Kada se Mate Rimac kao simpatični dečko izgleda pomalo nalik Tonyu Cetinskom po prvi puta pojavio na sceni svijeta automobila, moram priznati da sam imao dojam da ga nitko baš i nije pretjerano ozbiljno shvatio, no danas je priča nešto drugačija i čini se kao da se proteklih godina svi nekako dodvoravaju i svojataju Concept One – bilo kao hrvatski autoktoni proizvod ili na neki drugi način. No taj me dio u ovom času uopće ne interesira, već ću se posvetiti onome što je stvarno bitno – brzini.

Dakle, kada se prije nekoliko godina na tuning-sceni u Hrvatskoj po prvi puta pojavila zelena "kockica" sa oznakom e-M3, neki su krepavali od smijeha, dok su neki drugi pomno pratili koji se Vrag odjednom događa.
Naime, oni koji već godinama prate scenu utrka ubrzanja, nebrojeno su puta mogli doživjeti kako je zeleni BMW skoro bešumno proletio kraj njih, dok su stajali u publici i često ostvarivao iznimne rezultate na takvim natjecanjima diljem Hrvatske.
S druge strane, kao organizator, službeni fotograf i općeniti zaljubljenik u "A1" disciplinu (kako su utrke ubrzanja od nedavno u našim krajevima poznate), moram priznati da sam često bio prisutan kada je nešto na tom automobilu puklo ili se pokvarilo, tako da izuzev brzine za koju znam da je dotična zelena "kocka" itekako sposobna, nekako sam sumnjao u dugovječnost.
Istini za volju, prije nekoliko godina sam sjedio pod tendom jednog ovećeg kamiona na utrci u Osijeku, kada je iz popriličlno oblačnog neba savršenom preciznošću u dotičnu "kocku" udarila munja, što sam e-M3 nije nimalo pokolebalo da već slijedeći dan konkurenciji oduzme prvo mjesto u klasi, no to svejedno ne umanjuje sve kvarove koje sam na svoje oči doživio, a bilo ih je još popriličan broj i izvan mog vidokruga.
No to su utrke ili ako ćemo preciznije gledati, savršen način da se neka (na našem podneblju) nova tehnologija testira do krajnjih granica, a upravo u tome je Mate jedan itekako interesantan dečko.

Naime, metodama uspona i padova, te uspjeha i neuspjeha, Mate je zapravo cijelo vrijeme imao vrlo jasan put kojim ide i iako su mnogi osporavali cijelu priču kada se Concept One prvi puta pojavio kao najava, danas masa istih tih ljudi itekako šuti i smješka se.
Zašto?
Jednostavno zato što je Mate u kratkom vremenu svoju ideju ispolirao do savršenstva i postao ne samo inovatorom, već i jednim od prvih proizvođača automobila u Hrvatskoj, što je za naše pojmove obrtništva skoro znanstvena fantastika, obzirom da se većina domaćih poduzetnika bavi ugostiteljstvom.
S druge strane, ja osobno i dalje nisam uvjeren u neke stvari, obzirom da teorija ima puno, a u praksi je samo jedna istina, no o tome nekom drugom prilikom.
U krajnjoj liniji, poanta nije u nikakvim teorijama zavjere ni u bilo čemu u tom stilu, jer bi sve ionako ubrzo pale u vodu, obzirom na činjenicu kako Rimac kao tvrtka i Mate kao osoba koja ispred nje stoji nisu zaprimili nikakve tužbe zbog plagijata ili nečeg sličnog, što pak govori o autentičnosti samog automobila i istovremenoj autohtonosti u smislu države u kojoj je isti nastao.

Iako sam osobno protivnik svega onog "alternativnog" što nam u današnjim modernim vremenima proizvođači automobila itekako guraju u grlo pod normalno i uz epitete poput "poželjno", "ekološki svjesno" i ine druge, moram priznati da se često u društvu auto-fanatika osjećam kao dinosaur. Razlozi tome su jednostavni i definirani još od mladih dana, a u pravilu se svode na poslovicu "Na ulje se kuha, na plin se grije, a na benzin se vozi".
Da, to baš i nije pretjerano ekonomično razmišljanje, no ako se mene pita, upravo u negiranju ekonomičnosti u smislu automobila nastaje razlika izmeđzu korisnika automobila i pravog "oktanoglavca".
Dakle, u maniri te moje osobne filozofije, reklo bi se da Rimac Concept One za mene kao automobil praktički ne postoji. No nije baš tako.
Razlog tome je jako jednostavan, a svodi se na namjenu samog automobila, tj. u ovom slučaju brzinu.

