Ford još jednom slavi pobjedu na Le Mansu
Za razliku od nekolicine ST i RS-modela koji su ispali više kao marketinški trikovi, nego kao stvarno poželjni kolekcionarski automobili, Ford je ipak odlučio na dostojan način nekolicinu odabranih vratiti u najslavniji dio svoje povijesti.
S obzirom na to da sam nedavno u tekstu o limitiranim serijama Fordovih ST i RS-modela podsjetio na Fordovu dominaciju na Le Mansu 1966. godine, ne vidim pretjerano puno smisla trubiti o tome ispočetka. Dapače, ako netko kojim slučajem ne zna koliki je to bio pothvat za Ford, možda je najbolje da se dotični posveti nečem drugom umjesto svijetu automobila, jer za 1966. godinu i Ford GT40 praktički i vrapci na granama znaju.
Uostalom, kako je film o Shelbyju još uvijek u povojima, ako nekoga zanima tu je jedan kratki dokumentarac koji jako dobro opisuje što se sve te slavne godine (i prije nje) događalo s Fordom, pa možda odustajanje od svijeta automobila i ne mora nužno ispasti opcijom.
No vratimo se temi…
Dakle Ford GT…automobil koji je svojom pojavom na stazi obilježio šezdesete godine prošlog stoljeća, te je Fordu poslužio kao polje izmišljanja i prezentiranja „tople vode“ od tog vremena do početka novog milenija, kada je projekt „Petunia“ postao aktualan.
Naime, iako je Ford još sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća predstavio svoj „Living Legends“ program, iz kojeg su nikli koncepti Indigo, Mustang Mach III i GT90, sve su to bila tek polja eksperimentiranja za tajni projekt pod nazivom „Petunia“ koji je 2005. godine prerastao u Ford GT prve generacije.
Efekt izbacivanja ovog Fordovog super-automobila na tržište također nikome ne treba pretjerano puno objašnjavati, no vrijedi spomenuti da je tim potezom Ford još jednom odlučio iskoračiti iz sivila vlastite egzistencije i podsjetiti na slavna vremena u kojima je bio u stanju posramiti čak i Ferrari.
Ford GT je zbog svega toga bio itekako dobro prihvaćen od strane javnosti, medija i tržišta, te je time stvorena jako dobra baza za drugu generaciju modela koja je u današnje vrijeme aktualna.
Naravno da je u maniri današnjeg nepotrebnog kompliciranja od strane pojedinih proizvođača automobila, druga generacija Forda GT ispala igračkom za povlaštene. Samim time je jasno da se tek malobrojni kupci ovog modela zbog ulaska na listu osjećaju posebnima, no Ford tu nije stao s kompliciranjem, već je svim zainteresiranim stranama itekako uvjetovao sto i jedan detalj, kako bi se egzistencija ovih automobila očuvala u domeni upotrebe, a ne skupljanja prašine u garaži ili pak prodavanja na dražbama i zarade.
Stoga zapravo čudi da se ekipa u Fordu odlučila predstaviti još ekskluzivniji, još posebniji i još ljepši Ford GT, ali taj je dio priče ionako nebitan.
Ono što je bitno svodi se na činjenicu koja kaže da Ford GT ´66 Heritage Edition na tržište stiže kao najzorniji podsjetnik na slavnu 1966. godinu i jedan od najslavnijih 1-2-3-plasmana na utrkama svih vremena.
Podsjetnik je to na crni GT40 za čijim su upravljačima te godine Chris Amon i Bruce McLaren prvi stigli do kockaste zastavice i tom pobjedom na utrci 24 sata Le Mansa ušli u legendu. Zato je ovakav potez od strane Forda istovremeno čudan i logičan, jer na pravi način (i s pravim modelom) podsjeća na dane ponosa i slave, kada je Ford ponizio (kako se činilo) nepobjedivi Ferrari, tj. kada se Henry Ford Jr. mogao beljiti „Il Commendatoreu“ Enzu Ferrariju i pokazivati mu srednji prst do mile volje.
Uglavnom, Ford GT ´66 Heritage Edition ne donosi višak konja. Ne donosi ni višak okretnog momenta, pa samim time ni bolje performanse. Nije lakši, upravljiviji i brži na cesti ili stazi, no to nipošto ne znači da nije još posebniji od dosad poznatog izdanja.
Dapače, u smislu ove limitirane i specijalne verzije modela ljepota je „skrivena“ u detaljima koji ovaj automobil čine itekako posebnim i vrijednim.
Spomenuti detalji u pravilu su striktno kozmetičkog tipa i svode se na eksterijer polakiran u Shadow Black crnu boju, te nekoliko kontrastnih komadića koji uz još nekolicinu komadića izvedenih od „golog“ karbona zaokružuju ovaj Ford GT u jednu poprilično posebnu cjelinu.
Sama boja eksterijera nudi se u dvije opcije. Obje su crne i podrazumijevaju trkaće trake polakirane u Frozen White 2 bijelu boju. Razlika je jedino u sjaju crne boje, odnosno ima li tog sjaja ili ne, što je zapravo sasvim dovoljno izbora s obzirom na to da je pobjednički GT40 iz 1966. godine bio crn i točka.
Izuzev trkaćih traka, što je za Ford već postao klasičan detalj, na bokovima i prednjem dijelu nalazi se stilizirani broj 2 – broj koji također označava pobjednički bolid iz 1966. godine.
Ista je priča vidljiva i u sklopu manje-više crnog i ogoljenog interijera, gdje se nalazi tek pokoja kontrastna pločica s oznakom edicije i hrpetina naizgled neobrađenih karbonskih dijelova.
Dakle nema boljeg navigacijskog sustava ili pak nekog jačeg ozvučenja. Nema ni udobnijih sjedala, niti bilo kakve druge stavke koja bi se isticala u odnosu na „običan“ Ford GT. Sve što je specijalno na ovom automobilu za ideju ima vremeplov prema nekim sada već davno minulim vremenima, u sklopu kojih je otkriven DNA ovog današnjeg modela. I to je sasvim u redu.
Od posebnosti vrijedi istaknuti još i kotače koji su u zlatno-crnoj kombinaciji na ovom automobilu na pravi način upotpunili vizualni dojam, te su potencijalnim kupcima ovog svojevrsnog vremeplova itekako dali razloga da ovaj automobil gledaju drugačijim očima.
Doduše, s obzirom na sve moguće i nemoguće komplikacije vezane uz „običan“ GT, za pretpostaviti je da će za ovu limitiranu verziju modela cijela priča ispasti još gorom, no to nikako ne bi trebalo odbiti kupce od trošenja nekih 400,000 dolara (koliko bi otprilike trebala iznositi cijena) i uživanja u ovom itekako zanimljivom automobilu.
Uostalom, za sebe znamo da bi zbog kupnje ovog automobila istog momenta prodali pokoji bubreg, komad jetre i par pršljenova kralježnice, ali znamo da ni to ne bi donijelo dovoljno novaca, pa ćemo se ipak suzdržati od takvih ideja.
Stoga ćemo jednostavno uživati u fotografijama.
A vi?
