Dragi Renault, mi bi ovo pod bor
Da…znam…Božić je daleko, sanjke su u garaži, jeleni spavaju, patuljci su na kolektivnom godišnjem, a prodaja keksima i mlijeku malčice se usporila. No za božićne želje nikada nije kasno…ili rano…zar ne?!
Iako se posljednjih godina na Renaultovu filozofiju prodaje automobila „s tehnikom iz Formule 1“ često sprdam, to svejedno ne znači da su automobili ove marke na bilo koji način loši.
OK, smiješni su mi neki od panela na Cliu, a ideologija bjesomučnog natjecanja sa štopericom na Nordschleifeu već odavno nema nekog pretjeranog smisla, no za Renault poricati status najsportskije francuske marke automobila bilo bi itekako krivo.
Doduše, što se svijeta Formule 1 tiče, u posljednje vrijeme za Renault ne cvatu ruže, ali nas Francuzi svako toliko ugodno iznenade s nekim od modela, pa im loše plasmane u sklopu najluđeg oktanskog cirkusa na svijetu bez problema možemo oprostiti.
Povijest Renaulta kao marke obilježilo je nekoliko uspješnih modela, no prava revolucija dogodila se tijekom osamdesetih, kada je nekog od glavnih ljudi tvrtke najvjerojatnije ugrizla bijesna lisica, te kada se dotični odlučio u sićušni Renault 5 ubaciti Turbo-motor ogromne snage i ubaciti taj suludi komplet u žrvanj tadašnjeg prvenstva u Rallyju.
Renault 5 Turbo (Maxi i Maxi 2) svojevremeno svojom su kroničnom nervozom, nenormalnim ponašanjem i suludim performansama uspjeli posramiti čak i Porsche 911 Turbo koji je u to vrijeme imao nadimak „The Widowmaker“, pa stoga nimalo ne čudi kultni status ovog automobila kojeg je izuzev atributa proslavio i legendarni Jean Ragnotti.
Dakle guranje (pre)jakih motora u jednadžbu koja podrazumijeva mali automobil za Renault nije ništa čudno. Nakon ludih osamdesetih se doduše tvrtka malčice umirila, te je izuzev nekolicine 16V-modela i bolesno dobrog Clia Williams izgledalo kao da su u Renaultu stali na loptu. No onda je očito popustila brava tapeciranih soba u podrumu, te su se rezidenti dotičnih očito opet infiltrirali među normalne inženjere, jer se i opet u sklopu malog Renaulta našao oveći motor. Uostalom, Clio 2 V6 nikome ne treba posebno opisivati, jer se jako dobro zna da je riječ o apsolutno nenormalnom automobilu koji je zaslužan za nekolicinu ubojstava – kako novinara, tako i par svojih vlasnika.
Danas u eri političke i sociološke korektnosti često se čini da takve eskapade više nikome ne padaju napamet. Snaga je suspregnuta kroz raznorazne ekološke i ine druge pravilnike, dok ekonomija svakome od nas itekako diktira izbor automobila.
Samim time bi se dalo zaključiti kako i Renault biva tek sljedbenikom tih novokomponiranih (da ne kažem nešto gore) vremena, te u pravilu tek tu i tamo iz te renomirane tvrtke izađe pokoji divlji automobil koji je tim inženjera u podrumu pikao štapom i hranio sirovim mesom.
U pravilu je većinu slave za te RS-modele nekako pojeo Megane, dok su Twingo i Clio zasjeli na drugo mjesto te priče i kupcima nabrijanih gradskih jurilica ponudili tek pomalo bljedunjavu alternativu.
Stoga tim više čudi najnoviji projekt za koji se čeka „zeleno svjetlo“.
Naime, ako je Clio RS u današnje vrijeme moguće okarakterizirati pridjevima „lud“, „pomaknut“, „divlji“ i slično, onda je ova najnovija ideja iz Renaultove Sport-divizije ravna oralnom seksu s kanibalom. Uostalom, kako bih barem otprilike pojasnio zašto to mislim, spomenut ću brojke koje se trenutno vežu uz Clio RS.
Motor raspolaže sa zapreminom od 1,6 litara i broji ukupno četiri cilindra. Sve to u kombinaciji s respiratornim pomagalima broji nekih 220 konja i dovoljno je za omanji broj sekundi potrebnih za ubrzavanje i maksimalnu brzinu koje se ni puno veći i jači automobili ne bi posramili.
Dakle Clio RS najnovije generacije prava je mala gradska jurilica koja izuzev marketinške kampanje i procesora zvuka ima itekako što za ponuditi svojim kupcima, pa bi se reklo da je cijela priča sasvim solidno odrađena i ispunjava zadanu formu i funkciju u sklopu konkurencije.
Dio ekipe u Renaultu očito ne misli tako, jer se prije nekoliko dana praktički od nikud stvorio Clio RS koji pod poklopcem motora i dalje ima četiri cilindra i Turbo-punjač, ali uz zapreminu od dvije litre umjesto 220 konja donosi nekih 275.Njima bi se uz posredstvo mjenjačkog sklopa najnovije generacije, te još pokojeg dijela trebali pogoniti prednji kotači, pa već u teoriji možemo pretpostaviti kako je riječ o projektu koji za glavnu okosnicu ima samo jedno – brzinu.
Velika većina dijelova donirana je iz većeg brata, odnosno modela Megane, a ovaj bi Clio zbog dodatne injekcije snage i zapremine mogao (ili bolje rečeno morao) ispasti puno bržim automobilom nego je Megane ikada bio. Tome u prilog svakako ide i „F1 tehnologija“ (na što se i dalje cerekam), ali i sva sila kompozitnih materijala od kojih je ovaj Clio sastavljen, te kura olakšavanja koja je rezultirala s barem pedeset kilograma manje u odnosu na dosad poznati Clio RS.
Uglavnom, kako se u ovom momentu još uvijek radi o projektu za koji se čak ne zna ni hoće li prijeći u domenu proizvodnje, naravno da iz Renaulta samo mudro šute i skupljaju reakcije.
E sad…hoće li, kada i u kojem točno obliku ovaj pomahnitali Clio vidjeti svjetlo dana još nitko ni približno ne zna. Samim time jednostavno ne vidim poantu špekuliranja oko „ovog“ ili „onog“. No s druge strane već dugo nije bilo praktične demonstracije sile ovog tipa i zato se ovakvom suludom Renaultu itekako veselim i nadam.
Doduše, za pretpostaviti je i da bi cijena ovakvog automobila mogla biti prevelik zalogaj za mnoge, pa vjerujem da prodaja baš i ne bi išla briljantno, ali u ovom momentu je to ionako nebitno, jer ovaj Clio tek čeka nastavak svoje priče.
Stoga za božićne želje nipošto nije prerano i mislim da po završetku ovog teksta idem pisati Djedici Mlazu.
A vi?
