FIAT svojom reklamom za 500X, pokušava promijeniti percepciju o brendu
Jednom riječju, teško. No izgleda da se barem ljudi iz odjela marketinga s time opako bore .
Fabbrica Italiana Automobili Torino, što FIAT zapravo skraćeno znači još od davne 1899. godine proizvodi automobile i njima pripadajuće dijelove. No znači li to da dotičnog proizvođača automobila treba gledati zavidnim očima? Hmm…kako za koga.
S obzirom na to da sam odrastao u obitelji kojoj je FIAT dobrim dijelom značio mjesečnu plaću, naravno da se tijekom mojih mlađih dana o ovom proizvođaču automobila nije imalo što lošeg za reći, jer to jednostavno ne bi bilo u redu prema poslodavcu.
S druge strane je čak i u to vrijeme bilo itekako velikih problema s kvalitetom pojedinih modela koji su „u fušu“ dolazili na servise i popravke, pa ni oko toga nije bilo pobune od strane članova obitelji koji su na vlasnicima dotičnih automobila uz mjesečnu plaću zaradili još jednu.
Dakle sve je bilo idilično.
Iako nisam sklon mehanici, te o njoj znam samo osnove i hrpu teorije kojom si u praksi baš i ne mogu pomoći, kao klinac sam imao izražene afinitete prema „šarafljenju“, pa je tako pokoji dio pokojeg FIAT-a pao i u moje ruke.
Tada nisam imao s čime usporediti svu silu nekvalitetnih i loše sastavljenih dijelova, no kako vrijeme ide, tako uz pomalo odbačeno znanje o praksi mehanike ipak slušam iskustva drugih ljudi. Iskustva koja vezano uz ovu marku automobila često nisu nimalo bajna i sjajna.
Tijekom godina sam samo jednom poželio automobil ove marke i to je bio za mene i dan-danas predivni FIAT Tipo 1,8-16V. No taj sam automobil želio više nego bilo koji od tog vremena do danas.
Razlozi? Hm…možda sam bio mlad, blesav i zaluđen brzinom i „konjima“, čega ovom automobilu nikako nije nedostajalo, a možda je stvar u tome što je FIAT bio automobil na kojem sam polagao vozački ispit, te sam od svog tadašnjeg instruktora čuo samo dobre i pozitivne strane koje je njegova Regata 100S imala za ponuditi. Bilo kako bilo, da…želio sam Tipo „Sedicivalvole“ više nego Jennu Jameson u krevetu i to otvoreno priznajem.
Kada me pustila manija za u to vrijeme nedostižnim Tipom 1,8-16V o automobilima sam već znao itekako puno toga, te sam u maniri svakog pravog ziheraša kupio VW 1303S, odnosno „po naški“ Bubu i tako „udario dvije muhe jednim udarcem“, jer sam s jedne strane konačno imao svoj auto, a s druge sam uštedio neke novce, pa sam čak imao i za gorivo. No iskreno, i dalje sam malčice patio za Tipom (što izvedeno iz konteksta može zvučati gay, no ipak postoji veliko slovo „T“ s kojim se ograđujem od takvih konotacija)…
Uglavnom, afiniteti vezani uz Tipo i FIAT u općenitom smislu bili su izraženi još neko vrijeme, no definitivno sam se ohladio onog momenta kada je zbog pucanja letve volana na zagrebačkoj „Bolonji“ smrtno stradao jedan moj izuzetno dobar prijatelj. Od tog momenta ne samo da automobil marke FIAT ne želim nazivati svojim, već dotičnu marku i njene modele često gledam kroz povećalo.
U današnje vrijeme je jako teško naći proizvođača automobila koji na tržište još uvijek tvrdoglavo stupa s ideologijom kvalitete ispred svega ostalog.
Da, naravno, standardi postoje kvalitete itekako postoje, no često se u sklopu određenih segmenata tumače kako kome odgovara, pa stoga u sklopu današnjeg svijeta automobila imamo itekako veliku hrpu užasnih automobila koji ni po čemu ne vrijede ni stotinu cijene koju su vlasnici za njih platili.
Iako nerado uzimam konkretne primjere, jer uvijek postoji netko tko se time osjeća uvrijeđenim, te reagira na krajnje nepotreban i često bezobrazan način, svejedno ću spomenuti talijanske i francuske automobile koji su se na svim testiranjima i ljestvicama kvalitete posljednjih godina borili za posljednje mjesto.
