Ovo je automobil koji u Hrvata nema šanse – Partisan One
Jeste li se ikada zapitali što biste dobili korištenjem dva trokuta, ravnalom i setom Mehano-blokova tijekom postavljanja dizajna za jedan automobil?
Vjerovali ili ne, pred vama se upravo nalazi automobil koji kombinira sve najbolje što jedan terenski automobil može imati u sebi. Kamuflažnu boju, jednostavnost izrade, robustan motor otporan na sve moguće i nemoguće vremenske prilike i neprilike, te dovoljno mjesta za omanju satniju elitnih borbenih postrojbi. Plod je razmišljanja jednog doktora znanosti, a s obzirom na svoje apsolutno superiorne sposobnosti na terenu, reklo bi se da dotični doktor itekako dobro zna što radi.
Dakle, riječ je o pandanu svemu onome najboljem što ostatak vojski svijeta u domeni automobila može Rusima baciti pod noge.
…e da…
Doktor se zove Juri E. Postnikov, što s obzirom na ime, prezime i titulu tvorca ovaj automobil opisuje poput mokrog sna nekog ludog znanstvenika iz filma znanstvene fantastike. I to je definitivno kul.
No to nije sve.
Naime, današnji trendovi u svijetu automobila podrazumijevaju kvarljive strojeve s hrpetinom „rupa“ koje proizvođačima i njihovim ovlaštenim servisnim zadrugama donose tone novaca.
Razloga tome ima jako puno, ali recimo da najvažniji leži u tome što prodaja automobila u današnje vrijeme (i u usporedbi s nekim drugim vremenima) donosi izuzetno malu zaradu, pa se na nečemu moraju podebljati primanja. A to nešto se najčešće naziva kvalitetom. Odnosno njenim padom.
To naravno proizvođači automobila nikada neće priznati. Ali ako samo usporedimo koliko većinom zbog hrpetine potrebnih radnih sati košta npr. izmjena zupčastog remena, jasno je da ćete s nekim modernim automobilom plakati po primitku računa. Jer da bi se dotični zupčasti remen zamijenio, potrebno je u većini slučajeva raskopati pola automobila. A to iziskuje hrpetinu vremena čak i bez lopovskog mentaliteta koji pojedini ovlašteni servisi itekako njeguju i vole.
No zašto sad to navodim kao bitnu stavku u sklopu ove priče…
Jednostavno zato što je ova pokretna doktorska disertacija na četiri kotača osmišljena tako da bude najjednostavnija što može biti.
Svi su elementi u savršenom ekvilibriju jedni s drugima, a sam automobil kao osnovnu nišu postojanja ima slogan „najbolji automobil za najgore ceste na svijetu“.
I još k tome dolazi s garancijom od ni manje, ni više, nego stotinu godina.
Da, dobro ste pročitali ovu informaciju – Dr. Postnikov nudi stoljetnu garanciju za svoju izmišljotinu na četiri kotača, a to se pak uvelike kosi s današnjim trendovima unutar auto-industrije.
I zato sam spomenuo ono gore navedeno.
Sam automobil izgleda smiješno. Ružnjikav je i djeluje poput nedovršenog LEGO-Technic uratka.
Polakiran je u SMB i uglat u tolikoj mjeri da i stajanje kraj njega predstavlja opasnost od nabadanja na neki kut. Isto tako je i prepun rupa, te zapravo izuzev LEGO-Technic kockicama nalikuje i onim prastarim Mehano-blokovima s kojima smo se kao pioniri maleni igrali na tehničkom odgoju u školi.
No sve to skupa ima svoje razloge, te ovaj automobil, ma koliko kockast i neugledan bio, već zbog načina razmišljanja svog tvorca stvarno predstavlja svojevrstan izlazak iz kutije.
Dr. Postnikov kaže kako opcija sastavljanja ovakvog vozila ima ogroman broj. Za početak je motor moguće ugraditi neovisno o snazi, smještaju pod haubom, te vrsti goriva s kojom se koristi.
Zatim je moguće posložiti pogonski sklop ovisno o preferencijama klijenta, a moguće je i odabrati broj kotača s kojima bi dotični automobil raspolagao.
To u prijevodu znači da ovaj ruski Mehano-blok na četiri kotača ne mora nužno imati četiri kotača, već njih šest ili čak osam. I da stvar bude bolja, svi mogu biti pogonski.
A to je stvarno skroz na skroz kul.
