Jeste li vidjeli novi kalendar Miss Tuning
Prošlo je nekoliko godina otkad sam na prostoru Kvarnera koordinirao snimanja za ekipu iz Bodenseea, tako da usprkos očitoj kvaliteti fotografija cijelu priču oko onajnovijeg izdanja ovog kalendara gledam i s malo sjete.
Kada se negdje u društvu dogodi razgovor o „Miss“ nečega, najčešće se pokrijem ušima po glavi i jednostavno izmigoljim iz konverzacije, jer takve manifestacije u pravilu smatram praznoglavim i idiotskim pokušajima glorifikacije ispraznosti i (ponekad vrlo upitne) ljepote.
Još od dana kada je Fani Čapalija kao naša druga Missica ikad na pitanje oko korištenja kupaćih kostima na izboru za Miss svijeta odgovorila s legendarnom rečenicom „Ic-O-Ke“, takav stav o sličnim natjecanjima zapravo se zacementirao.
Samim time jednostavno ne mogu realno sagledati zbir svih komponenata koje jedna osoba na izboru za Miss zapravo ima, te takve samodopadne „žene“ ne vidim kao ništa više od lijepog komada pokućstva.
Da, znam…u ovom času su sve feministički-orijentirane osobe počele oštriti kolce, no ako stvari sagledamo realno, svaka je Missica jednostavno apsolutno usmjerena prema najprizemnijem nivou sebe same, te stoga na dotične „žene“ jednostavno ne mogu gledati drugačije.
Tijekom posljednjih godina, te u sklopu organizacije raznoraznih automobilističkih evenata, moram priznati da sam se nagledao i hostesa.
Neke su bile prisutne na castinzima, neke na promotivnim eventima kojima se promovirao sam event i sponzori koji ga prate, dok je ostatak pred mojim očima prošao ispred objektiva foto-aparata.
O hostesama u pravilu i nemam neko mišljenje, jer za razliku od mnogih „kolega“ koje sam upoznao tijekom godina svojih fotografskih eskapada, nekako ispada da razmišljam drugačije.
Naravno, pod pojmom „drugačije“ podrazumijevam apsolutnu nesklonost prema eksploataciji i brkanju pojmova, te mi za razliku od nekih renomiranih fotografa nikad nije palo napamet ponuditi tečaj „horizontalnog tanga“ uz opciju „bit ćeš slavna“ ili nešto u tom stilu.
No hostese gledano kroz moju prizmu u pravilu ni ne služe pukom i često besmislenom okidanju fotografija, već svojevrsnom spoju atraktivnosti i komunikativnosti na nekom eventu automobilističkog tipa. Šteta je jedino to što većinom zapravo nije tako.
Pa kuda onda svrstati lijepe djevojke koje se već godinama kandidiraju za titulu „Miss Tuning Bodensee“, s obzirom na to da dotične nisu modeli, a samo je natjecanje za navedenu titulu više usmjereno prema promicanju jednog od najvećih sajmova Tuninga na svijetu, nego prema djevojkama koje ga (i) na taj način reklamiraju.
Hmmm…zapravo je taj dio priče i nebitan, ako se malo pobliže pogleda, jer ispada da je „Miss Tuning Bodensee“ samo marketinški trik koji za posljedicu eventualno donese neki ugovor za od strane žirija odabranu djevojku, što zapravo i nije nešto loše.
Kroz svoja iskustva tijekom snimanja u Hrvatskoj tadašnju zvijezdu „Tuning World Bodensee“ kalendara, tj. lijepu plavušu pod imenom Mandi Lange mogu opisati svakako.
Izvana gledano, Mandi je lijepa, zgodna, atraktivna i strahovito seksipilna, no s druge strane je istovremeno i vrlo profesionalna, zanimljiva za razgovor, te čak i pomalo skromna.
Da, ona „ja sam lijepa“ komponenta i dalje je vidljiva iz aviona, no kada se uđe u detalje i neki sasvim normalan razgovor, dojam ispada kudikamo drugačijim od onog inicijalnog, što se za „pravu Missicu“ nikako ne bi dalo reći, pa je u tome i najveća razlika između savršene samodopadnosti i korištenja intelekta u simbiozi s ljepotom i na kraju dobre zarade.
Uglavnom, koliko sam shvatio od za „Miss Tuning“ kalendar glavnog i odgovornog čovjeka po imenu Marc Maisch, „ideja je oduvijek bila istovremeno prikazivati ljepotu i naglašavati osobnost modela, te u sklopu kalendara ponuditi veliku dozu atraktivnosti“.
Takvo razmišljanje seže puno dalje od suhoparnog posjeta studiju i nemilog „klikanja“ do besvijesti, uz tek pokoju promjenu kuteva rasvjete ili pak nekog komada namještaja.
Poanta za ovaj kalendar stoji u nekoliko komponenata poput (naravno) modela, lokacije, rasvjete, odjeće i automobila koji se na fotografijama koriste kao skulpture.
Kako bi to iz godine u godinu ispadalo tako, brine se slavni fotograf po imenu Max Seam, koji izuzev malog milijuna ideja koje sa sobom donosi u projekt, svake godine sudjeluje u izradi idejnog plana za snimanje u sklopu neke države.
Tako se uz Hrvatsku, gdje je prije nekoliko godina na stranicama kalendara uz ljepote Kvarnera bila portretirana gore spomenuta Mandi na listi našla i Amerika, Mađarska, a ove je godine u igri afrički kontinent, odnosno Kenija.
E sad…kako ne bih puno kvario dojmove oko fotografija koje ionako već po definiciji „govore tisuću riječi“, radije bih vas u ovom momentu prepustio dojmovima koje ćete pogledom na fotografije i zamamnu Veroniku Klimovits i nekolicini pejsaža, životinja i automobila koje su portretirane na lokacijama uzduž i poprijeko te afričke države.
Uživajte.
