Prikaz štedljive verzije budućnosti
…i isto tako nenormalno ružne…
Sjećate li se futurističkih filmova iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kada su tvorci dotičnih filmova surađivali s nekim proizvođačima automobila i na filmskom platnu prikazivali njihove futurističke koncepte?
Također, sjećate li se svih mogućih i nemogućih varijacija na temu raznoraznih goriva koja su ti manje ili više slavni futuristički automobili koristili za kretanje?
Naravno da se sjećate, jer je malo pomalo jedan veliki dio te virtualne budućnosti u današnje vrijeme postao stvaran. No ako ćemo realno, cijela je priča oko relativno malih rezervi nafte i sličnih navoda koje skeptici često koriste u razjašnjavanju svojih osobnih teorija zavjere relativno kriva.
To naravno dokazuju pojedine studije koje između ostalog govore o tome da na zemlji postoji rezervi koje bi mogle potrajati generacijama, dok s druge strane ni sva nalazišta još uvijek nisu otkrivena. Stoga se često pitam čemu onda cijela fama oko novonastalih tehnologija.
…i onda mi sine najočitiji razlog u obliku čiste dosade iz koje proizlaze sva ta fenomenalna tehnološka, ekonomska i ekološka rješenja, te sva sila automobila koji su prema riječima pojedinih stručnjaka svijetu prijeko potrebna.
Realno gledano, u današnje vrijeme postoji nekoliko varijacija na temu motorizacije automobila i u toj maniri svaka od navedenih ima neke svoje prednosti i mane.
Benzinski motori su danas optimizirani i ekološki svjesni, no potrošnja goriva je i dalje kamen spoticanja za mnoge. Oni koji preferiraju Diesel-motore s te strane su mirni, no s druge strane zbog slabije kvalitete goriva i nešto osjetljivijih motora, te nešto više cijene samog automobila također nisu baš presretni.
S treće strane tu su hibridi koji utiliziraju ono najbolje od benzinskih motora, te istovremeno koriste sve prednosti onih električnih motora, kako bi se potrošnja donekle smanjila, no cijena hibrida u današnje vrijeme dotične prosječnom čovjeku i vožnji od „točke A do točke B“ često čini neisplativima.
Naravno, tu su i oni automobili koji za pogonski stroj ne koriste nikakvo gorivo izuzev onog koje proizvede elektrana, no faktor stresa u smislu posjedovanja takvog automobila jednostavno je prevelik, jer strujna mreža nije optimizirana za punjenje takvih automobila na dnevnoj bazi, dok s druge strane s prosječnim električnim automobilom nije moguće prijeći velik broj kilometara, te ga je potrebno stalno puniti.
To naravno troši vrijeme, te suživot s takvim automobilom podsjeća na suživot s punicom – ne daje puno, nije baš poželjna, no svako toliko se o njoj na ovaj ili onaj način treba brinuti.
Također vrijedi spomenuti i kako je cijena takvih automobila izuzetno visoka, pa su mnogi električni automobili u današnje vrijeme i dalje savršeno neisplativi.
Dakle savršeno i kompletno rješenje i dan-danas ne postoji, ma što marketinški odjeli i djelatnici odjela za odnose s javnošću pričali o tome.
Toyota je prije nekoliko godina na tržište izbacila revoluciju u obliku modela Prius i koliko god da mi je taj model i dan-danas smiješan, negirati njegovo postojanje ispada jednostavno nemogućom misijom.
Prius je naravno hibrid, te kao prvi serijski automobil takvog tipa uživa poseban status u svijetu automobila i oko sebe itekako skuplja mišljenja – bila ona pozitivna ili ne. Samim time je i Toyota kao proizvođač automobila i opet potvrdila svoju nadmoć, te se nametnula kao tehnološka sila koja ne posustaje, što je pak poznato već i vrapcima na grani.
No usprkos odličnoj prodaji Priusa u cijelom svijetu, te hrpetine (nečim) zadovoljnih vlasnika, mnogima je taj automobil i dan-danas svojevrstan predmet sprdnje, pa Toyota i dalje pokušava na tržište ponuditi još pokoju (r)evoluciju u obliku nekog modela i tehnologije koja ga prati.
