Već i Vrapci na granama znaju da se glavonjama iz Volkswagena itekako dopada izgled svega onog što na tržište automobila stiže sa znakom Alfa-Romeo, pa stoga ni ne čudi kako se upravo Volkswagen već neko vrijeme sprema kupiti tu slavnu marku. No posljednje informacije govore o tome da Alfa-Romeo predstavlja samo jedan mali dio onoga na što VW ima usmjeren pogled, a velika slika bi mogla ispasti poprilično megalomanskih dimenzija u tom pogledu.

Italija – ta divna zemlja koja u samoj bazi svojom modnom osvještenošću ide toliko daleko da na samoj karti svijeta izgleda kao čizma s visokom potpeticom. Zemlja u kojoj moda i dobar izgled znače toliko puno da često sve drugo postaje krajnje nebitno.
Naravno, Italija je kao zemlja osim modnih izričaja svijetu podarila iznimno puno toga poput Pizze i tjestenine, gomile slavnih i cijenjenih vina, nebrojene turističke atrakcije, građevine, polja i gradove, kulturološka obilježja kakvima se malo koja zemlja na svijetu može ponositi, Mafiju i vrhunski nogomet (što u zadnje vrijeme često dolazi na isto), a u onom smislu koji me osobno najviše zanima, Italija je iznikla nekolicinu vizionara čija prezimena i dan-danas znače apsolutno najbolje što svijet automobila može ponuditi.

S druge strane, građani te u mnogočemu posebne zemlje imaju jedan itekako velik problem, a taj se zove nerad.
Ako ćemo realno gledati stvari, dok npr. u Njemačkoj trgovine rade i po 24 sata na dan, u Italiji je radno vrijeme često dvokratno i masi turista i posjetitelja te zemlje to ne sjeda baš najbolje, obzirom da nitko ne voli stajati ispred dućana i čekati tri sata da bi npr. kupio majicu koja mu se dopala u prolazu. Nadalje, Italija je jedna od onih zemalja u kojima je preplaćivanje određenih stvari također način života, a ono na što se prije svega u tom smislu odnosim svodi se na najobičnije ispijanje kave, obzirom da ista šalica može bez problema koštati trostruko više ukoliko konzument sjedne na suncem obasjanu terasu.
Dapače, čak mi se dogodila intervencija modno-osviještenog policajca u Firenzi, kojem sam morao objašnjavati da mi nije jasno zašto vlasnik lokala trči za mnom sa računom nakon što sam isti već platio.
Dakle, moglo bi se reći da Talijani u mnogo toga pretjeruju, zar ne?!

No postoji i nekolicina primjera gdje Talijani ne samo da ne pretjeruju, već im trud često graniči sa patološkom lijenošću, što su zasigurno primjetili neki kupci automobila sa oznakom "prodotto Italia", koji su nerijetko sa svojim prelijepim automobilima imali opakih problema u smislu kvalitete.
U pravilu zdrava logika nalaže da nitko ne voli kupiti ni automobil koji je napravljen od strane zalizanih tipova na traci, koji su se sjetili nebrojeno puta popraviti frizuru, no s druge strane se u sklopu opisa posla nisu sjetili učvrstiti žice od pumpe za gorivo na Fiat Puntu, pa iste slobodnim padom stružu po cesti kada materijal odradi svoje i žice se malo opuste. No to je zdrava logika, dok Talijani u masi primjera imaju svoju uz obavezno opravdanje zašto i vjerovali ili ne, ako njih pitate često su u pravu.

Čovjek bi rekao "U redu – to je njihov stil i gotovo", no takvog što je teško reći Nijemcima ili Francuzima koji Italiju već godinama pod okriljem EU izvlače iz dugova koji se iz kvartala u kvartal sve više gomilaju i rastu.
Stoga ni ne čudi kako je nezadovoljstva sve više i s jedne i s druge strane, a istovremeno ne čudi ni prodaja gomile talijanskih tvrtki, obzirom da u sklopu originalnog vlasništva i vlasničke strukture jednostavno nije postojalo sutra.
Tako je u sklopu automobilske industrije od strane tvrtke Volkswagen pokupovano već podosta tvrtki i posjeda sa talijanskim pedigreom. Prije svega bih spomenuo slavni komad zemlje sa izgrađenom testnom stazom Nardo, koji je već neko vrijeme u vlasništvu VW-koncerna, a zatim je vrijedno spomenuti i tvrtke poput onih Lamborghini, Bugatti, Ducati i ItalDesign-Giugiaro , koje je VW-koncern strateškim odlukama priskrbio za sebe, s time da se od prije nekoliko mjeseci opako se kuha i priča oko kupnje Alfa-Romea, što bi u prijevodu značilo da ni sam Fiat (koji je aktualni većinski vlasnik) neće još dugo opstati.
Dakle, već je iz aviona strategija koju Volkswagen provodi itekako jasna – akvizicija svega onog što Italija danas ima u segmentu proizvodnje automobila, a i nešto šire.

No je li doista moguće da jedan proizvođač automobila kupi većinu jedne države? Hm…pa kako se svijet "razvija" posljednjih godina, iskreno, ne bi me čudilo, a i brojke idu tome u prilog.
Naime, godišnja zarada ovog automobilističkog giganta premašuje godišnji BDP Italije u cjelini, dok istovremeno Volkswagen u ovom trenutku ima vrijednost koja itekako premašuje nacionalni dug Italije prema vjerovnicima u sklopu i izvan EU.
Dakle, teorija i strategija kupnje i de-talijanizacije u određenim segmentima ne samo da je izvjesna, već u ovim trenucima itekako realna i stvarna, a do kada i koliko široko će putevi akvizicije od strane VW-a zapravo ići, za sada još nitko ne zna.

Bilo kako bilo, uskoro bi Talijani mogli puštati brkove i fudbalerke i raditi jednokratno – od jutra do sutra, te sa čizmom nad glavom umjesto samo na karti, što mi nikako ne zvuči na dobro, ma koliko puta sam poželio da se u smislu Italije i najljepših automobila na svijetu stvari promijene.


TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Reuters.com,CarBuzz.com i Google Images