Iako sam svjestan kako će tekst u nastavku više izgledati kao unos u neki blog, nekako se ipak čini bitnim spomenuti dio svakodnevice s kojim se svakodnevno susrećemo, koristeći usluge neke od Taksi-službi ili ne. Primjera nezadovoljstva ima jako puno, no ograničit ću se na nedavne i jedan koji me danas totalno razočarao…

Sjećam se kako je prije par godina ukinut monopol jedne jedine tvrtke koja je na području grada Zagreba imala koncesiju za pružanje usluga Taksi-prijevoza. Prije tog čina i otvaranja tržišta za jednu od najprofitabilnijih usluga općenito, cijene su bile katastrofalno visoke, automobili često na pragu tolerancije (a često i ispod) u smislu tehničke ispravnosti, a cijelu je priču popratilo i često neotesano ponašanje vozača samih Taksija, odnosno djelatnika u to vrijeme jedne jedine legalne službe na tom području usluga koje su se nudile uzduž i poprijeko metropole nam svagdašnje.
Ukidanjem monopola i otvaranjem tržišta dogodile su se neke nove tvrtke, na prvi pogled uređenije po pitanju mnogo toga – jeftinije, lakše dostupne, sa automobilima koji umjesto u bajkama doista i u stvarnom svijetu prolaze tehnički pregled i sa vozačima koji apsolutno znaju što rade. No problematika nastupa na scenu u onom "na prvi pogled" momentu, jer stvari često nisu baš onakve kakvima se na prvi pogled čine.

Naime, definicija profesionalnog vozača itekako postoji, no za Taksi-službe najčešće očito baš i ne vrijedi, jer prije svega je većina tzv. profesionalnih vozača zaposlena iz sektora koji s vožnjom često nema nikakve veze, pa ili voze kao da su ukrali auto ili volan u rukama drže kao da im je smrtni neprijatelj, što je u najmanju ruku smiješno za gledati. Slijedeće što me smeta (a vjerujem da nisam jedini) nije nipošto ksenofoban stav (da me se ne shvati krivo), jer svi mi itekako idemo "trbuhom za kruhom" i selimo se tamo gdje je lakše živjeti i preživjeti, pa to nije ništa čudno niti je za ikakvu osudu. No taj dio problematike svodi se na činjenicu kako hrpa današnjih vozača Taksija ne poznaju grad iz jednostavnog razloga tek nedavnog preseljenja u "metropolu", što objašnjava pojavu navigacijskih sistema u automobilima i često (čak i nesvijesno) kršenje prometnih pravila, što ostatku cestovne populacije itekako ide na jetra. Naravno, taj drugi po redu dio problematike automatski je povezan i sa kroničnim pomanjkanjem vozačke kulture čak i u onom bazičnom smislu, što je s jedne strane relativno lako objasniti i povezati sa količinom stresa u sklopu prometa bilo kojeg velegrada na svijetu, no s druge strane apsolutno nema opravdanja za nekorištenje signalizacije i natjeravanja po gradu (što je čest slučaj), koliko god stresan i kompliciran posao sjedenja i vožnje bio.

Realno gledano, vrlo je prisutan i problem već prije spomenute tehničke ispravnosti automobila koji se koriste za prijevoz putnika.
Naime, nerijetko se radi o automobilima koji su već davno dali svoje, te uz manjak sredstava u smislu održavanja doista postaju "krame" na kojima lupa ovjes i ne rade rasvjetna tijela obavezna za sudjelovanje u prometu, pa si nekako mislim kako nema teoretske šanse da takvi automobili budu sigurni za prijevoz prašine, a kamoli ljudi, dok o načinu prolaska na tehničkom pregledu (pogotovo na polju rigorozog Eko-Testa) da ni ne pričam.
Također, neke od tvrtki koje pružaju usluge Taksi-prijevoza pretjeruju s reklamama na vozilima, pa se osim panoa na krovu i sve sile brojki i slova po samim automobilima, od nedavno na istima čak ni stražnja stakla više nisu prozirna, već su kompletno obljepljena reklamom za ovo ili ono. Istini za volju, reklama jest polu-porozna kada se gleda iz blizine, no i dalje se radi o naljepnici preko cijelog stražnjeg stakla, na što prometna Policija u sklopu pravilnika o cestovnom prometu vezanom uz vozila ne reagira, no zato nas obične smrtnike maltretiraju ukoliko su nam bočna stakla npr. 10% metalizirana ili zatamnjena.

