglavnom, vikend je stigao sa sljedećimrezultatnim stanjem: probne pločice bile su tamo gdje trebaju biti, carinski papiri predani su u MUP, izdata mi je prometna dozvola prema najnovijim standardima EU, te sam bio osiguran i spreman za izlazak na cestu.

No s druge strane je prošao velik broj uzaludno potrošenih sati u nekolicini nadležnih institucija koje su prema nedavnim navodima vlastodržaca uvelike ubrzale određene procese, što je ispalo apsolutnom neistinom.

E sad…da je čekanje u redu jedini problem, možda se čovjek u situaciji poput moje i ne bi osjećao toliko glupo, dok se zbog apsolutnog pomanjkanja transparencije (o kojoj se konstantno priča u okvirima uspjeha vladajućih tijekom proteklih godina), prakse varanja, sitnih lopovluka i općenitog vrijeđanja inteligencije za sve one koji si u ovom sivilu od zemlje pokušavaju kupnjom automobila uljepšati život, ljudi poput mene (a siguran sam da ih ima) osjećaju iskorišteno, prevareno i poprilično glupo zbog vlastitog poštenja.

I ne, ne kažem da treba pokušati varati državu na način na koji ista vara i eksploatira vozače već godinama, no nekako si mislim da bi već lagano moglo doći vrijeme kada se na kupcima automobila i vozačima u općenitom smislu ne bi baš konstantno trebalo pokušavati puniti proračun, dok se s druge strane isti crpi raznoraznim aferama i lopovlucima od strane „moralnih vertikala“ kakvima se razni visoko-pozicionirani politički dužnosnici samodopadno predstavljaju kroz medije.

Sve što bih zapravo želio jedan je veliki (i rekao bih utopistički) pokušaj vlasti da konačno počnu služiti pozitivnim primjerima zakona i provedbom istih, umjesto praznih priča i izbjegavanja odgovornosti, što sam u ovom slučaju po tko zna koji puta za redom osjetio na vlastitoj koži.

Što je za to potrebno svi jako dobro znamo, samo istovremeno to nemamo prilike izreći u praksi, već samo na izborima u sklopu kojih smo ionako samo brojevi, no to je već jedna sasvim druga priča o kojoj više i ne bi trebalo pričati, već se jednostavno uhvatiti posla. Možda tada stvari počnu izgledati onako kako bi svi mi zapravo željeli – naravno, ako za to već nije kasno.

Uglavnom, da se vratim na temu i ovo gore navedeno višednevno iskustvo koje sam prolazio proteklih dana, svima koji planiraju uvoziti automobile iz susjednih zemalja preporučio bih sljedeće:

– razmislite kakav vam automobil zapravo treba
– pregledajte domaće oglasnike imajući na umu da u našim krajevima istinita prezentacija materijalnog stanja od strane vlasnika nije baš preferabilna opcija kod prodavatelja
– dobro pogledajte što strani oglasnici nude, jer se nerijetko događa da se „pravi“ automobil traži i po nekoliko tjedana
– pokušajte saznati što je više mogućih informacija oko davanja, kako bi barem približno mogli izračunati koliko vam odricanja treba da bi uveli i legalizirali željeni (odnosno odabrani) automobil
– ukoliko kupujete automobil iz salona u Njemačkoj (što je nekako najčešća zemlja iz koje se automobili uvoze u Hrvatsku), pokušajte automobil pronaći u salonu polovnih automobila, jer saloni podliježu pravilima oko istinitosti prezentacije automobila u oglasniku
– prije konačne odluke oko kupnje konkretnog automobila koji vam se čini uredan i prihvatljiv cijenom, pošaljite upit salonu automobila u kojem se dotični nalazi putem e-maila ili upit proslijedite telefonski
– uzmite rezervu novaca, jer će vam trebati za takse, biljege i slične suvišne uplate u državni proračun
– pronađite osobu od povjerenja koja bi vam mogla dovesti automobil u Hrvatsku, jer je to uvjerljivo najsigurnija i najisplativija varijanta
– ne dajte se preveslati kod carinskih izračuna i ne žurite s potpisivanjem „odricanja prava na žalbu vezano uz procjenu automobila“
– budite strpljivi i pokušajte se ne živcirati previše pri čekanju u redovima

Sve ostalo će doći kao nagrada, što i sam mogu posvjedočiti, no mišljenja sam da ta nagrada ipak ne bi trebala dolaziti toliko teško, jer naposljetku to je za većinu nas ipak „samo“ automobil.