Need for Speed – kad automobili polete
Jupi! Hollywood se i opet upleo u svijet igara, no za razliku od dosadašnjih „uspješnica“, nekako sumnjam da će „Need for Speed“ ispasti film koji me već u kinu neće potjerati na WC. Da, u najnovijem traileru spominju se pojmovi poput „čast“, „ljubav“ i „iskupljenje“, no nekako si mislim da sva ta teatralnost nažalost (i opet) neće uroditi dobrim filmom. Hmmm…
Priznajem – filmove gdje su automobili barem prva sporedna uloga oduvijek volim. Dapače, ne samo da ih volim, nego mi je već od pojavljivanja prvih DVD-a na tržištu ideja bila sastaviti kolekciju upravo takvih filmova, gdje je jurnjava nešto sasvim normalno, a likovi koji jure baš i nisu.
Uglavnom, u današnje vrijeme mislim da se doista mogu pohvaliti punim ormarom originalnih DVD-a s naslovima poput „Cannonball Run“, „Smokey and the Bandit“, „Gone in 60 seconds“, „Grand Theft Auto“, „Le Mans“ i „Grand Prix“ iscrtanim na kutijama.
Čak se i već pomalo dosadan serijal „Fast and the Furious“ nastavaka našao u sklopu te kolekcije, no razlozi za to ne leže u kvaliteti filmova ili ne daj bože afiniteti prema Vinu Dieselu, već je prvo poglavlje tog serijala obilježilo jednu izuzetno posebnu eru u sklopu koje živim već desetak godina.
Kada bi me netko pitao što zapravo tražim u filmovima s automobilima u glavnim ulogama, iskreno ne znam što bih rekao. Vjerojatno jednostavno podržavam taj pomalo besmislen način promocije određenih automobila, tvrtki i glumaca, no i dalje nisam sto posto siguran koji je zapravo pravi razlog.
Naime, većina filmoljubaca i istovremenih autoljubaca nikad nije pogledala film pod nazivom „Grand Prix“, u sklopu kojeg su snimljeni za šezdesete godine neviđeno realni kadrovi. Skoro svaka scena u tom filmu ima svoju dozu realnosti, a način na koji je cijeli film snimljen danas ne bi „prošao“ ni pod razno, jer se jednostavno ne poklapa sa sigurnosnim uvjetima koji su u današnje vrijeme na setu obvezni.
S druge strane, masa onih koji film kao medij baš i ne vole pretjerano puno, doslovce je progutala film „Driven“ koji u samoj srži ni sam ne zna što zapravo prikazuje.
Da, neke su scene napravljene odlično i bilo je super vidjeti J.P.Montoyu kako se moli kraj bolida u filmu uz zvuke pjesme „Ameno“, no sheme s kovanicama na zavojima i natjeravanje po gradu uz obvezno dizanje „šahtova“ samo su dio kompletnog besmisla koji cijelim trajanjem spomenutog naslova apsolutno prevladava. Također, snimati Indy Car bolide sa sponzorima za koje nitko nikad nije čuo, a utrkivati se na SPA Francorchamps i letjeti po drveću uz masivne eksplozije mislim da je uvreda za intelekt svakome tko je ikad pogledao samo jednu utrku Formule 1, no eto…“Driven“ u svijetu filma automobilističke tematike ipak postoji i zaradio je popriličnu dozu novaca kroz (samo)promociju Sylvestera Stallonea i prelijepe Estelle Warren (koja onako usput rečeno glumi isto uvjerljivo kao i ja kad plešem Tango) u kombinaciji s pokojim bolidom i hrpom zemalja u kojima ti bolidi nisu imali što tražiti.
Zato sam se ove godine itekako iznenadio prvo najavama, a onda i samim filmom pod nazivom „Rush“, jer taj film je tematikom i vizualima, te kroz apsolutnu predanost detaljima i savršenu glumu uspio od mene u kinu napraviti nijemu osobu koja očima upija svaki djelić sekunde – čak i za vrijeme trajanja scene u kojoj Niki Lauda nakon laganog sagorijevanja u automobilu u bolnici guta dva metra čelične cijevi.
Pa iako bih taj film stavio rame uz rame s gore spomenutim filmovima „Grand Prix“ i „Le Mans“ i iza te tvrdnje apsolutno stojim, istovremeno sam svjestan kako je to jedan od „onih“ filmova koji neće povući široku publiku i slavne dane Formule 1 ponovo učiniti interesantnima.