Također, iskreno ne znam jesam li ikada čuo da je neki od taksista zaustavljen od strane Policije i da je istom na licu mjesta mjerena količina alkohola u krvi, čime nas obične smrtnike "plavi anđeli" itekako maltretiraju u bilo koje doba dana i noći čak i kroz tjedan, s time da osobno poznajem nekoliko individua koje se svojim poslom taksista ni ne počinju baviti ukoliko ne popiju barem dvije "putne" svako jutro.
Isto tako moram priznati kako još nisam čuo da je neki djelatnik neke od Taksi-službi izgubio vozačku dozvolu zbog nekog prekršaja (kakve manje-više svakodnevno rade), pa zaključujem kako se to ili nikad nije ni dogodilo ili Policijska služba ne mari za takve prekršaje napravljene od strane "javnih djelatnika", ili su mediji jednostavno zabrinutiji za inkontinenciju neke od naših "zvijezda" nego za takve stvari koje se na dnevnoj bazi zasigurno dešavaju.

Istina, svi smo mi na kraju dana samo ljudi, no zašto su neki ljudi ipak u povlaštenom statusu po pitanju nekih stvari u odnosu na druge ljude koji su isto tako dio svakodnevnog prometnog kaosa, nikad mi neće biti jasno, a još mi je manje jasno tko to i zašto dopušta iz dana u dan. Da, posao je stresan i radni sati su poprilično ubojiti, no i dalje ne vidim opravdanje za svakodnevno kršenje svih mogućih i nemogućih pravila vezanih uz promet, kojih se mi ostali itekako moramo pridržavati ukoliko želimo zadržati vlastitu vozačku dozvolu i tekući račun izvan minusa. Nadalje, kao navod koji bi čak mrvicu i mogao služiti kao olakotna okolnost za zanemarivanje pravila u prometu, u Taksijima se doista nađe svega i svačega – pogotovo tijekom vikenda, kada se "zlatna mladež" nerijetko u poprilično pijanom stanju (po)vraća iz klubova, no ne bi li upravo podnošenje svega toga što "ide u rok službe" trebalo odijeliti prosječnog vozača od onog profesionalnog?
Iskreno, više nisam pretjerano siguran, jer u usporedbi sa masom taksista koji danas voze cestama našeg "velegrada", čak i kvartovski pijanci djeluju profesionalno i poprilično kulturno.

A kad sam se već ponovo dotakao kulture, eto primjera koji me zapravo i potakao da danas otvorim ovu pandorinu kutiju u obliku teksta:

Naime, radi se o pokušajima da u gradu u kojem su "zimske službe najbolje u Europi" (ako ćemo citirati milog nam gradonačelnika) nekako pozovem Taksi koji mi je danas itekako bio potreban, obzirom da vlastiti automobil jednostavno ne mogu iskopati iz snijega, a javni prijevoz u smislu autobusa i tramvaja nije dostatan za današnje potrebe prijevoza koji je inicijalno involvirao preseljenje jedne drage starice iz kuće u stacionar (naravno, sa hrpom stvari). Dakle, eto…potreba za Taksi-prijevozom bila je tu, no nakon sati i sati pozivanja neke od Taksi-službi koje se svakodnevno hvale svojom jeftinoćom i pouzdanošću, uspio sam tek porazgovarati sa nekoliko dispečera.
Nisam tražio besplatan prijevoz i nisam tražio nikakve privilegije, no možda sam trebao, jer ovako nakon ukupno tri sata nazivanja i iščekivanja vozila "koja su na putu prema mojoj lokaciji" (da citiram jednog od dispečera) nisam dočekao ni "T" od Taksija.

