Adria Drift Series Rd.1 – kad se male ruke slože
Onima koji i dan-danas ne žele biti silom gurani u „neku novu Jugoslaviju“ ovakve se inicijative uvijek čine lošima, no spoj sveukupne pameti s teritorija bivše nam države u smislu oktanskih sportova očito ima apsolutnog smisla. Zato svi oni „hejteri“ mogu istog momenta prestati čitati ovaj report, jer „lošim vibracijama“ u sklopu ovog reporta jednostavno nema mjesta.
Tijekom posljednjeg desetljeća, Hrvatsku su (uz ostatak više ili manje civiliziranog svijeta) zahvatili raznorazni trendovi. No kako ne bih i opet ispao vječnim kritičarem, radije neću spominjati politiku i lopovluk (što je zapravo jedna riječ izrečena na dva načina) i sve ostalo što je danas u našim krajevima moderno, a ruši nam sveukupni kvocijent inteligencije. Dapače, u kontekstu cijele priče oko organizacije nečeg što se naziva Adria Drift Series nema nikakvih loših konotacija, jer je serija evenata već u startu zamišljena kako treba i dio zemalja koje su nekada sačinjavale SFRJot u sklopu ove serije povezane su na najbolji mogući način.
Iskreno, pri prvim informacijama oko same lige koja podrazumijeva Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju u istom „košu“ nisam bio pretjerano optimističan, jer povijest zorno pokazuje da je cjelokupna scena u svakoj državi pojedinačno itekako svojatana od strane nekih ljudi (odnosno organizatora). Samim time ego postaje apsolutno prva stvar na koju treba obratiti pažnju, jer je upravo taj ego pojedinih organizatora evenata tijekom proteklih godina uništio manje-više kompletnu scenu događanja na polju tuninga i stylinga na ovim prostorima.
To kažem prije svega zato što sam sve to pozorno pratio iz godine u godinu, a u cijelu se priču mogu ubrojiti utrke ubrzanja, styling-eventi i neka od Drift-natjecanja. No ako već ništa drugo, za Drift uvijek mogu reći da je nekako najviše neutralan, te se svi ti ego-tripovi organizatora nekako najmanje vide zbog poprilično homogene ekipe koja Drift-scenu (barem u Hrvatskoj) sačinjava.
E sad…s obzirom na generalni problem na nivou zemlje (tj. spomenutih zemalja, jer svaka ima svoj set idiota) problem s davanjem priznanja samom sebi zbog stvaranja jedno ili dvodnevne zabave koja podrazumijeva automobile i nije toliko velik. Uostalom, na kraju krajeva svaka od zemalja bivše Juge ima hrpu pojedinaca koji ne znaju organizirati ni vlastite živote, a skoro svakodnevno u javnost ispaljuju rečenice poput „mi smo ovo ili ono“, „ovo ili ono je naše“ i slične manje-više zatucane parole kakvima se vesele samo maloumni ljudi koji nemaju pametnijeg posla, nego se boriti za nešto usprkos činjenici da je borba završila prije dva desetljeća. Stoga ne čudi da se takvi petljaju i u svijet oktana o kojem nerijetko nemaju blage veze, što pak u kombinaciji vlastitog ega, uvjerenja i nepoznavanja tematike skoro nužno dovodi do kraha neke od grana auto-sporta u Hrvatskoj i šire.
Za primjer uvijek možemo okrenuti pogled prema sceni utrka ubrzanja, koje su počele odlično, no onda su se s jedne strane pretvorile u nemilu krađu sponzorskih novaca, a s druge u luna-parkove i koncerte na otvorenom. Samim time zapravo iz godine u godinu ta domena auto-sporta sve više sliče na tek blago organizirani kaos od sajma kraj neke staze, nego na automobilistički event prvenstveno usmjeren prema entuzijastima. Tako u domeni organizacije utrka ubrzanja u Hrvatskoj zapravo ispada kako neki od nas vjerojatno previše bukvalno shvaćaju složenicu „oktanski cirkus“, no u smislu Drifta to ne vrijedi i zato je upravo ta disciplina ono što sve više interesira publiku. Uostalom, tako je i došlo do stvaranja ove ideje pod nazivom Adria Drift Series.