Dotični su (često) jednostavno uvreda za svijet automobila, te nerijetko samo sramote vlastitu povijest na koju se (pre)često pozivaju. Dijapazon kvarova seže od loših elektroničkih komponenata (u čemu prednjače Francuzi), preko motora koji baš i nisu sastavljeni kako treba (u čemu Talijani odnose prvo mjesto), a tu su i one „dječje bolesti“ koje daju materijala za dodatno podsmjehivanje.
E sad, kako ne bih bio neobjektivan, naravno da ću reći i da se i među proizvođačima iz tih zemalja tu i tamo pronađe neka iznimka tog generalnog pravila koje podrazumijeva nekvalitetu i traljavost, no dotičnih je iznimki ipak premalo da bi se npr. Peugeot ili FIAT izvukli od generalne percepcije takvog tipa.
Tijekom posljednjih su se mjeseci ljudi u FIAT-u opako trudili potencijalnim kupcima objasniti kako je sva sila nekvalitetnih i traljavo sastavljenih automobila te marke stvar prošlosti, te kako su za FIAT stigla neka nova vremena.
Istini za volju, s pojavljivanjem „Cinquecenta“ na tržištu stvari i jesu izgledale obećavajuće, jer za početak slađi i simpatičniji automobil od tog u današnje vrijeme jednostavno ne postoji.
Potom se tvrtka se uklopila u partnerstvo (tj. suvlasništvo) s Chryslerom, te su uz postojanje Mafije Talijani i Amerikanci pronašli još jedno zajedničko polje djelovanja.
To je pak urodilo jednim itekako posebnim anglo-romanskim odnosom koji je ispremiješao pojedine modele i FIAT-ove automobile konačno doveo na američko tržište, no čak ni reklama u kojoj Charlie Sheen pije šampanjac u društvu Sirena nije pomogao zamaskirati sve ono loše po čemu je FIAT globalno poznat.
Također, tu su dvije sasvim pogrešne interpretacije skraćenice FIAT, tj. „Failure In Automotive Technology“ (odnosno promašaj u sklopu automobilske tehnologije, kako bi se to kod nas prevelo), te legendarna britanska skraćenica „Fix It Again Tony“. Dotična je uz FIAT vezana još od kraja devedesetih godina, te sam je čak i u našim krajevima često imao prilike čuti u društvu ljubitelja svega što podrazumijeva četiri kotača i volan, no to nije najgori dio dotične skraćenice „od milja“, već je onaj najgori dio u tome što je u toj konkretnoj šali i više od pola istine.
Naime, uz cijelu famu oko novih modela, „redefiniranja kompaktnog automobila“ (što je svojevremeno bio slogan za FIAT Grande Punto), te povratka legendarne tvrtke Abarth u portfolio marke, FIAT i dalje nije uspio u onome što je zapravo bilo potrebno. Pri tome podrazumijevam kvalitetu pojedinih modela koja je bila itekako upitna, te je npr. uz apsolutno odvratan dizajn upravo taj kronični manjak trajnosti za model 500L izrazio velik broj izuzetno nezadovoljnih kupaca, što je najviše pridonijelo prekidu proizvodnje dotičnog modela.
Sve drugo su priče za malu djecu koja ne koriste blagodati Facebooka.
Uglavnom, u maniri mudrosti koja kaže „ako ne možeš protiv, pridruži se“, FIAT se u sklopu jedne reklame odlučio našaliti s gore navedenom izmišljenom skraćenicom, te potencijalnim kupcima na taj način pokušati objasniti kako pojmovi nekvalitete i aljkavosti više ne opisuju ovu slavnu marku iz Torina.
Dotičnom se reklamom svijetu pokušava približiti model 500X, kao najnovija CrossOver izvedenica „Cinquecenta“, uz koju bi marka FIAT trebala pomalo redefinirati samu sebe, te pristup tržišta prema njoj. No koliko će „Tony“ i „Yessa, we fix it“ ekipa iz servisa portretiranog u reklami uspjeti u tome, u ovom se momentu nikako ne može znati. Uostalom, vrijeme će pokazati jesu FIAT-ovci konačno shvatili u čemu je zapravo problem, a vjerujem da će se ta saznanja pokazati i u praksi (tj. u zadovoljstvu kupaca), a ne samo na reklamama kao što je to dosad bio slučaj.
