Ford planira povratak u najslavnija vremena
Da…radi se o modelu GT, koji ove godine dobiva „zeleno svjetlo“ za ulazak među elitu unutar LMGTE-serije natjecanja i nastup na 24 sata Le Mansa, gdje je za ovaj model prije točno pedeset godina započela priča o Pepeljuzi.
Gledali ste Pepeljugu? Znate li priču o Davidu i Golijatu? Poznata vam je oveća količina ratova u sklopu čijih su bitaka do zuba naoružani osvajači dobivali batina od seljaka s vilama u rukama i tek pokojom puškom? Super. Onda vam je jasno da je i ovu priču moguće svrstati u tu domenu gdje slabiji usprkos omjerima snaga okrenuti protiv njih ipak ispadaju pobjednicima.
Da pojasnim…
Kako je Enzo Ferrari oduvijek bio sklon proizvodnji trkaćih automobila i u tome je želio biti najbolji, tako mu ideja proizvodnje cestovnih automobila i nije baš bila pretjerano draga. Samim time su cestovni automobili s Ferrarijevom značkom bili samo mali dio proizvodnje, te su služili za prodaju i financiranje proizvodnje trkaćih automobila koji su za Enza predstavljali primarno polje postojanja tvrtke.
No kako to povijest jako dobro pokazuje, utrke koštaju užasno puno novaca, pa je tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća Ferrariju prijetio bankrot.
U tom je momentu Enzo Ferrari bio prisiljen prodati tvrtku, a glavni je kandidat za kupnju bio Ford s Henryjem Fordom II. na vrhu piramide.
Gospoda Ford i Ferrari su se nakon dugih pregovora konačno našli na istoj valnoj duljini, no onda je Enzo Ferrari u jednom momentu od cijelog dogovora odlučio odustati i pod svaku cijenu zadržati tvrtku tamo gdje jest.
Kako Henry Ford II. nije baš bio jako drag čovjek, te je manje-više čitav svoj život posvetio zaradi, automobilima i vlastitom egu, tako je reakcija prema Ferrariju bila itekako burna. No kako ugovori nisu bili potpisani, te za bilo kakvo daljnje zakonsko djelovanje nije bilo nikakve pravne osnove, tako je za Henryja ostala samo jedna opcija – osveta.
Tih je dana u postrojenja Forda stigla depeša s naredbom oko organizacije najboljih ljudi u jednu cjelinu, te početak stvaranja trkaćeg automobila s kojim će s vrha trona Ferrari biti skinut i bačen u drugi plan, odnosno u zaborav. Nakon te odluke je dogovorena suradnja s tadašnjim velikanima auto-sporta, pa su u cijeli projekt bile involvirane i tvrtke Lola, Lotus i Cooper.
Od tog momenta je vrijeme počelo prolaziti brzinom munje, no nakon malog milijuna pokušaja i pogrešaka na svijet je stigao Ford GT40.
Predstavljen 1. travnja 1963. godine, s 4,2-litarskim Fairlane motorom u kombinaciji s Colottijevim diferencijalom, Ford GT40 izgledao je poput čudovišta. Tome u prilog ide dizajn koji podrazumijeva 40 inča visine karoserije (otkud dolazi i sufiks nazivu automobila), što je i dan-danas teško zamislivo na jednom sportskom automobilu.
Od tog momenta inicijalnog predstavljanja do onog kada je GT40 po prvi puta izveden na stazu prošlo je godinu dana. Staza je bila Nürburgring, a utrka je podrazumijevala 1,000 kilometara natjeravanja po zavojima i ravnicama. rezultatno stanje bilo je loše, jer je Ford GT40 nakon uvjerljivog držanja drugog mjesta u utrci relativno rano završio svoj prvi nastup, te se povukao u boks nakon pucanja ovjesa.
Druga utrka bila je na asfaltu u Francuskoj, odnosno na legendarnih 24 sata Le Mansa, ali ni taj nastup nije slavno završio, s obzirom na to da su se sva tri primjerka Forda GT40 u nekom dijelu utrke morala vratiti u boks i tamo ostati do kraja.
S obzirom na tu katastrofalnu godinu, ne čudi da je John Wyer kao glavna i odgovorna osoba na čelu programa dobio otkaz, a još manje čudi da je na njegovo mjesto došao ni manje ni više nego Carroll Shelby.
G. Shelby je već za sljedeću sezonu uspio sklepati drugu generaciju Forda GT, te s njime nastupiti na utrci Daytona 2000 i svima uzeti mjeru. Ostatak sezone utrkivanja je s druge strane jednostavno propao, te drugih rezultata uopće nije bilo. No to je bilo dovoljno da 1966. godine Ford GT40 krene u osvajački pohod i postane predmetom legendi tijekom godina u dolasku.
Naime, 1966. godine Ford s ovim automobilom osvaja sve žive i nežive utrke – uključujući i onu 24 sata Le Mansa, gdje Ferrariju oduzima prva tri mjesta na podiju.
Godinu kasnije se povijest opet ponavlja, te Ferrari 330P kraj ove Anglo-američke monstruoze nema nikakve šanse, što Henryja Forda II. itekako veseli.