Sama ideja krenula je od šačice auto-entuzijasta koji su svojim radom u polju automobila i automobilizma posvetili ogromne količine vremena.
Većinu tih ljudi poznajem osobno, te jako dobro znam kako rade i što su sve u stanju napraviti kako bi im ideje u fazi realizacije ispale točno onako kako su zamišljene i prezentirane sponzorima i medijima. Stoga s jedne strane nisam imao pravi biti skeptičan, no s druge strane povijest pokazuje kako povezivanje tri zemlje u jednu cjelinu nikad nije uspjelo kako treba – pogotovo kad se cijeloj priči doda gore spomenuti ego. No ekipa iz organizacije serije Drift-evenata pod nazivom Adria Drift Series očito zna kako prijeći put od inicijalnih dogovora do finalne realizacije, a dokaz za to jasno je bio vidljiv ove nedjelje, odnosno 26.04.2015. ako ćemo biti precizni.
Naime, prije tri dana organiziran je prvi korak do trona najboljeg u 2015. godini – korak koji podrazumijeva Sloveniju, odnosno Krško i stazu Raceland na kojoj je održana prva „runda“ serije natjecanja koja će krajem godine, tj. nakon ukupno pet etapa ove serije natjecanja izbaciti prvaka. Ideja organizatora bila je sastaviti jednu takvu seriju natjecanja posvećenih Driftu, jer istih skoro pa i nema u kalendarima, pa se samim time ne može pokazati ni talent koji mnogi vozači iz tri navedene zemlje itekako imaju.
Dakle ideja je s jedne strane (nadajmo se) isplativa, dok s one druge ima i onaj pravi plemeniti „štih“ kakav svaki pravi auto-entuzijast jednostavno ima, što je pak svakako pohvalno. Uglavnom, sve se uspjelo pokrenuti i eto…prije dva dana dobili smo prvog pobjednika, odnosno jednog od “Drift Brothersa”. Naime, Joe Hountondji je u Njemačku odnio prvo mjesto i 120 bodova s premijernog izdanja ove nove serije natjecanja, a na tronu najboljih pratili su ga njegov brat Elias Hountondji i Igor Tabak iz Hrvatske.
Samu stazu bilo bi moguće opisati riječima poput malena, kompaktna, pregledna i vrlo interesantna i za vozače i za publiku. Cijeli Raceland kompleks nekako djeluje moderno i novo, te moram priznati da mi je s obzirom na svu tu čistoću i urednost bilo neugodno čak otresti pepeo cigarete na travu, dok bi za bacanje opuška kraj staze vjerojatno sam sebe kaznio novčanom kaznom.
Uglavnom, Raceland je jedna od najljepših malih staza koju sam ikada imao prilike vidjeti i to je činjenično stanje. …no u ovom momentu bih ipak radije pobjegao od opisa okolnih livada i polja, te nuklearne elektrane koja se također nalazi u neposrednoj blizini kompleksa i koja samim svojim postojanjem podsjeća na prolaznost života, te bih se posvetio samom eventu…
Dolaskom na ulaz već smo doživjeli prvo ugodno iznenađenje – troje ljudi koji su nam jasno i glasno znali objasniti kuda i kome trebamo otići po novinarske akreditacije (bez kojih nema pristupa stazi).
Zatim smo u ulozi voditelja eventa našli Peru – čovjeka koji je već godinama čak i iz najbezličnijih automobila na svijetu u mogućnosti napraviti automobile od kojih prosječnom prolazniku nije slabo u želucu, te jedina muška osoba koja je za volanom Minija izgledala poput heteroseksualca. Pero se jako razveselio što nas vidi, te nam je istog momenta gurnuo akreditacije u ruke zajedno s izjavama o odgovornosti koje svatko na stazi mora potpisati. Problem je bio samo utoliko što se na dotičnim izjavama nalaze i polja s datumom i godinom rođenja, pa sam i opet ispao starim konjem. No nema veze – već ću se „naplatiti“ po tom pitanju.