Dr. Postnikov kaže i da karoserija ne mora nužno utilizirati tek dvoja vrata u kombinaciji s tovarnim i motornim prostorom, već da je karoseriju moguće izdužiti ili skratiti ovisno o potrebama klijentele.
Vrata se također mogu dodavati i oduzimati do mile volje.
Isto tako je posebno u fokusu ove priče i praktičnost samog automobila, koji zbog kockastih ploha i tek osnovnih i prijeko potrebnih količina laka može biti pakiran u kontejnere kako god je klijentima volja. A samim time je ovaj automobil moguće slati kao red primjeraka na kotačima i red na njih položenih i naopako okrenutih primjeraka, čime uštede na polju prostora ispadaju nevjerojatnima.
Stoga je zapravo dovoljno započeti neki rat, zakupiti nekoliko kontejnera i poslati ih na frontu, a vojnici će se već snaći s otpakiravanjem. No ako i to iz bilo kojeg razloga predstavlja problem, problema zapravo nema. Jer dotični automobil na bilo koje ratište može stići i u rasklopljenom izdanju.
Dakle, pred vama je jedan od najjednostavnijih i istovremeno najkompleksnijih „radnih“ automobila svih vremena.
U sebi sadrži jako puno odlično promišljenih rješenja i predstavlja svojevrstan povratak prema baznim idejama za čije održavanje nije bilo potrebno posjedovati tonu novaca u čarapi. Uz to je ovaj automobil siguran čak i od nagaznih mina, što je u svakom slučaju veliki plus. Stoga bi razne vojske svijeta od ovakvog automobila definitivno mogle profitirati.
No to naravno ne vrijedi i za onu hrvatsku, a evo i zašto…
Kako to kod nas obično biva, sve pozitivne strane vezane uz nekoga ili nešto padaju u vodu onog momenta kada se postavi pitanje „Di si bio deves´prve“, „Di ti je dida bio četrs´pete“.
Ili pak kreće apsolutna drama ukoliko npr. netko na obiteljskom stablu pronađe pra-pra-pra-pra-bratića u dvadeset sedmom koljenu kojem je dečko od susjede bio srpske nacionalnosti.
No (pre)često se čini da su najcrnija fleka hrvatske povijesti zapravo Partizani i u tome zapravo leži najveći problem za ovaj simpatičan vojni automobilčić.
Naime, finalni uradak koji potpisuje Dr. Postnikov naziva se „Partisan One“, što bi u lijepoj nam našoj istog momenta naletjelo na osude, uvrede i pokoji referendum. I zato se ovaj automobil najvjerojatnije usprkos svim svojim pozitivnim stranama neće naći u našim krajevima.
…a ako nekim čudom i hoće, ne dao Bog da dobije registarske pločice na sebe. Jer će ih neki seronja po službenoj dužnosti s njega skinuti i još nam to svima masno naplatiti. Stoga ovaj ruski terenac u našim krajevima nema „prolaz“ i taj dio totalno nije kul.
No bilo kul ili ne, taj dio priče ne utječe na osnovu s kojom se ovaj plod mašte i ideologije apsolutne upotrebljivosti i praktičnosti može itekako pohvaliti.
Riječ je o terencu koji nazivno nudi puno više od drugih i koji je u današnje vrijeme praktički posljednji Mohikanac.
Robustan je, vrlo jednostavan, sposoban prkositi svim vremenskim uvjetima i putevima na kojima se nalazi, a još uza sve to dolazi i s tvorničkom garancijom na stotinu godina.
Stoga je kao vojno vozilo Partisan jednostavno genijalan izum.
No kako će naziv pojedine „patriote“ podsjetiti na neka druga vremena i time aktualizirati vječnu borbu u njihovim (praznim) glavama, za pretpostaviti je kako naša vojska nikada neće na raspolaganju imati ovakav genijalan terenski automobil.
Naravno, osim ako se ne dogodi kakva javna nabava i tako se pruži opcija „transparencije na hrvatski način“. Tada bi se uz koji milijunčić na nekom zaštićenom računu resornog nam ministra čak i ovaj Partizan mogao naći među sitnim inventarom naše vojske. I to barem do momenta kada ljudi s čudnim prezimenima s njega krenu skidati ploče s oznakama i protestirati s plinskim bocama uz javne gradske prometnice.
Ah… Kako li nas samo oni najljepši dijelovi svijeta automobila zapravo konstantno zaobilaze…
