GT Sport kao ražnjić s povrćem
Znam, čudan naslov. Ali kako bi rekao naziv jedne prastare TV-emisije iz bivšeg režima, „Dozvolite da se obratimo“, pa će postati jasniji.
Denis igra Gran Turismo Sport. Dino igra Gran Turismo Sport. Marijini klinci igraju Gran Turismo Sport.
Igraju ga i Udo i Dick i Svetozar i Ken Li, a svoje vrijeme pred TV-ekranom s kontrolerom ili volanom u rukama provodi i nekoliko milijuna drugih individua raznoraznih imena i nadimaka, dobivajući pri tome podočnjake i gubeći živce u pohodu na neku zlatnu medalju ili prvo mjesto u utrci.
Stoga bi se na prvi pogled reklo kako se u GT-svijetu zapravo ništa nije promijenilo. Ali samo na prvi pogled.
Gran Turismo Sport je igra o kojoj se pisalo prije izlaska, te zbog koje će još dugo vremena virtualni „rejseri“ pokušavati postati slavni na YouTubeu. Igra koja je s jedne strane nastavak klasike, tj. sage o „Real Driving Simulator“ ideologiji, dok je s druge strane unutar svojeg posljednjeg nastavka ipak stigla kao odmak od klasike kakvu smo do sada poznavali.
Naravno da je GT Sport isto tako i igra zbog koje su „gejmerima“ zbog kašnjenja od punih godinu dana rasli očnjaci i dizao im se (sram vas bilo) krvni tlak. Ali to je jednostavno tako i na to smo već odavno trebali naviknuti, jer g. Yamauchi zajedno sa svojom izdavačkom kućom „Polyphony Digital“ već godinama više radi na marketingu, akademiji, televiziji i utrkama izdržljivosti na Nordschleifeu, nego na samoj igri.
No to sve već znamo, pa kako ne bih trošio previše riječi na uvodni dio cijele priče, radije bih se nakon nešto više od tri tjedna igranja bacio na recenziju…
Grafika: jednom riječju savršena – i to čak i u „standardnom“ formatu, tj. bez 4K opcije i „naočalama“ koje otvaraju vrata virtualnog svemira.
Sva sila detalja je tu – od onih na automobilima, preko onih na stazi i oko nje, pa sve do novih, uglađenih i dizajnerski savršenih menija unutar kojih sam se preko nekoliko puta uspio izgubiti i ponovno se pronaći.
Iako za Playstation 4 već postoji nekolicina simulacija vožnje, Gran Turismo je i dalje za mnoge prvi i jedini izbor. Grafika u tom dijelu priče ima itekako veliku ulogu i ako ćemo iskreno, u usporedbi s naslovima poput Project Cars 2 (kao glavnim konkurentom) ova u GT Sportu ispada milijun puta „mekanijom“. U prijevodu, ova igra ne pati od svojevrsne plastičnosti i trzavih pokreta automobila na stazi kao što je to slučaj s najnovijom trkaćom izmišljotinom tvrtke Slightly Mad Studios i to je za GT Sport definitivan plus. A onda su tu i toliki detalji, da ih sve skoro pa i nije moguće nabrojati – od onih na karoserijiama i ostalim dijelovima automobila, preko onih na stazama i oko njih, pa sve do nebesa koja oblacima i bojama iz utrke u utrku pričaju neku svoju i uvijek drugačiju priču.
I zapravo je u ovom dijelu jedina zamjerka svedena na nedostatak aktivnog vremena, ali je za pretpostaviti kako će i ta opcija svratiti na PS4-konzole i time dodatno uljepšati, ali i zakomplicirati igru.
Zvuk: na momente fenomenalan, a u nekim drugim momentima izrazito naporan. Zvuk automobila je unutar posljednjih nekoliko nastavaka GT-serijala bio jako problematično polje, pa je za ovaj najnoviji nastavak g. Yamauchi ugrabio glavnog dizajnera zvuka iz Forza-serijala koji u obliku direktnog konkurenta GT-serijalu svoju famu skuplja na X-Box konzolama. I naravno da se trud itekako može čuti, jer neki automobili doista zvuče kao stvarnost koja od starta do cilja utrke ne prestaje zujati u ušima.