Kada mi netko spomene automobil poput Nissanovog modela Leaf, Toyote Prius ili pak Mitsubishijevog i-MIEV grtadskog automobilčića, moram priznati da mi se diže kosa na glavi, obzirom da su dotični za početak ružni za gledati, materijalima ni po čemu posebni, a s druge strane u usporedbi sa konvencionalnim automobilima itekako skupi. No najviše me bode u oči činjenica kako ti automobili u pravilu izuzev vrlo upitnog ekonomskog i ekološkog efekta samo prate "sve za sve" filozofiju koje sam se već nebrojeno puta dotakao i ama baš ničime u smislu vožnje i performansi ne slove kao posebni.
Zašto to kažem?
Jednostavno zato što takvi automobili nisu baš pretjerano ekološki svjesni, nisu nimalo jeftini, a u dnevnoj upotrebi mogu uzrokovati samo još veći stres od bilo kojeg automobila s normalnim benzinskim ili Diesel motorom, obzirom na iznimno limitirane mogućnosti u smislu punjenja kapaciteta baterije i još jače limitirane mogućnosti punjenja tih istih baterija po potrebi umjesto prema planu.
Dakle, u današnje vrijeme električni automobili možda i jesu trend, no taj trend većinom ima smisla samo u teoriji…barem za sad.
Tim više ću u prilog toj teoriji reći još par činjenica koje se svode na proizvodnju i deponiranje baterija – bilo onih iz Hibridnih ili onih automobila u kompletu pogonjenih strujom.

Naime, pogonski stroj, odnosno motor za svaki pojedini model automobila svakog pojedinog proizvođača automobila u svijetu u pravilu izrađuje jedna tvornica – i to zajedno s automobilom u svim ostalim segmentima, dok sa strujom pogonjenim automobilima to nije slučaj.
No baš da i jest, tj. da je proizvodnja kompletnog električnog automobila smještena u sklopu samo jedne lokacije (što nije), još je veći problem deponiranje baterija koje za sad u najbolju ruku imaju vijek trajanja od 5-8 godina. Nadalje, iste se također proizvode zasebno, tj. na sasvim trećoj lokaciji, što i opet dodatno šteti okolišu za koji svi toliko u zadnje vrijeme brinu, a deponija za istrošene baterije ima samo par na području EU – s time da deponiranje baterija ide iz džepa vlasnika automobila, a onako usput rečeno, ne radi se baš o maloj cifri koju je potrebno platiti kako bi se dotična baterija deponirala.
Dakle, o ekologiji doista u tom smislu i nema pretjerano puno govora – tim više što prosječnoj bateriji trebaju desetljeća da bi sama po sebi prestala biti toksična.
Ekonomski gledano također stvari baš i ne zvuče bajno, obzirom da mi se čini poprilično neisplativim platiti automobil skuplje u startu, da bi se nakon nekoliko godina još koja tisućica Eura morala iskrcati na deponiju u kojem je planirano skladištenje.
U pravilu cijela priča ne samo da stoji na labavim nogama, već zapravo nikako ne "drži vodu". zar ne?!

Stoga mi se Mate Rimac sa svojim idejama dopao usprkos činjenici da svu tu hrpu žica i baterija u pravilu ne podnosim, no ne zbog gore spomenutih (krivo interpretiranih i poprilično lažnih) ekoloških i ekonomskih razloga, već zbog 1,088 konja i 2,8 sekundi koliko je potrebno da četiri neovisna elektro-motora kotač po kotač cijeli automobil ispale do 100 kilometara na sat, odnosno u prijevodu zbog usmjerenosti prema brzini i performansama umjesto prema štedljivosti i smanjenju ozonskih rupa (za koje ionako već odavno nema pomoći).
U tome je čar struje u ulozi pogonskog "goriva", a samim time Rimac Concept One uvelike prednjači svemu što sam do sad u tom segmentu proizvodnje automobila imao prilike vidjeti.
Da me se ne shvati krivo, iako Matu osobno poznajem i znam odakle vuče korijene, ne bi mi ni na čas palo na pamet da se kao državljanin iste zemlje osjećam još vrijednijim, obzirom u slučaju da se ime i prezime dotičnog mladog gospodina može izgovoriti samo klokotanjem, tj. da se automobil proizvodi u Ugandi, sama ideja mi se ne bi ništa manje dopala.

Razlozi tome su vrlo jednostavni i svode se na početnu ideju koja je u već u samim svojim začecima čista i usmjerena prema brzini i apsolutnom vozačkom guštu uz najviši stupanj svega što današnja tehnologija može ponuditi.
A tome u prilog itekako ide i tko zna koji video-uradak u nizu, gdje u glavnoj ulozi Rimac Concept One pri ubrzanju "pegla" jedan od najfenomenalnijih automobila svih vremena – Ferrari 458 Italia.

Riječima moderne generacije: lajkam!


TEKST: Ivan "IGloo" Gluhak
FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak, CarBuzz.com, SuperCars.net i Google Images
VIDEO: YouTube.com