U toj je maniri prije nekoliko mjeseci svijetu predstavljen ružnjikav prototip nazvan FCV, koji za razliku od benzinskih, dieselskih, hibridnih i električnih automobila raspolaže sa za mnoge upitnom tehnologijom koje podrazumijevaju gorive stanice.
Kako ne bih ulazio u „how stuff works“ domenu oko tog naizgled neukrotivog pogonskog goriva, radije ni neću, no činjenično stanje govori o tome da je Toyota u svom naumu uspjela, te je upravo aktualizirana najava kako serijski FCV dolazi na tržište sredinom 2016. godine.
Riječ je o automobilu nalik Priusu na steroidima koji je za početak nazvan „Mirai“, što na japanskom jeziku znači „budućnost“. Dotični naziv je doduše već u ovom momentu pomalo sporan, s obzirom na činjenicu da se jedan od Mazdinih paketa opreme naziva istim pojmom, no kako su to ipak složni Japanci, vjerujem da oko toga ne bi trebalo biti pretjerano puno problema.
Dakle vratimo se automobilu…
Toyota Murai je plod višegodišnjeg razmišljanja inženjera koji su pokušavali doskočiti utilizaciji gorivih stanica i učiniti cijelu priču dovoljno stabilnom za upotrebu na dnevnoj bazi u sklopu automobila.
Godine su prolazile, no rješenja nikako nije bilo na pomolu i od cijelog projekta se nekoliko puta skoro odustalo. No kako to obično biva s tvrdoglavošću u kombinaciji s intelektom, cijela priča je ipak razriješena i projekt je preživio.
Dapače, ne samo da je projekt ostao na životu, već je u sklopu inicijalnog opisa od strane gdina. Akia Toyode svijetu automobila predstavljena i informacija koja istovremeno šokira i rezultira nevjericom.
Naime, Toyoda-san je u sklopu svoje objave za javnost u sklopu modela Mirai obećao automobil koji ne samo da je pogonjen gorivim stanicama, već je u stanju s jednim „punjenjem“ prijeći preko 500 kilometara, što je u toj „alternativnoj“ sferi goriva i tehnologije presedan poput niti jednog drugog.
Uz to dolazi i informacija kako će se Mirai puniti do maksimalnog kapaciteta za manje od pet minuta, što je pak možda najbolja vijest vezana uz ovaj automobil, no kako optimizam zrači iz svakog slova (tj. Kanji-znakića) iz Toyodine objave za javnost, vjerujem da ni to nije sve.
Sam Toyoda-san između ostalog kaže kako „za Toyotu ovo nije „samo još jedan automobil“, već mogućnost da se u svijetu automobila i šire doista učini razlika, jer Toyota kao tvrtka upravo predstavlja razliku“.
E sad…između čega to Toyota predstavlja razliku nije rečeno u objavi, no s obzirom na to da je u smislu tehnologije ta tvrtka nekoliko svjetlosnih godina ispred konkurencije, vjerujem da je u tome i bit cijele priče.
Za početak Toyota Mirai stiže na američko tržište, gdje je paralelno s početkom proizvodnje automobila planirano izgraditi i 19 stanica za punjenje, što bi pak pokrilo sjeveroistočni dio zemlje i New York, New Jersey, Massachusetts, Connecticut i Rhode Island povezalo u jednu rutu kojom bi vlasnici Toyote Murai bez stresa i straha od ostanka bez goriva mogli svakodnevno prolaziti.
Nakon te velike probe bi se i u Europi moglo početi događati nešto slično, no to su zasad samo špekulacije.
U toj maniri naravno ni ne želim spominjati našu zemlju, jer koliko poznajem trendove razvoja, mi s obzirom na nazadnost politike, legislature i zakonodavstva (da pri tome ni ne spominjem ostale državne zaposlenike) ni do 2065. godine nećemo biti u stanju ispoštovati takve zahtjeve, pa stoga ovaj tekst u pravilu ne vrijedi za domicilno stanovništvo.
No svejedno je lijepo znati da će razvijene zemlje uživati u jednom ovakvom automobilu i svim blagodatima koji im je Toyota zajedno s njime u mogućnosti ponuditi.
Šteta je samo u tome što je Toyota Mirai toliko prokleto ružna…