Da stvar bude još gora, inicijalno sam zamolio jednu dispečerku da na lokaciju pošalje neki veći automobil (poželjno karavan), kako bi u sam automobil stalo troje putnika i pet vrećica sa prijeko potrebnim stvarima, no kada sam to spomenuo na telefon, skoro pa sam mogao vidjeti kolutanje očima uz obavezno razmišljanje "da…i da npr. kardinal Bozanić vozi auto". Dakle sarkazam, podsmijeh, nepoznavanje tematike po pitanju lokacije i voznog parka kojima Taksi-služba raspolaže i u najmanju ruku bezobrazluka presudile su biranju broja druge od tri zagrebačke "renomirane" Taksi-službe.

Tu drugu sam pak prvo nazivao preko pedeset puta, da bi mi se na kraju javila ženska osoba očito u bolovima i nervozi uzrokovanoj PMS-om, koja mi je jednostavno odbrusila rečenicom "Nemamo slobodnih vozila", prekinuvši mi vezu i prije nego sam uspio reći "Halo". Naravno da zlo u meni nije dozvolilo da tako završi priča, pa sam nazvao ponovo, no tada mi se vjerojatno javila neka osoba iz Dubrovnika ili Kuala Lumpura, jer ta pak nije znala niti ukucati adresu na kojoj sam se nalazio, a kamoli poslati neki od automobila na terenu u tom momentu. Zahvalivši se na "trudu" odlučio sam nazvati treću Taksi-službu, no sve što sam uspio u nekih dvadesetak pokušaja biranja broja, jest slušati neku kompletno idiotsku plemensku glazbu, bez ikakvog odgovora od strane dispečera, tako da iskreno vjerujem da zapravo s druge strane linije nikog nije ni bilo. Tko zna, možda su proglasili neradan dan i odlučili isti provesti na snijegu radeći "anđele", ili su možda ipak zatvorili firmu u dugovima i promijenili broj telefona, bez prethodne obavijesti upućenoj javnosti. Iskreno ne znam, no činjenica je da bi prije dobio predsjednika Uzbekistana, nego Taksi-službu sa sjedištem udaljenim cca. pola kilometra zračne linije od mene.

Uglavnom, da sad ne navodim nastavak priče od ukupno preko tri sata trajanja i sve ugodne konverzacije sa dispečerima koji su i dalje prekidali vezu bez nekog očitog razloga ili pak one koji su telefone ostavili da zvone, najvjerojatnije uživajući u novoj polifonoj melodiji koju su na njih  instalirali, kao rezultatno stanje slobodno mogu reći da zapravo nikog pametnog u svom tom vremenu nisam uspio dobiti, a oni glupi i primitivni koje sam uspio čuti na slušalicu svog telefona imali su samo bezobrazluk i obećanja za ponuditi, pa sad više zapravo nisam siguran jesam li zvao Taksi ili nekog od aktualnih ministara.

Pa eto…na kraju krajeva ovog jednog jedinog primjera od milijun sličnih kakve svi Vi vjerojatno imate, što zapravo zaključiti? Radi li se o nemaru i "nije moja firma" sindromom koji se itekako proteže prostranstvima hrvatskog gospodarstva, ili se možda radi o kompletnoj indiferentnosti prema ičemu izuzev vlastite guzice (da mi oprostite na izrazu) duboko uvaljane u stolicu call-centra, daleko od snijega i hladnoće vani? Iskreno ne znam, jer iako mi je jasno da je Zagreb zatrpan snijegom (iako naši gradski oci uporno tvrde suprotno) i da je kroz promet teško manipulirati u okviru takvog vremena i općenitih uvjeta na cesti, svejedno moram reći da sam zapravo razočaran – mentalitetom, trudom, profesionalnošću i djelovanjem javnog prijevoza u sferi Taksi-službi.

Iskreno rečeno, sva sreća da ih ne trebam češće.

TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Jutarnji.hr, Vecernji.hr, MojZagreb.info, Danas.hr, PoslovniPuls.com i Google Images