Snake & Mongoose – Trash koji vrijedi pogledati

U zadnje vrijeme su filmovi vezani uz automobile i automobilizam postali itekako popularni, što mi je zapravo drago, jer realno gledano, ne može se živjeti samo na F&F-serijalu.
Pa iako ovaj najnoviji uradak vezan uz dva poznata imena i jednu seriju utrka u Americi i nije nešto vizualno dojmljiv, svejedno se isplati pogledati.
Evo o čemu se radi…

Već dugi niz godina svako toliko stižu dokazi da smo kao nacija pomalo zaostali, jer realno gledano sve ono što je izvan granica bivšeg Balkana bilo popularno prije nekoliko desetljeća, žitelji lijepe nam naše uspjeli su prepoznati tek nedavno.
No da ne zabrazdim u sferu odvratne i često tragikomične političke scene, moralno nedopustivih afera, te raznoraznih referenduma kojima se sasvim nepotrebno definiraju već milenijima poznate stvari, spomenut ću pravi razlog za ovakav uvod – utrke ubrzanja.

Ta poprilično geodetska forma utrkivanja nastala je pedesetih godina u Americi i ubrzo prerasla u nacionalni sport. U to su se vrijeme „najbrži klinci u kvartu“ natjeravali po napuštenim ravnim cestama diljem sjedinjenih država i pokušavali ispadati veliki i jaki, tj. itekako žustro raditi na vlastitim ego-tripovima.
Samim time je u cijelu priču uklopljen i početak tuning-scene, kroz raznorazna nabrijavanja motora, mjenjačkih sklopova i svih ostalih komponenata koje su automobile tog vremena činile bržima. No uz ogromnu količinu zabave za tadašnje adolescente željne adrenalina i dokazivanja među vršnjacima, stvari su često završavale tragično – ili kaznama od strane dečkiju u plavom, ili pak nesrećama s blagim ili ne baš tako blagim posljedicama.
Zato se moralo napraviti nešto u okvirima zakona što bi dopuštalo toj grupi ovisnika o brzini da jednostavno dovezu svoje automobile nekamo i utrkuju se prema pravilima i u okviru zakona – odvojeni od ostatka svijeta i cesta koje su namijenjene za korištenje od strane ostatka cestovne svite vozača.

Tako je 1951. godine u Californiji gospodin pod imenom Wally Parks uspio legalizirati ovakav tip utrkivanja, te ga ozakoniti u obliku asocijacije nazvane National Hot Rod Association, odnosno skraćeno NHRA.
Ideja je bila ovisnike o brzinama okupljati pod okrilje udruge, naplaćivati članarine i izdavati licence s kojima je bilo moguće nastupiti na legalnoj utrci i u kontroliranim uvjetima, no od samog osnivanja udruge do prve utrke prošlo je pune četiri godine, te je prva utrka održana 1955. godine u državi Kansas.
Tom je utrkom zapravo otpočela era koja Amerikance i poklonike ekstremnih brzina drži još i dan-danas.

No Wally Parks sa svojom umotvorinom ne bi postigao ni približan uspjeh da nije bilo dvojice upornih fanatika za brzinama koji su ovaj sport podigli na nivo o kojem se većina nije usudila ni sanjati.
Dotična dvojica nadimcima su se nazivali „The Snake“ i „Mongoose“, a pravim imenima Don Prudhomme i Tom McEwen.
Ukratko, bila su to dvojica apsolutnih rivala, no istovremeno i prijatelja, osobenjaka i fanatično-tvrdoglavih vozača.

Priča filma "Snake and Mongoose" o ovom dinamičnom dvojcu počinje sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, a nastavlja se sve do devedesetih godina, kada obojica odlaze u mirovinu kao ikone ovog američkog sporta.
Tijekom ukupno 45 godina rivalstva za volanom i na čelu vlastitih timova, ova su dvojica vozača na scenu Drag-race utrka postavila jednu vrlo zanimljivu priču, jer su početkom sedamdesetih godina zajednički osnovali „Wildlife Racing Team“, te u utrke ubrzanja na američkom tlu prvi donijeli veliku količinu novaca u obliku sponzorstva.
Dotični sponzor bila je tvrtka Mattel i brand „Hot Wheels“ koji je dečkima osigurao prijeko potreban novac za automobile i nastupe na utrkama, a autićima koji su pod nazivom tog branda dolazili na tržište osiguran je vječni status ikone među kolekcionarima.

