Wiesmann – posljednji pozdrav tvrtki pod znakom guštera

Da je ovo kojim slučajem jedna domaća priča koja svoje početke vuče negdje s početkom privatizacije, konačan rasplet me nimalo ne bi čudio, no s obzirom na to da se ova priča o neuspjehu i propasti odvija tisuću kilometara daleko od naših granica, moram priznati da me čudi. No čuđenje nimalo ne pomaže, jer tvrtka Wiesmann upravo ovih dana zauvijek zatvara svoja vrata.

Velik broj ljudi na ovom svijetu nije nikada čulo za ovaj mali butik straha na četiri kotača, no za one koji znaju o kakvoj se tvrtki ovdje radi vjerojatno su barem neki od Wiesmannovih modela vidjeli kao polje fascinacije. Za sebe znam da jesam, jer od prvog pogleda na savršeno retro-oblik modela MF30 ovu tvrtku i njene modele nikad nisam prestao obožavati.

Sama tvrtka svoje korijene vuče još u 1988. godinu, kada je glavno polje poslovanja bila izrada tvrdih krovova za neke proizvođače automobila. No braća Martin i Friedhelm Wiessmann već tada imaju ponešto veće apetite, te je želja obojice zapravo stvoriti vlastiti automobil prepoznatljivog stila i namjene za sve one koji žele uživati u brzini.
Iako je još 1993. godine započelo eksperimentiranje s prototipima, tek je 2006. godine za ovu tvrtku zapravo započela era proizvodnje malih serija automobila.

Prvi model sa znakom guštera iz malene tvrtke iz njemačkog gradića Dülmena bio je gore spomenuti MF30 – maleni Roadster izrađen od Aluminija i karbonskih vlakana, koji se mogao pohvaliti s M54B30 motorom pod „haubom“.
Dotični motor je naravno djelo ruku inženjera iz BMW-a i iako zapravo nije bio nešto pretjerano jak, te je sa svojih relativno skromnih 231 konjskih snaga u usporedbi s nekim drugim modelima takvog tipa na papiru ispadao pomalo bljedunjav, ono što je dotični automobil itekako izvlačilo i osiguravalo odlične performanse bila je ukupna masa od samo 1,080 kilograma.
Tako koncipiran automobil od nule do stotinu kilometara na sat ubrzavao je za nekih 5,8 sekundi, dok je maksimalna brzina bila tek nešto više od 230 km/h.
Reklo bi se sasvim dovoljno za jedan tako malen automobil s dva sjedala i s opcijom plavog neba tik iznad glave.

Nakon zamjetnog uspjeha modela MF30 u Wiesmannu su odlučili pokazati zube, pa se vrlo brzo na tržištu pojavio model MF3.
Dotični model je zapravo bio samo evolucija starijeg brata, no za razliku od slabašnog motora s tek nešto više od 230 konjskih snaga, nasljednik se mogao pohvaliti s 343 konja i samo stotinu kilograma većom masom od svog prethodnika, te je MF3 zapravo otpočeo eru fascinacije kojom je ova malena tvrtka nastupala na scenu iz modela u model.

Tijekom godina postojanja, tvrtka Wiesmann je na tržište još izbacila i modele GT MF4 i GT MF5, te nešto slabije poznate modele MF28 i MF35 i iz modela u model je nekim čudom doista sve više i više fascinirala i klijente i medije. Nivo kvalitete bio je iznimno visok, baš kako i priliči skoro oduvijek poslovično preciznim Nijemcima, dok su BMW-ovi motori davali često nenormalne performanse modelima te tvrtke koji svojom težinom nikad nisu prešli granicu od 1,450 kilograma.
Samim time je upravo tvrtka Wiesmann u jednom momentu bila ona koja se mogla pohvaliti najluđim Roadsterom na svijetu, koji je sa svojih 547 konjskih snaga automobil do „stotke“ tjerao za 3,9 sekundi i gurao malenu retro-siluetu do skoro suludih 311 kilometara na sat.

Kako je vrijeme prolazilo, tvrtka je imala poprilično velik broj klijenata, pa je u planu bilo proširiti i modernizirati postrojenje, te zaposliti još ljudi, što se i dogodilo 2009. godine, kada je ukupno 125 ljudi činilo cjelokupnu platnu listu. Podignut je oveći kredit i krenulo se u modernizaciju i povećavanje kapaciteta proizvodnje, no u tom je času zbog globalne krize nekako sve stalo i tvrtka se zajedno s radnicima našla u velikim problemima.
Klijenata je bilo sve manje, proizvodnja je na momente stajala i dvije godine je sudbina tvrtke i ljudi zaposlenih u njoj bila itekako neizvjesna, te je za Wiesmann otpočeo početak kraja.
Sredinom 2012. godine tvrtka je objavila bankrot, no još uvijek nije bilo predaje, jer su čak i u tim teškim momentima trajali pregovori s investitorima i bankama, pa su vlasnici i dalje bili optimistični usprkos realnosti koja ih je nekoliko godina sve više bacala uz očaj.

Nažalost danas stvari izgledaju kudikamo drugačije i optimizam je iščezao, jer tvrtka jednostavno nije imala dovoljno sredstava na raspolaganju za isplate dugovanja prema vjerovnicima i dobavljačima, a nije bilo dovoljno novaca ni za plaće radnicima, te se krenulo u otpuštanje.
Uglavnom, kao produkt sistematskog otpuštanja kadrova iz tvrtke, u ovim momentima Wiesmann od ukupno 125 zaposlenih ima tek šest radnika koji svakodnevno dolaze na posao.
Sam posao je naravno stao, zatvorena je većina pogona, te je prodajni salon ostao prazan, te se zapravo ovih dana još samo očekuje formalnost od strane vlasnika, tj. očitovanje o konačnom zatvaranju vrata ove malene tvrtke s velikim aspiracijama i još većim postignućima u smislu zanimljivih retro-automobila koji su ovećem broju ljudi itekako uspijevali izmamiti osmijeh na lice tijekom vožnje, što pak mogu potvrditi i iz vlastitih iskustava.

Samim time moram reći da mi je itekako žao da se poglavlje za ove malene proizvođače velikih stvari zapravo završava, no s druge mi strane takav rasplet nije nimalo čudan, jer većina sličnih ideja u današnje vrijeme jednostavno propadne i još malo otvara vrata velikim tvrtkama i njihovim često krajnje neadekvatnim zamjenama za pojam „sportskog automobila“.
No tako to očito mora biti, pa ako već ništa drugo, onda je barem bilo lijepo osjetiti sve ono što inženjerska ludost u kombinaciji s malo tvrdoglavosti, puno stila i ogromnom ljubavi prema brzini može napraviti, i na tome hvala ljudima koji su iza svega toga stajali.