PSC Motors i stvaranje super-automobila
Je li ovo još jedna u nizu senzacionalistički-nastrojenih najava na koje će se Ferrari, Lamborghini i Koenigsegg samo nasmijati i odmahnuti rukom?
Nedavno sam se kroz jedan tekst dotaknuo ideologije super-automobila i koliko se cijeli taj svijet luksuza i brzine promijenio tijekom posljednjih godina. Tom sam prigodom spomenuo nekolicinu novopečenih proizvođača automobila koji u sklopu tog svijeta fascinacije na četiri kotača pokušavaju zaraditi i postati poznati, a cijela je okosnica priče završila na Qataru i tvrtki Elibriea, koja je nedavno svijetu pokazala nešto što se po ružnoći može usporediti tek eventualno s nekom otvorenom prostrjelnom ranom u predjelu abdomena.
No Elibriea je poput mnogih drugih (i sličnih) projekata samo jedna ideja u moru senzacionalističkih gluposti koje se svako toliko pojavljuju u medijima i najavljuju „redefiniranje brzine i stila“ (kako je to u sklopu svojih izjava za javnost izrekao jedan od glavnih ljudi ispred tvrtke Lyons Motor Car Company). Elibriea je također samo jedan senzacionalistički naslov u novinama. Nepromišljena izjava neke starlete ili nekog vrjednijeg pripadnika estrade. Glasna i provokativna reklama koja će za mjesec-dva, tj. kad se mediji oko nje stišaju jednostavno pasti u zaborav – baš kao i one Gavrilovićeve reklame koje su s kombinacijom kobasica i mlade nacrtane curice s dignutom haljinicom krasile naše jumbo-plakate prije desetak godina.
Uglavnom, za sve te novokomponirane super-automobile vrijedi nekolicina istih poveznica, najavljuje ih se s milijunima konja i neviđenim performansama, a veći dio njih bez problema može poslužiti za plašenje djece prije spavanja.
Mislim, da sam klinac i da pratim svijet automobila zajedno s tatom, vjerujem da bih se u*rao od straha da mi tata kaže nešto tipa „spavaj ili ću pustiti Lyons Streamliner da ti se pojavi u sobi“.
Problem svih tih novopečenih tvrtki i njihovih najavljivanih senzacija leži u tome što svijetu zapravo ne treba novi set super-automobila koje potpisuju proizvođači i njihovi butici. No kada bi svi ti proizvođači umjesto super-automobila kretali s idejom sasvim normalnog automobila poput VW Golfa ili Renaultovog modela Mégane, vjerojatno ne bi preživjeli ni omanju seriju proizvedenih primjerka, a kamoli godine i godine borbe s ogromnim kompanijama koje u tom svijetu stoje već desetljećima.
Uostalom, kao najbolji primjer za takav pokušaj možemo uzeti Tatu Nano – najjeftiniji automobil na svijetu i jedan od onih koji automobil u današnje vrijeme definiraju kao ispunjenje potrebe za prijevozom. No Tata Nano kao najjeftiniji automobil nije kupovana u svim kutevima svijeta. Za taj se automobil nisu trgali bogataši na aukcijama, niti je izvan Indije dotični postigao ikakav bitan uspjeh.
Razlog? Zato što je jeftin i samim time ni po čemu poseban.
Da je Tata Motor Company kojim slučajem na tržište izbacila Nano SuperCar i predstavila ga s 1,000 konja i maksimalnom brzinom od 400 kilometara na sat, siguran sam da bi se prema takvom automobilu odnosilo s respektom. Ali ovako nikoga nije briga za jeftin automobil koji zbog hrpe plastike ne prolazi „crash-test“.
To je realnost i točka.
E sad…nedavno se u medijima po prvi puta pojavila tvrtka PSC Motors i svijetu najavila revoluciju. Samim time mi se nije dalo zamarati cijenjeno čitateljstvo s još jednim proizvođačem super-automobila koji nikada neće zaživjeti kako treba, pa o idejama ove tvrtke uopće nisam pisao.
