Vesela vijest od tri slova: TVR
Konačno se u svijetu automobila događa nešto vrijedno pažnje.
Znate li tko je Trevor Wilkinson? Ne znate? Nema veze. Dovoljno je reći da je dotični genijalac rođen 1923. godine, te da je riječ o osobi koja svojom tvrdoglavošću može parirati samo legendarnom Sir Colin Chapmanu.
E da…skoro sam zaboravio napomenuti da je Trevor Wilkinson osnivač tvrtke TVR, što pak ne samo da je tema ovog teksta, već i jedna od najboljih stvari koje bi netko mogao staviti u vlastiti portfelj.
E sad, kako ne bih odlazio u povijest, te navodio sve žive i nežive modele i ideje koje su iza njih stajale, mislim da je dovoljno reći kako je tvrtka TVR jedna od „onih“ koje usprkos manjkavostima vezanim uz izradu, završnu obradu i svoj sili drugih problema oduvijek privlačna kupcima zbog svog pristupa, tj. apsolutnog manjka bilo kakvog kompromisa.
Stoga zapravo ne čudi da je TVR desetljećima gubio tlo pod nogama, te 2006. konačno zatvorio vrata manufakture u Blackpoolu i postao dijelom povijesti.
Mnogi od nas koji su tijekom svog odrastanja u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća na stranicama auto-kataloga pod slovom „T“ gledali čudnovate karoserije i smiješne interijere itekako dobro znaju da TVR nikada nije slovio za nešto pomodno. Dapače, uz tu su se tvrtku uvijek vezali neki ekstremi, bilo da se radilo o uglatim i oblim linijama dizajna, ili pak ovjesu kakav bi više priličio nekom automobilu iz pedesetih godina, te motorima koji su bili dovoljno jaki da vozače bace u trans. Samim time TVR-ovi modeli nikada nisu bili namijenjeni pozerima i pomodarskoj ekipi s dubokim novčanicima, već pravim auto-entuzijastima koji su umjesto pred omiljeni restoran ili noćni klub svoj TVR radije smještali na stazu. Zato su automobili ove marke u novom mileniju postali zvijeri kojima se rok trajanja iz dana u dan sve više približavao isteku.
Sama tvrtka bila je posebna zbog jako puno detalja, od kojih uvijek vrijedi napomenuti tipični britanski mentalitet i pristup proizvodnji koji podrazumijeva rečenicu „ma bit će to dobro“. U toj maniri ne čudi da su se dijelovi interijera odljepljivali (ili smrdjeli po ljepilu), dok se eksterijer pojedinih primjeraka određenih modela izobličavao na suncu, pa se npr. vrata odjednom nisu zatvarala kako treba. Zatim je tu kronični manjak završne obrade pojedinih komponenata (poput ručice mjenjača) zbog kojeg je nekolicina vlasnika čak i krvarila iz prstiju, no to se događalo i vlasnicima nekih Ferrarijevih modela (poput npr. 360 Modene), pa nikome ništa. No sve su to samo nebitni detalji u usporedbi sa svim onim što je na TVR-ovim modelima bilo napravljeno kako treba, pri čemu prvenstveno podrazumijevam pomalo lucidni pristup dizajnu i omjer snage i težine koji je u nekim slučajevima dotjeran do granica neupotrebljivosti automobila u cjelini.
Što se dizajna tiče, tijekom posljednjih godina postojanja ove tvrtke vrijedi istaknuti model Tuscan. Zatim su tu modeli Tamora, T350, Cerbera i Typhon, a na kraju te liste hitova iz novog milenija jednostavno vrijedi istaknuti model Sagaris. Uglavnom, skoro svi od navedenih imaju neku varijaciju na temu 6 i 8 cilindričnih motora oveće zapremine, te karakter ubojice, što možda nije pomoglo brojci prodanih primjeraka, no definitivno ima smisla.