No isto tako vrijedi reći da nije baš sve idilično po tom pitanju, jer neki od automobila imaju naporan i nasilan piskutavi dodatak zvuku. Dotični idejom (pretpostavljam) treba oponašati mehaničke sklopove automobila, ali zapravo zvuči kao da svaki od automobila ima barem šest kompresora pod poklopcem motora, ili pak da je servo-pumpa u kvaru. Stoga smatram da se oko zvuka automobila još malčice moglo poraditi, ali to ionako nije dio ove igre koji će bilo koga definitivno odbiti.
Stoga recimo da je taj dio koliko-toliko zadovoljavajuće posložen i izveden.
Igrivost: polje na kojem je GT-serijal izgradio status ikone koji i dan-danas uživa. Nevezano uz to nalazi li vam se kontroler u rukama ili pak svoje utrke obavljate za volanom, igrivost je jednostavno genijalna. Nema trzanja, nema problema s podešavanjem postavki i nema komplikacija oko previše ili premalo gasa ili kočnice pred zavojem. Sve je napravljeno upravo onako kako treba – fluidno i „mekano“. Time je GT Sport doista igra za znalce, ali i za one kojima dosadašnji svijet sim-racera nije predstavljao nikakvo polje interesa, te su se igrajući ovu igru po prvi puta uhvatili za virtualne volane.
Automobili se na stazi ponašaju upravo onako kako bi se trebali ponašati. Neki pate od mekog ovjesa, dok neki drugi pak poskakuju po neravninama na stazi od zavoja do zavoja. No sve je stvar postavki samog automobila, a ne generalnih postavki igre, pa je moguće prilagoditi svoj vozački stil svakom pojedinom automobilu (ili obrnuto) i istinski uživati tijekom igranja. Stoga u tom dijelu priče ne samo da nema zamjerki, već iskreno vjerujem da bi mnogi drugi izdavači igara u tom dijelu od Polyphony Digitala mogli štošta naučiti.
Jedino su PD-ovci mogli napraviti neku generalnu postavku uključivanja i isključivanja pomagala poput ASC-a i kontrole proklizavanja, jer nismo baš svi odjednom postali retardirani i nekima od nas svi ti kontrolni sustavi samo smetaju.
Automobili: eto prvog polja koje uvelike razočarava, jer automobila u sklopu novog Gran Turisma ima izuzetno malo. Da, znam da su danas legendarni naslovi poput „Test Drive“ ili „The Need for Speed“ (prvi i jedini pravi nastavak) na izbor nudili tek desetak automobila. Znam i da smo se svi mi zajedno s vremenom i razvojem igara itekako razmazili. No isto tako znam da se npr. Turn 10 Studios kao izdavač Forza Motorsport serijala potrudio u najnoviji nastavak ubaciti preko 700 automobila. I to je sasvim u redu ako se mene pita, jer su “gejmeri” posvećeni drljanju po virtualnim stazama za volanima virtualnih automobila često poput trudnica, tj. nikada ne znaju u čemu će htjeti uživati iz sata u sat. Stoga im je široka paleta automobila na izbor itekako potrebna.
Uglavnom, GT Sport je u cijelu priču uvrstio nekih 170 automobila, pa je već s tom brojkom u tom dijelu malo podbacio, a onda stvari po tom pitanju postaju još gore.
Naime, ako pratite svijet automobila, evo jednog pitanja: jeste li ikada čuli ili vidjeli Ford Mustang ili Nissan GT-R na Rally-natjecanju?
Naravno da niste.
Razlog tome je jednostavan da jednostavniji ne može biti, jer Ford Mustang i Nissan GT-R nisu Rally-automobili i nikada neće biti. Ali u sklopu ove igre svejedno stoje kao izbor za Rally-natjecanja, svojom pojavom konkuriraju Audijevom modelu Quattro (u izvedbi za Pikes Peak) i to je jednostavno krivo. No ni to nije sve.
U cijeli ovaj čudnovati miks automobila ušla je i sva sila koncepata s „GT“ nišom, koji su tijekom prošlog nastavka u sklopu Gran Turismo serijala iz mjeseca u mjesec pronalazili svoje mjesto.
