Alfa Romeo i kvar – slučajnost, ili…?

Što reći? Koju posluku porati? Kako ne ispasti „hejter“ (jer suprotno mišljenju nekih, doista nisam) i kako uopće započeti ovaj tekst, kada je već unaprijed jasno da je dio cijenjenog čitateljstva spreman u komentarima napisati „jesam li rekao…“?
Hmmm…

Alfa Romeo Giulia QV - za sve one kojima je vlastita elegancija na prvom mjestu.
Alfa Romeo Giulia QV – za sve one kojima je vlastita elegancija na prvom mjestu.
foto: Alfa Romeo

Alfa Romeo – tvrtka s tradicijom koja traje već 107 godina. Tvrtka koja je praktički od datuma svog osnivanja svijet automobila zadužila za mnogo toga. Tvrtka na čijim je lovorikama u početku počivao čak i Ferrari, ona koja je u domeni auto-sporta zabilježila stotine velikih uspjeha i jedna od onih čije cestovne automobile već sam dizajn prodaje već desetljećima.
No s druge strane je taj isti Alfa Romeo za mnoge primjer kako ne proizvoditi automobile, te vječito polje sprdnje zbog u najmanju ruku polovične kvalitete.
I to je onaj najtužniji dio vezan uz ovog po mnogočemu posebnog proizvođača automobila.

Tijekom devedesetih su Alfe i letjele.
Tijekom devedesetih su Alfe i letjele.

Što se mene tiče, priznajem – nikada nisam imao Alfa Romeo. Nitko u mojoj obitelji nije imao Alfu, pa samim time iz „prvih“ ruku nemam iskustava vezanih uz trajnost, kvalitetu izrade i otpornost prema zubu vremena. Za volanom većeg broja modela proveo sam dosta vremena, a i poznajem tonu ljudi koji su Alfe imali ili ih imaju. Neki se kunu u kvalitetu i „Cuore sportivo“ ideologiju koja uz automobile ovog proizvođača stoji poput vječnog slogana, dok s druge strane postoje i oni rezerviraniji koji kažu „kvari se kao i svaki drugi automobil, ali kad je sve u redu daje puno više od drugih“.
Pa ako ćemo iskreno, sklon sam vjerovati u potonju izjavu, jer se za volanom nekih Alfi čovjek doista osjeća posebno i drugačije.

Jednostavno nema riječi s kojima je moguće opisati dizajn ovog automobila.
Jednostavno nema riječi s kojima je moguće opisati dizajn ovog automobila.
foto: Alfa Romeo

Kada su se prvi puta u javnosti pojavile najave oko modela Giulia, nisam bio fasciniran. No onda je najavljena verzija Quadrifoglio, te je uz nekoliko fotografija i brojki srce zakucalo „u crveno“.
Reakcija na taj automobil bila je otprilike podijeljena između dvije krajnosti – one vizualne u sklopu koje je Giulia QV jedan od najljepših automobila koje sam ikada vidio, te one brojčane koja izuzev snage navodi i činjenicu koja kaže da sve brojke vezane uz ovu Alfu potpisuje ni manje, ni više, nego Ferrari (iako se ekipa iz Maranella apsolutno ograđuje od toga).
Dakle savršena receptura je tu – upakirana u savršen dizajn i apsolutno podređena vozačkom guštu za sve one kojima BMW M3 nije kraj svemira.
Tog se momenta Alfa još jednom rodila i isto tako još jednom pokazala da zna i može konkurirati čak i najboljim i najprodavanijim brzim limuzinama na planeti.