Iako je partnerstvo između „Zmije“ i „Mungosa“ trajalo tek nešto više od tri godine, međusobno poštovanje nikada nije nestalo, a rivalstvo je na stazi i oko nje trajalo od prvog do zadnjeg dana, što je izuzetno lijepo portretirano u filmu.
No da ne kvarim momente u kojima će zaljubljenici u ovaj oktanski sport najvjerojatnije uživati, spomenuo bih radije neke detalje koji će poklonike „zelenog platna“ i precijenjenih glumaca najvjerojatnije odbiti od ovog filmskog uratka.

Naime, sam film je zapravo spoj povijesnih činjenica, nešto dramaturški dotjeranih situacija i ogromne količine stvarnih snimaka iz šezdesetih i sedamdesetih godina.
E sad…kada se to ovako navede, cijela priča zapravo ispada u redu, no vjerujte mi da baš i nije, jer sekvence posuđene iz NHRA-arhive s onima koje su snimane striktno za film nemaju baš pretjerano puno veze, iako su se autori filma itekako potrudili prikazati ih kao da imaju.
Samim time dobar dio početka filma izgleda kao dobra zezancija, diplomski rad ili pak nekim zahtjevnijim ljubiteljima jednostavno uvreda za intelekt, no kada se u obzir uzme da je ipak riječ o TV –filmu, dotični uradak postaje i više nego gledljiv – čak i nakon pojavljivanja vječnog „Stevea“ iz serije „Beverly Hills 90210“, odnosno Iana Zieringa.

Uglavnom, osim jedne od najzanimljivijih priča iz svijeta automobilizma svih vremena, velikog rivalstva i istovremenog poštovanja dvojice glavnih aktera, te ogromne količine arhivskog materijala jedne od najslavnijih američkih trkaćih asocijacija, u sredini svega toga nalazi se jedan sasvim solidan film.
Da, nema efekata zbog kojih bi poželjeli pogledati 4D verziju u kinu i sličnih formi na kakve smo se svi zajedno posljednjih godina navikli, no vjerujte mi da ovom filmu to uopće nije potrebno.

…a zašto sam spomenuo domicilnu nam državu i zaostatak za svijetom u kontekstu ovog filma? Jednostavno zato što se nekolicina auto-entuzijasta tek 2002. godine dosjetila da bi se takva jedna utrka mogla napraviti.
Naravno, dotična je utrka požnjela veliki uspjeh i postala najposjećenijim oktanskim događajem svih vremena u Hrvatskoj, no eto…u usporedbi s ostatkom svijeta smo u tome zakasnili barem nekoliko desetljeća.

Danas se određeni organizatori muče s prikupljanjem novaca i pokušavaju na sve moguće i nemoguće načine namaknuti koju kunu viška, što je u sklopu ovih teških i recesivnih vremena u našim krajevima često skoro nemoguće.
Entuzijazam dotičnih glava na čelu organizacija takvih događanja i dalje postoji usprkos svađama, prepucavanjima, glupiranjima određenih klanova i individua, te svega ostalog što nam naš divni mentalitet već u genima donosi.
Zato ću u tom segmentu citirati jednog mudrog i ćelavog čovjeka koji je jednom prigodom zbog svega toga izjavio kako smo kao narod jednostavno genijalni, tj. „jalni u genima“.

No pozitivna strana svega definitivno je upornost, ogroman entuzijazam i ljubav prema toj disciplini, odnosno u prijevodu, sve ono što su i ova dvojica aktera prve takve organizacije natjecanja ikad imali na ponuditi svijetu.
Žalosno je samo to što se uvijek oglasi i ona druga strana entuzijazma koja sa svih strana i od pojedinih ljudi već godinama pokušava sabotirati i anulirati sav trud malobrojnih organizatora ovakvih evenata u državi.
Srećom pa su Don „The Snake“ Prudhomme i Tom „The Mongoose“ McEwen živjeli u nekim drugim vremenima i daleko odavde, te se poput nekih svojih modernih sljedbenika iz naših krajeva nisu prodali za jeftine novce ili pak pokoji dio na svojim automobilima, jer u tom slučaju utrke ubrzanja nikad ne bi stigle do naših krajeva, a to bi bilo itekako tužno.