Bugatti Veyron odlazi u povijest
Da…i to se konačno događa.
Štovateljima i entuzijastima koji u automobilima nalaze polje afiniteta i interesa ne treba posebno naglašavati što je Bugatti Veyron značio za svijet automobila. Dapače, sam spomen ovog automobila znači inženjersku i dizajnersku genijalnost u kombinaciji s apsolutnom usmjerenošću (pa čak i tvrdoglavošću) prema revolucionarnim tehnološkim rješenjima s kojima se ovaj automobil predstavio svijetu.
Samim time će Bugatti Veyron ostati zapamćen kao čudo tehnike i automobil koji je u toj domeni okrenuo jednu sasvim novu stranicu.
Što se mene tiče, svjestan sam svega toga. Brzine, suludih dinamičkih svojstava i istovremenog luksuza kakav malo koji automobil danas posjeduje. Svjestan sam i faktora ekskluzivnosti s kojim je Bugatti Veyron postao apsolutno nedostižan san za mnoge od nas. No kada bih rekao da sam i sam sanjao o ovom automobilu, zapravo bih lagao, jer Veyron za mene nikad nije bio automobil u onom pravom smislu, već više demonstracija sile u kojoj (najčešće) uživaju bogataši kojima je taj automobil samo još jedan dio kolekcije s kojom na čajankama svojim prijateljima i kolegama nabijaju komplekse.
Da, Veyron je pokrenuo brzinski rat koji i dan-danas trese svijet automobila, te je nekim drugim proizvođačima automobila dao metu koju će gađati sa svojim modelima i tehnologijama, no to nije nešto što bi me ikad ponukalo da sanjam ovaj automobil, jer ga jednostavno ne vidim kao nešto više od puke senzacije koja ima svoj rok trajanja.
Usporedbe radi, ako se kod nas senzacijom npr. smatra Severina i njeno „druženje“ sa srpskim tajkunom, Nives Celzijus i njena druga knjiga o veselim trenucima u svlačionicama nogometnih klubova, ili pak rehabilitacija od alkohola koju već godinama (poprilično bezuspješno) provodi Mladen Grdović, onda se i Bugatti Veyron može strpati tu negdje – samo s puno više inteligencije i truda koji iza njega stoje.
Samim time po mom mišljenju Veyron u svojoj domeni kotira poput pametne i inteligentne, te izuzetno sposobne osobe koja sav svoj talent troši na nastupe u reality-showu ili pak sezonama stupidne emisije u sklopu koje obitelji s podijeljenim IQ-om sobne temperature mijenjaju svoje partnere pred kamerama.
U pravilu je genijalnost tog automobila jednostavno nemoguće izbjeći, no realno gledano, koliko puta je potrebno istaknuti tu genijalnost i kroz raznorazne „specijalne“ i limitirane verzije tog modela svijetu tupiti o posebnostima koje ga već u startu krase?
Koliko je verzija ovog automobila bilo potrebno da bi ljudi shvatili o čemu se zapravo radi i što Veyron znači za svijet automobila?
Ako se mene pita, dovoljno da svima počne ići na živce.
Mislim da kada bih krenuo nabrajati svu silu na tržište ponuđenih verzija ovog automobila, vjerojatno bih nakon pisanja ovog teksta istog momenta mogao u mirovinu, jer ih je doista bilo napretek.
Pagani je sa Zondom pretjerivao. Lamborghini je također konstantno predstavljao „najposebnije“ i „posljednje“ edicije za njih najbolje prodavanog modela svih vremena, odnosno Gallarda.
Porsche se također pomalo ogadio velikom broju ljudi sa svojim „limitiranim“ (čitaj: precijenjenim) verzijama 911-ice, no sva tri proizvođača automobila nisu ni blizu svim mogućim varijacijama na temu s kojima se Bugatti Veyron još 2005. godine predstavio tržištu, tako da vjerujem da će mnogima ova vijest stići poput laksativa na začepljen probavni trakt.
Naime, prije nekoliko dana, glavna i odgovorna osoba na čelu tvrtke Bugatti, odnosno g. Wolfgang Dürheimer, u jednom kratkom intervjuu za jedan renomirani časopis o automobilima izjavio je kako „posljednji prodani primjerak Veyrona dolazi na sajam automobila u Ženevi, te se time zaokružuje deset godina postojanja ovog modela“.
To u prijevodu znači da je prodano svih 450 primjeraka koje Bugatti plasira na tržište već puno desetljeće, te da konačno slijedi kraj gubicima za Volkswagen u toj domeni tržišta, što pak vrijedi proslaviti.
G. Dürheimer se u svom osvrtu dotakao i nasljednika Veyrona koji bi se prema naklapanjima iz medija trebao nazivati Chiron, pa u tom smislu kaže kako „novi model neće tako skoro vidjeti svjetlo dana, jer ideja nije samo na tržište ponuditi nasljednika Veyronu, već svijetu automobila ponuditi novo polje apsolutne fascinacije. U tom smislu novi model mora biti brži, jači i ekskluzivniji, a za takve stvari treba vremena“.
Hmm…gledajući listu vlasnika ovog automobila, jednostavno si ne mogu pomoći, a da ne primijetim npr. Simona Cowella, kojeg je moguće opisati kao egocentrika, bezobraznika i ovisnika o Viagri, no nikako kao umjetnika – pogotovo ako pogledamo glazbeni opus koji dotična osoba zastupa.
Nadalje, opravdavajući aktualan nedostatak informacija po pitanju nasljednika Veyrona dodaje i kako „većina primjeraka ovog modela poslovično završava u rukama umjetnika i kolekcionara koji itekako dobro znaju koliko je vremena potrebno da bi se stvorilo jedno umjetničko djelo“, što u prijevodu znači da je novi model već u poodmakloj fazi razrade, no još uvijek se ne zna kako će izgledati, te uz sebe ne veže konkretne brojke, već samo dobre želje i ideje.
Mediji već mjesecima trube oko preko 1,500 konjskih snaga i preko 450 km/h maksimalne brzine, no iskreno, dokle god ne čujem informaciju da su gumari osmislili gume koje su u stanju prkositi svim zakonima fizike koje čovječanstvo poznaje, nekako cijelu priču shvaćam s rezervom.
Naravno, Volkswagen se (i opet) ne šali, te nemam razloga sumnjati u to da bi nasljednik Veyrona, ma kako se zvao, mogao i opet zauzeti prvo mjesto na tronu najbržeg automobila na svijetu, no u ovom momentu bih ipak pričekao s oduševljenjem, jer teorija je jedno, a praksa ipak nešto sasvim drugo.
Uglavnom, umjesto nagađanja i naklapanja oko novog Bugattijevog super-sportaša, radije ću se osvrnuti prema (još uvijek) aktualnom modelu i zaključiti kako je dotični svojim postojanjem apsolutno zadužio svijet automobila i u tom segmentu ispao neponovljivim automobilom, no istovremeno je i svojim upornim „osvježenjima“ iz vlastite egzistencije napravio sapunicu koja ovih dana na veliko veselje obožavatelja ipak završava.
Nadam se samo da će nasljednik biti dostojan originalu i da mjesecima nakon pojavljivanja istog, te nakon što se prašina slegne, neće (i opet) krenuti prostituiranje s „krvavim“ ili „manje krvavim“ verzijama, jer to za većinu ljudi na planeti nekako i nema pretjeranog smisla.