To naravno i ne bi bio toliki problem, da „Real Driving Simulator“ umjesto na stvarne modele i njihove mane i vrline ogroman dio svog postojanja danas naslanja na izmišljene automobile od kojih većina nikada nije imala ključ, kontakt-bravu ni motor. Time je GT Sport dijelom zabrazdio u domenu „Ridge Racera“, a to u ovom momentu usprkos kvalitetama te arkadne ganjačine ni približno nije pohvala niti bilo što pozitivno.
Navodno će tijekom idućih mjeseci Polyphony Digital izbaciti nekolicinu paketa automobila, te time anulirati ovu poroznu i poraznu ponudu, ali sama igra kreće s popisom automobila koji je u današnje vrijeme jednostavno smiješan i to stvarno nema nikakvog smisla.
Modovi igranja: još jedna Ahilova peta za GT Sport.
Zašto?
Jednostavno – nema GT-mode opcije, odnosno nema garaže, utrka prema određenim klasifikacijama i zahtjevima, te svih onih segmenata zbog kojih je igranje Gran Turisma donedavno predstavljalo nešto stvarno posebno.
Umjesto klasične GT-mode opcije tu su tek neke misije, seciranje staza po segmentima zbog kojih se osvajaju medalje i automobili, te arkadni mod koji je moguće završiti u par sati – i to na nivou za eksperte.
Naravno, za to postoji razlog, a taj se zove online-multiplayer koji predstavlja jednu od glavnih okosnica postojanja ove igre. Ideja je od početka bila GT Sport predstaviti kao igru koja će pokrenuti e-sports ligu u domeni simulacija automobila, te koja će s vremenom popuniti GT-akademiju s kvalitetnim kadrovima. I to je u redu, jer predstavlja neku vrstu napretka i evolucije. Ali što je s nama četrdeset i kusur godišnjacima koji nemamo aspiracije prema karijerama u svijetu auto-sporta, već samo želimo poput krumpira sjediti posađeni u trosjed i uživati u natjeravanju po virtualnim stazama GT-svijeta? Ukratko, ništa. I to stvarno nije fer i korektno, jer u krajnjoj liniji naši novci vrijede isto kao i oni koje za ovu igru plaćaju milenijalci.
Cijela je priča oko modova igranja tek malenim dijelom orijentirana prema „gejmerima“, dok je veći dio priče zabrazdio u „šeranje“, „postanje“, „jutjubiranje“ i online-makljažu s klincima iz osmog be, a to nije poanta ove igre, tj. barem nije bila i ne bi trebala biti.
Stoga vrijedi zaključiti kako je prisiljavanje na korištenje društvenih mreža u današnje vrijeme za Gran Turismo postalo važnije od milijuna osmijeha na licima ekipe koja je skakala od sreće pri osvajanju novog automobila za svoju garažu.
Nedostatak modova igranja (a donekle i ukupnog broja automobila u igri) PD objašnjava s argumentom koji kaže da “ne žele orijentirati igru ka bjesomučnom skupljanju automobila u garažu”, ali to im (nadam se) nitko normalan nije u stanju progutati, jer se u igri automobili i dalje dijele šakom i kapom, pa takvo objašnjenje stvarno nema ni uporišta ni smisla..
Foto-mod: iako ovaj mod gubljenja vremena danas ima manje-više svaka igra na tržištu (izuzev NFS-serijala koji je čak uspio pogubiti i opciju replaya, te manualnog mijenjanja brzina), moram priznati da su u sklopu GT Sporta malčice pretjerali.
Već su se inicijalne najave za igru itekako oslanjale na stotine statičkih kadrova s automobilima koji poziraju na suncu ili se pak skrivaju u jesenskom lišću. No konačni je proizvod donio svojevrsno razočaranje na tom planu.
Naravno da je grafički sve skupa dovedeno do savršenstva i da se okidanjem neke fotografije doista gubi nit između realnosti i virtualne stvarnosti, ali je sve skupa poprilično generički izvedeno i samim time djeluje nekako „fejk“.
Da…oko fotografija i ukalupljivanja automobila u njih su se u PD-u opako potrudili, pa različitih scena i scenarija definitivno ne nedostaje. No većinom je riječ o statici koja nudi tek jedan global uz opciju rotiranja automobila po jednoj-jedinoj osi, pa će zbog toga već nakon stotinjak fotografija sve poze automobila na fotografijama izgledati isto i samim time dosadno.