No zbog aktualnih najava nekako mislim da sam možda ipak bio u krivu…
Naime, g. Antonio Calva kao glavna i odgovorna osoba na čelu tvrtke iz američke savezne države Nevada javno je istupio i medijima opisao ideju na kojoj kompanija zapravo počiva – ideju koja uz apsolutnu podređenost performansama u svijet super-automobila po prvi puta donosi i razumne cijene.
To naravno ne znači da će se nakon određenog broja prodanih primjeraka tvrtka PSC Motors oglašavati na nekoj od televizija i navoditi modele koji na sniženju kreću već od 9,999 dolara i 99 centi, ali s druge strane ima logike u cijeloj priči.
G. Calva je rekao „Ne želim da se moja kompanija veže uz loše i nekvalitetne proizvode“, dajući pri tome pljusku posred lica svim onim cinicima koji su na press-konferenciju došli podsjećati na oveću količinu vremena od momenta prvih najava do danas.
Nadalje, g. Calva kaže kako „Ideja oko naših automobila seže još na početak novog milenija, no od 2009. godine ideja više nije usmjerena prema hobiju, već postaje stalan posao koji će uskoro biti kompletiran i pred vama“.
Da pojasnim onima koji ne znaju o čemu se radi:
Tvrtka PSC Motors u planu ima na tržište ponuditi četiri varijacije na temu istog modela – tj. SP-ONE, SP-ONE S, SP-ONE R-S i SP-200 SIN.
„Bazna“ bi uz cijenu od 87,000 dolara kupcima trebala donijeti 5,2-litarski V8-motor koji u kombinaciji s osam brzina (odnosno šest ako je riječ o manualnom mjenjačkom sklopu) daje ukupno 700 konja i ubrzanje od 0-100 km/h za nekih tri sekunde.
Zatim je tu SP-ONE S, koji uz cijenu od nekih 115,000 dolara uz sebe veže isti motor i identične opcije vezane uz mjenjački sklop, samo s još 90 konja više u odnosu na bazu, što u prijevodu znači ubrzanje od 2,8 sekundi od stanja apsolutne statike do stotinu kilometara na sat.
Treći po redu biti će SP-ONE R-S, koji će za 150,000 dolara kupcima nuditi Twin-Turbo V8-motor zapremine 5,2 litre, koji će s 1,000 konja do „stotke“ biti u stanju potegnuti za 2,5 sekundi i maksimalnom brzinom biti „blizu“ Bugatti Veyrona, dok ona četvrta varijacija na temu SP-nečega još stoji pod veom tajnosti.
Doduše, špekulira se oko kombinacije 9-litarskog motora i hrpetine strujnih krugova, što bi zajednički trebalo rezultirati s nekih 1,700 konja, no te brojke u ovom momentu doista zvuče neozbiljno, pa ne bih ulazio u detalje oko kojih ionako nitko ništa ne zna reći sa sigurnošću – tim više što dizajn svih navedenih modela potpisuje 15-godišnjak iz Bangkoka pod imenom Jennarong Muengtaweepongsa.
Dakle što reći? Koju posluku porati? Će budem na televizor? Majkemi?
Je li doista moguće da će u moru loših ideja i još gorih provedbi g. Calva u svijet super-automobila ponuditi i povoljnu cijenu kao jedan od atributa? Je li moguće da će se ubrzo diljem svijeta vozikati automobili koji ne koštaju nogu, ruku, jedan bubreg i tri pršljena kralježnice, a u stanju su postići ogromne brzine i svojim vlasnicima brutalnim ubrzanjima premještati organe?
Je li pak moguće da će konkurencija uskoro reagirati na isti način i na tržište nuditi alternativu ovom američkom proizvodu, ili će i dalje samo odmahivati rukom i cerekati se zbog svih tih najava, pokušaja i pogrešaka?
Sve su to sasvim legitimna pitanja na koja ćemo uskoro dobiti odgovor iz Amerike.
No usprkos tome ostaje ono jedno vječno pitanje koje glasi „kupuje li se u sklopu super-automobila sva sila performansi, ili su ti niski i brzi statusni simboli ipak (pre)plaćeni zbog tradicije?
Što vi mislite?