Lice ubojice.
Lice ubojice.
foto: Alfa Romeo

Inicijalna testiranja raznoraznih medija ostavljala su bez daha. Da, ergonomija je u tipično talijanskoj maniri bila prepuštena teoriji, dok je u praksi Giulija QV predivno upakiran brzi kaos. Neke od tipki i kontrola pojedinih funkcija smještajem pokazuju manje logike nego nedavne izjave Brune Šimleše o Lidiji Bačić, vozačka pozicija je super, ali je do nje zbog udaljenosti između volana i A-mosta malčice teško doći, a sitni detalji poput navigacije koja više pita nego pokazuje jednostavno nisu bitni. Ovo je Alfa Romeo s pet stotina konja i nakon dugo, dugo vremena jedini talijanski automobil s četverim vratima koji je u stanju svojom ljepotom i performansama zasjeniti Nijemce i njihovu „preciznu“ mašineriju lišenu bilo kakvih emocija.
Stoga zapravo skoro pa i fizički boli objaviti vijest koja slijedi…

Giulia ima itekako opake konkurente.
Giulia ima itekako opake konkurente.

Naime, prije nekoliko dana je u javnost izašla snimka usporednog testiranja tri brze limuzine – BMW-ove legende s oznakom M3 (s Competition paketom), Mercedesovog masovnog ubojice s oznakom C63 AMG, te Alfine missice poznatog nam svemira, odnosno Giulije Quadrifoglio.
Testiranje je provodila višestruko provjerena ekipa s portala PistonHeads, i kompletan je video-uradak prožet brzinom, divljanjem i hrpetinom korisnih i egzaktnih informacija o sva tri automobila.
Svaka sekunda je upućivala na to da je Alfa Romeo konačno sastavio automobil apsolutno vrijedan divljenja, te jedan od onih koji bez problema svojim njemačkim konkurentima mogu mlatnuti rukavicom posred face, ali onda se dogodio…hm…kako to drugačije reći nego najjednostavnije: kvar.

Tijekom posljednje etape video-uratka, kada su se iz cijele priče već vukli sretni zaključci i kada je Alfa trebala po tko zna koji puta biti proglašena ravnopravnom u odnosu na svekoliku konkurenciju, Giulia je jednostavno ušla u sigurnosni mod rada i na kraju priče stala na stazi.
Razlozi još uvijek nisu poznati i moguće je da se radi o nekom sitnom problemu zbog kojeg se upalio „check engine“ i zbog kojeg je automobil odlučio prestati s kretanjem. No moguće je i da je riječ o većem kvaru.
Isto je tako moguće da sam automobil kao jedan od „testnih“ nije bio pravilno pripremljen između dva testiranja, što je zapravo čest problem kod takvih automobila, pa samim time nije kriv automobil, koliko oni koji su ga trebali pravilno pripremiti za opake napore na stazi.
No što god je posrijedi, gorak okus u ustima apsolutno ostaje i takvog što se nije trebalo dogoditi.

Poruka koju nitko ne voli vidjeti za vrijeme vožnje.
Poruka koju nitko ne voli vidjeti za vrijeme vožnje.

Iskreno moram priznati da nisam razočaran ovakvim razvojem događanja za Giuliju QV. Dapače, tako nešto je u današnje vrijeme moguće očekivati od bilo kojeg proizvođača i modela na svijetu.
No isto tako moram reći i da me Alfa Romeo i dalje podsjeća na odličan bend koji je u stanju iz jedne note i violinskog ključa napraviti mega-kompoziciju i apsolutan hit, ali članovi benda na koncertima nastupaju u mrtvo-pijanom i ušlagiranom stanju, te nisu u stanju odsvirati niti tu jednu notu kako treba.
Samim time, koliko god imali afinitete prema Alfi i ovom predivnom modelu, te koliko god nagrada i proglašenja Giulija imala iza sebe, treba stati na loptu i reći da Alfa usprkos svemu još uvijek ima posla za odraditi (ili „žganaca za pojesti, kako bi rekle naše bake“).
Ovakve situacije nisu nešto zbog čega bismo trebali „prekrižiti“ marku i model, ali možda ipak vrijedi zauzdati oduševljenje i ostati realan. Jer realnost potvrđuje da se Alfa usprkos sporadičnim bljeskovima poput modela 4C tek podiže iz pepela vlastitog postojanja. Proces je (očito) težak i put je itekako dug, ali trud je evidentan, a fascinacije ne nedostaje, pa je čak i ovakvim situacijama možda moguće „progledati kroz prste“.
Ne mislite li tako?