Efekata naravno ima mali milijun i svaki je moguće podešavati prema željama, ali zbog 2D-pristupa ovom modu unutar igre čak i usprkos savršenom kloniranju osvjetljenja i refleksija svejedno ostaje gorak okus u ustima za svakoga tko je makar jednom u ruke uhvatio foto-aparat i odlučio njime zabilježiti detalje na nekom automobilu.
Muzej: ajme majko… Mislim, jasno mi je da ogroman postotak današnje populacije na globalnom planu ne zna što je knjiga i nema pojma o povijesti. No svejedno trpati makljaže Mohammada Alija, prve pobjede Tigera Woodsa, prvi let u svemir ili pak stvaranje prvog kompjutera u sklop jedne simulacije automobila ne vidim kao nešto potrebno. Doduše, svi su ti navodi i stavke tek dio konteksta i potpisa vremena u kojima glavnu riječ i dalje imaju automobili. Ali stvarno je smiješno da umjesto nekoliko automobila viška unutar igre postoji jedna ovakva – rekao bih savršeno nepotrebna opcija.
Možda je g. Yamauchi smatrao bitnim nekamo uvaliti svu silu informacija o postanku i razvoju svijeta kakav poznajemo, ali je za tu inicijativu definitivno odabrao krivi medij, jer ovim je „muzejskim“ navodima mjesto u enciklopediji, a ne u igrici na Playstationu. Uglavnom, ako tijekom idućih mjeseci uslijed ažuriranja igre na stazi i oko nje pronađete Australopiteka ili pak neku relikviju iz Punskog rata, nemojte se čuditi, jer to je povijest i ona je (nekome) bitna.
Generalno gledano: da, GT Sport je odlična igra. Predstavlja ono najbolje što današnje Playstation-konzole mogu pružiti svojim vlasnicima i u stanju je fascinirati čak i one koje je praktički nemoguće fascinirati igrom u današnje vrijeme. Ali se usprkos sjajnom pakiranju i fluorescentnoj vrpci ne mogu oteti dojmu nedorađenosti unutar nekih segmenata kompletnog GT-iskustva nove generacije.
Stoga me kao igra GT Sport doista podsjeća na ražnjić s povrćem.
Onaj mesni dio je super i u njemu je stvarno moguće uživati, dok onaj masni dio nije baš za svakoga. No između tih redova mesa i masnoće postoji i nekoliko redova povrća, što za svakog ponosnog mesojeda na jednom ražnjiću predstavlja apsolutno nepotrebno polje. Umjesto tih povrtnih dijelova lakše je pripremiti salatu u posebnom tanjuru, te ljubiteljima povrća time priuštiti polje uživanja u hrani. Time prehrana postaje tipizirana i konkretna, a s druge strane i žderači mesine ostaju sretni i zadovoljni, te roštiljada prolazi bez komplikacija, psovki i sličnih negativnih dijelova.
Naravno da je ideja ražnjića s povrćem s jedne strane super, jer se time to jelo približava širim masama. Isto tako i GT Sport apelira na široke mase, te svojim mesnim, masnim i povrtnim dijelovima čini polje interesa kod „ovih“ ili „onih“. No ipak se vrijedi zapitati je li ta povrtno-mesna kombinacija u sklopu jedne igre zadovoljavajuća ili baš i ne.
Na to je pitanje jako teško dati generalan i globalno ispravan odgovor, jer u krajnjoj liniji svijet naseljavaju raznorazni ljudi s raznoraznim apetitima. Stoga je najbolje lokalizirati priču, pa vi cijenjeni čitatelji odaberite stranu.
Sa svoje bih strane rekao da GT Sport definitivno jest vrijedan doprinos simulacijama automobila u digitalnom svijetu, ali istovremeno efektom i svojim postojanjem nije ni do koljena nastavcima koji su do njega doveli. Receptura je možda u konceptualnoj fazi bila ispravna, ali se od tog momenta do danas nešto definitivno izgubilo, jer GT Sport usprkos svojim nebrojenim kvalitetama i dalje odaje dojam ne baš sasvim gotovog proizvoda.
I to je možda najveći problem ove igre.
No igrat ću je svejedno – barem dok mi ne dosadi. A to je nešto što će se s obzirom na manjak aktivnosti i opcija unutar ovog virtualnog trkaćeg svijeta definitivno dogoditi puno brže nego bih htio.