No filmovi poput „Fast and the Furious“ serijala uspjeli su svijet automobila i uličnih utrka učiniti zanimljivim do te mjere da se već nakon prvog nastavka u „lijepoj našoj“ pokrenula jedna sasvim nova automobilistička scena na kojoj pretežno djeluju klinci s najobičnijim automobilima i opakom mašinerijom pod „haubama“ istih, što je zapravo apsolutno pohvalno.
Taj je film za današnje trkače na utrkama ubrzanja bio doslovce sveti Gral i pokretač svega – raznih organizacija utrka ubrzanja, susreta na više ili manje tajnim lokacijama i međusobnog odmjeravanja snaga na cesti, sve sile foruma, klubova, udruga i sveg ostalog što danas vole mladi s oktanskom krvlju u venama.
U maniri kopija i sasvim nepotrebnog brkanja pojmova koji podrazumijevaju mješavinu svijeta automobila i utrkivanja, te krimi-priče, eto nam i najnovijeg pokušaja ekranizacije jedne igrice…
Onaj tko nikad nije čuo za „Need for Speed“ franšizu igara vjerojatno nikad nije imao kompjuter u kući, jer upravo je ta igra kroz svojih mali milijun nastavaka odgojila jednu novu generaciju „gejmera“ i istovremeno pomicala granice igrivosti, grafike i zvuka.
Prvi dio te igre i dan-danas smatram jednom od najboljih igara svih vremena, jer ako već ništa drugo, sjećam se s kolikim sam guštom u sitne sate pokušavao završiti određene staze i završiti igru, te koliko sam puta odgledao sve one uvodne filmiće kojima su magazin Road & Track i izdavač Electronic Arts Canada prezentirali tadašnju mašineriju snova.
No to je bio samo početak u sklopu kojeg su virtualni oktanoglavci na svojim 486-icama guštali danima i satima, dok je danas u smislu te igraće franšize nastupilo jedno sasvim drugo vrijeme.
Već se kroz nekoliko nastavaka serije igara „Need for Speed“ vrti ideologija pričanja priče i opravdavanja sve sile adrenalina tijekom prolaženja misija i utrka tijekom igre, no mislim da je prijelomna točka stigla s nastavkom „The Run“. Naime, u sklopu tog nastavka se radnjom prati lik kojeg iz nekog razloga mrze neki mafijaši, pa se nakon bijega od neuspjelog pokušaja mljevenja za volanom Porschea 911 dotični odlučuje kroz utrku uzduž i poprijeko Amerike dečkima pokazati da je nedodirljiv.
Naravno, u cijelu se priču odmah upetlja nekoliko mrak komada, hrpa oktanoglavaca, policije u službenim automobilima kakve čak ni Dubai ne može osigurati za svoje „plavce“, te kreće kaos u obliku besmislenih natjeravanja i još besmislenijih arkadnih dijelova igre koji s natjeravanjem nemaju nikakve veze.
Gledajući ovaj najnoviji trailer za još noviji pokušaj prikazivanja natjeravanja na kino-platnu, jednostavno se ne mogu oteti dojmu stupidnosti i preuveličavanja jedne sasvim prizemne priče, te isto tako nepotrebno dramatiziranje oko razloga zašto glavni lik vozi brzo.
Zapravo mi se čini da su tvorci ovog filma u igrici „Need for Speed: The Run“ vidjeli nešto što ih je beskrajno fasciniralo, te im samim završavanjem dotične igre u životima ostavilo rupetinu zbog koje su otišli u Dreamworks i pokušali im prodati priču oko genijalnosti i isplativosti ovog celuloidnog uratka. Zašto? Jednostavno. Zato što je već trailer pokazao svu silu neinventivnosti i čistog pokušaja fasciniranja potencijalne publike kroz vratolomije i namrgođene face glavnih likova.
A još kad cijelom tom grah-varivu od pojmova poput ljubavi i iskupljenja dodamo i još jednu u nizu sasvim nepotrebnih promocija Ford Mustanga, svu silu nepotrebnih letova u nekim od najskupljih automobila na svijetu i još veću silu kompjuterski-generiranih specijalnih efekata, moram priznati da doista mislim da ću već nakon pola sata gledanja ovog filma u kinu morati posjetiti WC.
No bilo kako bilo, nečija ideja (ili bolje rečeno kopija ideje koju je na svijet donijela igra) je prisutna, ekranizirana i u fazi post-produkcije. Trailer je također tu, a i datum premijernog prikazivanja je samo par mjeseci daleko, obzirom film s prikazivanjem u Americi starta 14.03. sljedeće godine.
Dakle pogledajte trailer i prosudite sami hoće li ovo biti nešto za što se isplati potrošiti nekoliko kuna za kartu i kokice, te nepovratnih sat i pol vlastitih života.
Ja baš i nisam siguran.