Kada smo krenuli prema samoj stazi, prva je postaja ispao mali povišeni dio na kojem se nalazila ekipa voditelja utrke, pa je druga nezaobilazna postaja ispao Andrej (inače u Ghettu poznatiji kao Drey) – osoba bez čijeg angažmana ovaj koncept natjecanja nikada ne bi bio pretvoren u stvarnost. Naravno, Drey nije baš imao vremena za dugačke Ghetto-style pozdrave rukama, jer smo nas trojica s foto-aparatima, kamerama i brkovima poput Indijanaca banuli usred kvalifikacija, no barem smo čovjeka stigli vidjeti i pozdraviti.
Uglavnom, izuzev dobrog dijela postavljanja cijele serije „na noge“, Drey je na samom eventu između ostalog bio zadužen i za kontrolu svih aspekata utrke, te za istovremeno vođenje programa preko mikrofona, što se ispostavilo zabavnim u preko nekoliko navrata. S druge strane se i gore spomenuti Pero naradio, jer je izuzev ekstenzivnih priprema tijeka samog eventa i provedbe rasporeda tijeka natjecanja u domeni stylinga drugi dio blebetanja u mikrofon bio njegovo zaduženje, pa je i opet bilo smijeha u nekoliko navrata.
E sad…kad sam već spomenuo mikrofon, dodao bih kako ta naprava nalik ogromnom srebrnom falusu (što objašnjava zašto ga neke naše pjevačice praktički gutaju na bini) još nikad na ovakvom jednom natjecanju nije korištena za prezentaciju vozača publici. No na natjecanju u Krškom su natjecatelji bili „parkirani“ na startno-ciljnoj ravnini i Pero se lijepo s hostesama prošetao do svakog i predstavio ga publici u „kratkim crticama“. Samim time je publika mogla odabrati svog favorita po kriteriju koji ne podrazumijeva “bijeli BeeMWe” ili “crni Nissan”, već se veseliti uspjehu nekog zanimljivog vozača, a ne samo njegovog automobila, što je pak jako bitno za sport. Zašto? Jednostavno zato što se ljudi nikada ne mogu poistovjetiti s automobilima koliko s drugim ljudima – pogotovo u svijetu auto-sporta.
Uostalom, kao dokaz teoriji relevantnosti predstavljanja vozača publici ponudio bih činjenicu da su kao klinci neki moji prijatelji uvijek htjeli biti Rummenigge, Maradona ili neki sasvim dvanaesti nogometaš koji je za mene apsolutno nebitan. To je sasvim normalno, jer su eskapade dotičnih igrača na terenima dečki iz kvarta gledali na televiziji i pokušavali u stvarnosti replicirati sve te poteze ispred zgrade. No nitko od njih nikada nije poželio biti Adidas, odnosno lopta koju je talentirani igrač nekog od klubova unutar tog sporta za vječne osmoškolce opleo u mrežu, ili pak teren koji izuzev uloge obojenja same utakmice u zeleno i nema neku ulogu s kojom bi se prosječni klinac mogao poistovjetiti – osim ukoliko se radi o klincu iznimno mazohističkih sklonosti.
Znam…malo blesava usporedba, no razumijete me, zar ne?!
Nakon sve sile kvalifikacijskih “solo” vožnji, te inicijalnog predstavljanja publici, vozači su pod budnim okom kontrole utrke krenuli prema svojim mjestima na startu, te je krenuo onaj najbolji dio natjecanja, u sklopu kojeg se šesnaest vozača na stazi jedan protiv drugog bore za prolazak dalje prema finalu.