Npr. ako za primjer uzmemo TVR Sagaris, prema brojkama se ne može zaključiti da se radi o psihotičnom ubojici, jer četiri litre zapremine u kombinaciji sa šest cilindara zvuče poput nekog udobnog automobila proizvedenog u Njemačkoj. Čak ni snaga od 380 konja nije nešto neviđeno, pa ni tu nema neke pretjerano velike revolucije. No ono čime se udobni njemački automobil ne može pohvaliti svodi se na ukupnu masu od mrvicu iznad jedne tone, te mjenjačem koji nema nikakve pedalice i(li) automatizirani sklop koji od vozača ne traži uplitanje u proces mijenjanja brzine. Dapače, sve je baš suprotno, te vozač mora odraditi opak posao i oznojiti se samo tako da bi ovaj automobil ukrotio na cesti ili na stazi. Samim time se Sagaris može klasificirati kao opasnost na cesti, te ako se mnoge štovatelje ove marke pita, upravo taj model savršeno opisuje sve ono što jedan TVR treba biti – automobil za odabrane, tj. za one kojima ne smeta pokoji propust i manjak opreme, te kojima je karakter automobila na prvom mjestu.
Takvih je kupaca naravno iz godine u godinu bilo sve manje, te je TVR 2006. godine jednostavni bio prisiljen zatvoriti svoja vrata. Tada je bilo sigurno da ova tvrtka više nikada neće proizvesti niti jedan automobil, a tvornica (ako je možemo nazvati tako) ostala je popunjena samo ciglom, razrušenim komadima uredskog namještaja, pokojim posterom neke gole tete i pokojim dijelom karoserije. Uglavnom, tužna slika za jednog ovakvog proizvođača automobila.
No sve će se to uskoro promijeniti, jer je ovih dana (konačno) potvrđeno da TVR ponovno otvara svoja vrata i započinje još jednu eru svog života na tržištu.
Ideju će provesti grupica bogatih investitora koji ne samo da će oživjeti TVR, već jednim dijelom i tvrtku Cosworth, koja je također nedavno zatvorila svoja vrata.
Cosworth će za taj još neimenovani TVR-ov model razviti novi V8-motor koji će umjesto ekologije imati naglasak na brutalnosti, pa možemo zaboraviti korištenje bilo kakvog Turbo-punjača. Ideologija vezana uz pogonski i mjenjački sklop također idejom zadržava svojevrstan „ruralan“ pristup, jer će se snaga prenositi isključivo na stražnje kotače preko 6-brzinskog ručnog mjenjačkog sklopa (da, dobro ste pročitali), a tu je i faktor ukupne mase koji bi prema navodima trebao ostati itekako zanimljiv – pogotovo u ova moderna i politički korektna vremena kada na masu automobila više nitko baš i ne obraća pretjerano puno pozornosti.
Dizajn karoserije još je apsolutna nepoznanica, no ono što veseli jest činjenica da bi automobil trebao nacrtati i potpisati slavni Gordon Murray. To u prijevodu znači apsolutnu podređenost prema aerodinamičkim svojstvima i negiranje granice između cestovnog i trkaćeg automobila, što pak dodatno uveseljava luđake poput mene.
Uglavnom, još se puno nepoznanica veže uz ovaj novi model, no vjerujem da ima još nekolicina auto-entuzijasta kojima je eventualno kirurškim putem moguće ukloniti smiješak s lica već zbog same najave oko oživljavanja ove slavne marke.
Vrijedi napomenuti kako je u planu do kraja ove godine „na noge“ postaviti tvornicu u Blackpoolu, te predstaviti novi model najkasnije početkom 2016. godine, te započeti put od 1,000-1,500 primjeraka koje bi tvrtka trebala proizvoditi na godišnjoj bazi od tog momenta nadalje.
Dakle TVR se vraća sa skromnim snovima i skoro sedamdeset godina povijesti koja kroz sve to vrijeme ne podrazumijeva nikakav oblik kompromisa prema bilo čemu.
To većini možda i neće biti nešto posebno, no za nekolicinu znači dugo očekivano osvježenje sivila u koje se ovila današnja auto-industrija kroz svu tehnologiju i popise opreme.
…sad još samo treba pričekati razvoj situacije…