1968. godina je donijela neke promjene, te je u svijet kojim vlada Ford GT40 dovedeno pravilo o maksimalnoj zapremini motora od tri litre. Iznimke tog pravila ispale su Lola T70 i Ford GT40 kojima je zbog pedeset cestovnih primjeraka modela dozvoljeno da kroz sezonu nastupaju s 4,9-litarskim V8-motorima.
Dotične motore za sezonu 1968. i 1969. pripremila je tvrtka John Wyer Automotive Engineering, a od vozača vrijedi istaknuti legendarnog Jackyja Ickxa, koji je na utrci 24 sata Le Mansa pobjeđivao još pet puta nakon suradnje s Fordom.
Uglavnom, obje su godine na bojnom polju najslavnije utrke na svijetu za Ford GT40 bile uspješne, te je Ford GT40 sa svoje četiri godine apsolutne dominacije na stazama diljem svijeta jednostavno ušao među najbolje i najpoznatije trkaće automobile svih vremena.
Danas, kada je savršenim tajmingom na svijet stigla najnovija generacija Forda GT, tvrtka se planira vratiti na utrku 24 sata Le Mansa i svijetu ponovno pokazati tko je gazda.
Doduše, vremena su se uvelike promijenila, klase su drugačije i konkurencija je puno jača od one iz šezdesetih, ali u Fordu optimizma ne nedostaje.
Dapače, na bojnom polju u klasi LMGTE izuzev Ferrarija nalaze se i Aston Martin, Porsche, Chevrolet i još mnogi drugi koji se itekako mogu i žele boriti za svoje mjesto pod suncem, ali u Fordu su za najnoviju trkaću izvedenicu modela GT očekivanja itekako velika.
NA samoj utrci trebala bi nastupiti ukupno četiri bolida – baš kao što je to bio slučaj i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sva tri bi se trebala pojaviti u bojama Ford Chip Ganassi Racing tima, a sam Chip Ganassi kao vlasnik dotičnog tima kaže „Sretan sam što ćemo moći u utrku krenuti s četiri Forda GT“, što možda i nije najgenijalnija izjava godine, no u svakom slučaju vrijedi.
Bolidi će na sebi imati startne brojeve 66,67, 68 i 69, te time još jednom na stazi podsjetiti ekipu iz Ferrarija koliko su im gorki bili porazi tih godina. No s druge strane, usprkos optimističnim najavama i vjerom u novi Ford GT, realnost je u tome da Ford na ovoj slavnoj utrci nije nastupio već dugi niz godina, pa je zapravo vrlo upitno kako će se zapravo tijekom te 24-satne torture na stazi snaći EcoBoost motori usprkos svojoj najnovijoj tehnologiji i Turbo-punjačima u kojima se mogu kupati mala djeca.
Doduše, Chip Genassi po tom pitanju kaže samo kako je „Sigurno da se nalazimo pred velikim izazovom, no to je izazov za koji smo se cijelo ovo vrijeme spremali i jedva čekamo odgovoriti na njega. U svoje automobile nemamo razloga sumnjati, jer su podvrgnuti rigoroznim testiranjima i svom ostalim dijelovima razrade jednog pravog trkaćeg automobila, tako da jedva čekamo i vidjeti što su na stazi u stanju napraviti“.
Naravno da je i politika imala svoje prste u cijeloj priči oko prijavljivanja Forda GT u svijet LMGTE-utrkivanja, te je iz ACO-a (inače Automobile Club de l’Ouest, tj. glavni potpisnici organizacije utrke 24 sata Le Mansa) stigla obavijest koja kaže da oko ulaska Forda GT u četiri primjerka na startnu crtu nije nikakav problem.
Nekima se takva odluka u početku činila malčice pristranom, no Dave Pericak (inače direktor Fordovog trkaćeg odjela) takve insinuacije opovrgava na jednostavan način.
„Konkurencija unutar ove kategorije natjecanja je previše jaka da bi se novopečenim timovima dozvolio ulazak samo zato jer imaju slavnu povijest. U ACO-u to jako dobro znaju i stoga im se želimo zahvaliti što su nam pružili priliku da s naša četiri automobila nastupimo na ovoj manifestaciji brzine i upornosti“.
Iskreno ne znam kako će se novi Ford GT nositi s konkurencijom, jer se naposljetku ipak radi o automobilu o kojem izuzev hrpetine teorije i brojki zapravo nije poznato puno toga.
Za ovu je trkaću izvedenicu poznato da raspolaže s nekih 600 konja i da je novi V6-Twin Turbo EcoBoost motor spreman za 24-satno maltretiranje. No s obzirom na konkurenciju koja već godinama sudjeluje u ovom oktanskom cirkusu, te bilježi itekako velike uspjehe, možda bi ipak bilo previše od Forda očekivati pobjedu – tim više što „Pepeljuga-priča“ u posljednje vrijeme ima sve manje i manje.
Stoga bi za kraj možda najbolje bilo poželjeti sve najbolje Chipu Genassiju i njegovoj ekipi trkača, mehaničara, inženjera i svih ostalih glava združenih na ovom projektu, jer ako već ništa drugo, lijepo je vidjeti da se pojedini dijelovi automobilističke povijesti ipak ponavljaju.
U protivnom bi sve bilo svedeno na strujne krugove, robotizirane automobile, tehnološka rješenja vezana uz nepotrebnu i (često) glupu dodatnu opremu, te na SUV-modele i njihove potkategorije, a od toga nam je svima već ionako lagano muka.