Izuzev apsolutne glasnoće LS3-motora (poznatijih iz Chevrolet Corvette) s kojoma je kao bonus dimu i atraktivnim dizajnima svojih automobila pozornost plijenio dvojac „Drift Brothers“, te jedne žene pod imenom Milica, daljnji tijek natjecanja nije ponudio ništa što do sada već nije viđeno. Vozači su svoje „borbe“ odradili junački i to je bilo sasvim dovoljno da publika ostane na nogama i na prostoru eventa, no ako ćemo iskreno, na nekim prošlim eventima ovog tipa ipak sam navikao vidjeti puno agresivniju vožnju od strane nekih vozača.
Dakle moram priznati da sam dobio dojam rezerviranosti od strane nekih natjecatelja, no usprkos tome ne mogu ni sa čime biti nezadovoljan niti kao gledatelj, niti kao entuzijast prema ovoj automobilističkoj disciplini.
Zapravo izuzev tog detalja vezanog uz borbenost pojedinih natjecatelja bez problema mogu reći kako je cijeli event protekao upravo onako kako treba – organizirano na najprofesionalniji mogući način, konkretno, te bez puno čekanja između vožnji i bez klasičnih „gafova“ koji podrazumijevaju sastavljanje liste parova i ostale manje-više administrativne situacije i probleme.
Čak su i hostese izgledale elegantno, što je pak presedan za ovakav jedan event, gdje se inače većinom ide efekt koji podrazumijeva što je više moguće gole kože, a ostatak osoblja je točno znalo gdje se što i kada održava, te nije bilo problematično saznati informacije koje su nam bile potrebne. Tome je naravno pomogao i plan staze, na kojem su zone za publiku, vozače i fotografe bile jasno ucrtane, pa ni oko toga nije bilo nikakvih problema.
Sam tijek eventa nije bio usiljen ni na koji način, te se zbog relativno malog broja natjecatelja nisu kupovale minute zbog kojih publika na nekim drugim eventima ovakvog tipa inače šizi na suncu, cijedi kapljice (pre)skupe vode iz plastičnih bočica i psuje organizatore. Dapače, ono malo vremena koje je inače statično na ovakvim eventima, upotpunilo je gore navedeno predstavljanje vozača, te vratolomije dežurnog stuntmana na motociklu i poprilično divlje odvezeni krugovi Drift-Taxija koje je (očito) s guštom odradio Luka Marko Grošelj za volanom BMW-a M3 E46. Samim time je dobar dio publike (njih tridesetak) mogao na svojim tijelima osjetiti sve ono što drifterima znači gušt, što pak vidim kao jedan od bitnih dijelova natjecanja, jer se nikad ne zna tko će od suvozača sljedeći odlučiti sastaviti svoj Drift-automobil i pridružiti se konkurenciji.
Uglavnom, kada bih se vratio u zlatno doba televizije Zagreb i svog djetinjstva, ovaj bih event opisao ponešto modificiranim rečenicama iz uvodnog dijela svima omiljenih „Štrumpfova“, odnosno: „Jednom davno postojala je šumica u kojoj su na svojoj maloj stazi živjeli ovisnici o brzini i dimu – a zvali su se drifteri. I bili su dobri…“
Mislim da to samo po sebi na neki način govori dovoljno i nadam se da će se još više ljudi na ovakav način poželjeti osjetiti poput djece, te da će sljedeći event biti popraćen od još više publike nego što je to bio ovaj.
Dakle u prijevodu se jednostavno nadam da se svi zajedno vidimo na drugom dijelu ove serije natjecanja, odnosno u Čačku, 31.05., a zatim i na Mičevcu (odnosno u Zagrebu) 14.06., kada će se održavati druga i treća „runda“ ovog novokomponiranog serijala natjecanja u Driftu.
…a u međuvremenu je poruka organizatorima ovog proteklog eventa jasna: „Svaka čast ekipi na odlično odrađenom poslu. Nastavite tako“.
