„Rush“ – jednostavno zakon film

Ljudi koji su proživjeli sedamdesete govore kako je to vrijeme bez kompromisa. Vrijeme kada je glazbena scena imala što za pokazati u smislu glazbe, kada su masovni tulumi to doista i bili, te kada seks bio siguran, a vožnja opasna po život. Upravo u tom vremenu dogodilo se jedno od najvećih rivalstava koje je svijet auto-sporta ikada imao prilike vidjeti. Da…to je rivalstvo ujedno i tematika ovog filma.

Ron Howard je u mojoj knjizi vrednovanja hollywoodskih redatelja jednostavno zakon, no ne zato što je simpatičan i zabavan, već zato što jako dobro zna što i kako radi, te obraća ogromnu pozornost na detalje. Ukoliko se samo prisjetim filmova poput „Apollo 13“, „A Beautiful Mind“, „Willow“, „Cinderella Man“ i „EdTV“, radnje istih u neku ruku postanu marginalizirane, jer sva sila tih detalja jednostavno gradi onaj najbitniji dio fascinacije koju film zapravo nudi – onaj vizualni.
Zato sam bio baš sretan kada sam prvi puta čuo za film pod imenom „Rush“, te nakon kratkog pregleda određenih dijelova scenarija naletio na ovo slavno redateljsko ime koje film potpisuje.

Prije nekoliko dana sam film konačno pogledao u obliku dugometražne projekcije, umjesto u obliku hrpetine „foršpana“ nad kojima sam slinio proteklih mjeseci, i moram priznati da su mi se dojmovi slegli tek sinoć. I ne, ne radi se o dramatiziranju u bilo kojem smislu, već današnji svijet filma jednostavno ima nekoliko ogromnih problema. Za početak tu je ovisnost o „zelenim zidovima“ na kojima se od strane sve sile nula i jedinica zapravo generiraju scene, dok glumci tu samo stoje i izgledaju. Druga je stvar svedena na senzacionalizam, koji mi iz filma u film sve više ide na živce, dok je treća stvar u cijeloj priči hrpetina kontroverzi koje su ciljano smišljene da se o filmu i protagonistima priča. Zapravo sam sto posto siguran da je npr. na redateljskoj stolici sjedio Quentin Tarantino, u filmu „Rush“ bi Niki Lauda vjerojatno bio obučen u kožni kombinezon i sa bičem u ruci mlatio mehaničare u revijalnom tonu. S druge strane bi James Hunt vrlo vjerojatno imao neku vrst fiksacije prema Laudi i nožem u menadžera urezivao pobjede i poraze. No srećom, Ron Howard je bio na mjestu redatelja, i ama baš ništa nije prepušteno slučaju.

Iskreno, jako mi je teško opisivati dojmove o nekom filmu, a da ga se radnjom ne dotaknem u nekom dijelu i time pokvarim gledanje onima koji to nisu „odradili“, no obzirom je radnju za ovaj film napisala povijest, mislim da i nemam što puno pokvariti.
Uglavnom, radnja kao radnja prati sedam godina rivalstva između „seronje“ i „štakora“, tj. Jamesa Hunta i Nikija Laude. No po čemu je baš to rivalstvo dvojice vozača Formule 1 toliko poznato? Jednostavno – u sklopu sezone 1976. godine rivalstvo koje je postojalo već nekoliko godina prije kulminiralo je i dijelom završilo tragično, a kritičari i svjedoci vremena i Formule 1 se i dan-danas kunu da je rivalstvo između Laude i Hunta ono koje nikad u povijesti nekog auto-sporta nije imalo dva toliko različita protagonista s istim ciljem.
Jer dok je Lauda bio čovjek fokusiran na detalje i u vlastitoj glavi iz utrkivanja napravio posao, Hunt je bio playboy kojem je brzina i titula svjetskog prvaka bilo samo nešto što će mu donijeti miran san i mali milijun tuluma, žena i alkohola, no njihova zajednička ideja oko postanka svjetskog prvaka zapravo je bila ista.

Sve što bih dalje mogao napisati poprilično bi ulazilo u detalje samog filma, a to je pak nešto što se ne bih usudio pokvariti ikome. Reći ću samo da je film izveden fenomenalno i vizualno sam doista ostao fasciniran određenim kadrovima. Gluma je također na nivou, jer Chris Hemsworth poprilično dobro „skida“ Jamesa Hunta, dok Daniel Brühl u ulozi Nikija Laude jednostavno briljira. Ženske uloge su također jako dobro odabrane, a sva sila realnosti koja ovaj film okružuje mogla bi čak i biti previše današnjoj razmaženoj publici koja smatra politički nekorektnim na filmu prikazivati kap krvi.
No ono najbitnije u svemu je sva sila bolida Formule 1 iz tog vremena koji nisu napravljeni na „zelenom ekranu“ ili kompjuterski generirani, već su stvarni u svim pogledima i posuđivani iz muzeja za potrebe snimanja ovog filma. Zato je film poseban i zato ga treba otići pogledati u kino, a siguran sam da će i najveći kritičari Formule 1 kao sporta u sklopu ovog filma pronaći nešto što će im se itekako dopasti.

Uz „Grand Prix“, „Le Mans“ i dokumentarac Asifa Kapadie pod imenom „Senna“, ovo je jedan od onih filmova koje svaki auto-entuzijast treba pogledati barem jednom, no iskreno vjerujem kako će „Rush" imati efekta i prema široj publici koja automobile i svijet izgrađen oko njih ne gleda kao bitan dio svojih života.
Ja sam i dalje fasciniran, pa ako je to barem neka referenca, vjerujte mi na riječ i pogledajte film – neće vam biti žao.