Moram priznati da sam mislio kako će mi s obzirom na hrpu popratnih događanja proteklog vikenda biti poprilično teško napisati što se sve u Osijeku zbivalo, no na kraju ipak nije. Razlozi su jednostavni – dobro društvo, zajednički afiniteti, lijepo vrijeme i hrpetina brzih automobila i opet ispadaju sasvim dovoljni da se sve nedaće nekako stave u drugi plan.

Kada se planirao put u Osijek na posljednju utrku ove sezone u smislu utrka ubrzanja, ideja je i opet bila jednostavna – skupiti ekipu i po starom dobrom običaju, tj. čoporativno krenuti prema nepokorenom gradu. Upravo tako je i bilo.
Skupivši moje osobno prometalo nakon puna dva mjeseca iščekivanja, svratio sam do tabora vječno spremnih "Linksovaca" i nakon kratkih problema s akumulatorima i sličnim strujnim pomagalima mala svadba ljudi pokrenula se prema Osijeku.
Očekivanja su bila na najvišem nivou, no istovremeno različitih smjerova, jer dok su neki očekivali dobre rezultate, neki su drugi pak očekivali hrpu dobre zabave i velik broj onog što nipošto nije ravno u ravnici – ženskih poprsja. No ono u čemu je entuzijazam i opet bio odvrnut "na najjače" bila je sama utrka koja izgleda sve uvjerljivije u svakom svom izdanju.

Nakon što smo se već poprilično navozali po ultra-ravnoj autocesti, u jednom momentu usred mraka dočekalo nas je iznenađenje u obliku puknute gume na nešto više od sto kilometara na sat, pa smo nakon kratkog drifta stali u zaustavnu traku. U pravilu je ideja bila jednostavno promijeniti stražnji desni kotač, no Vaš pametni autor ovog teksta imao je u tom momentu jedan veliki upitnik iznad glave, s obzirom na to da je rezervna guma ostala u Zagrebu, a dizalica je ionako pukla još prošle zime, pa smo uz kiflice Mirine majke krenuli s razmišljanjem, te smo se na kraju tog pomalo mračnog tunela misli ispremiješanog s adrenalinom sjetili nekolicine ljudi koje bi eventualno mogli pitati za pomoć.
Četrdesetak minuta kasnije na lokaciju je stigao jedan skroz simpatičan mladac u Passatu, na zamolbu gospodina Konopeka (čiji Audi i dan-danas želim ukrasti čim ga vidim), te nam je donio kotač sa susjedovog BMW-a E39 i pomogao nam ga zamijeniti kako bi mogli u što je kraćem mogućem roku krenuti dalje prema Osijeku.

Iako žurbe u pravilu nije bilo, stvorili smo je onog momenta kad smo se sjetili sada već legendarnog čobanca u režiji (i dalje) najspaljenijeg gazde jednog birca na svijetu, tj. gospodina Drempe (kako ga od milja zovu njegovi suborci po utrkama), pa smo uz mile zvuke rastegnutih gitara i nemilih udaraca bubnjeva Rock-kompilacije pohitali prema tom divnom jelu visokih energetskih vrijednosti.
Uglavnom, u Osijek smo uspjeli stići, najeli se, popili pokoju kap najfinije tekuće germe na svijetu i zaputili se prema adresi gdje smo bili smješteni.

Nakon dočekanog jutra i uvidjevši da mi pauk ovaj puta nije digao auto, krenuli smo prema stazi bez nekih većih problema. Rutina je bila standardna – prijave, skupljanje akreditacija i onih raznobojnih fancy-narukvica kakve smo navikli nositi na prostorima ovakvih evenata, parkiranje, razvlačenje šatora i ispijanje meni omiljene kave u režiji tete Branke. Dakle ništa novo.
Zapravo je jedina novost bio poprilično velik skup fanatika za automobilima marke Honda i to mi je bilo posebno drago vidjeti, s obzirom na to da se među automobilima ekipe moglo doista pronaći prelijepih i ukusno složenih primjeraka ove slavne marke.

S obzirom na to da sam stava kako nešto protiv neke dobre i pozitivne rutine samo oni s crvima u dupetu imaju, istog momenta smo se počeli osjećati kao kod kuće. Krenuli su treninzi (koji su ujedno bili i kvalifikacije), mali od razglasa zvan Emilio ubrzo se nakon početka treninga počeo cerekati i mljeti u mikrofon, te smo najavu po najavu i foru po foru stigli do samog natjecanja po klasama.
Krenule su borbe od onih natjecatelja u najsporijoj klasi 16 sekundi (u koju moj auto usprkos svojih skoro 200 konjskih snaga ne može ni prismrditi), pa dalje redom preko klasa 15, 14, 13, 12 i 11 sekundi stigli smo do onih najbržih klasa mjerljivih vremenima od 10 i 9 sekundi, no upravo tu nas je dočekalo jedno pomalo neugodno iznenađenje.
Naime, iako je recesija već odavno prisutna u našim krajevima, u klasi 10 uvijek je bilo nekoliko automobila za pogledati. No od inače barem desetak konstantno prisutnih natjecateljskih automobila, ovaj puta je taj broj bio osjetno manji.
Iskreno, ne znam zašto je tako ispalo i za to nipošto ne mogu kriviti organizatore, s obzirom na to da je ostatak koji se inače u ovoj klasi viđa na stazama u pravilu uvijek u Osijeku na utrci, no iz nekog razloga je nekolicina automobila falila na startu klase i to se opako osjetilo. Čak toliko da sam za klasu 9 zapravo pomalo izgubio entuzijazam.
Uglavnom, subota je odvožena u revijalnom tonu i s dva različita pravilnika – onaj novi oko kojeg se masa ljudi donedavno bunila jer je FIA imala prste u njemu, te onaj stari na koji su svi već odavno navikli. Da stvar bude bolja, određeni broj natjecatelja bodovao se i za prvenstvo BiH, pa su neki nenadano otišli kućama s po dva pehara iz iste klase.

Večer nakon utrke u pravilu je možda najbolje cenzurirati, s obzirom na to da je od detalja tu doista bilo svega i svačega – od krađe WC-a starijim osobama, preko salve psovki, fenomenalnih crnih kolača i nekih gay-bijelih, skorog puknuća mjehura zbog iznenadnog napada smijeha, te raznoraznih adolescentskih ispada koji su rezultat ovećih količina alkohola i šireg ženskog društva u određenim tu večer posjećenim "establišmentima". Detalji doista nisu prikladni za mlađu populaciju, te one koji posjeduju kvocijent inteligencije veći od onog sobne temperature, pa doista radije ne bih dalje o toj spornoj večeri. Za sve ostalo priupitajte redakciju ili pak uputite sms na telefon gazdi Miri – vjerujem da se on barem jednog dijela sjeća makar u maglici.

Kada je konačno stigla i nedjelja, uz uobičajene treninge i istovremena kvalifikacije moram priznati da sam primijetio kako zapravo park vozača i nije prepun kako sam posljednjih godina navikao.
Razlozi mi doista nisu poznati, no mišljenje o toj pojavi manjka interesa u svakom slučaju imam.

Naime, ako stavimo ruku na srce, organizatori današnjih utrka ubrzanja doista se trude animirati ekipu i ponuditi za svakog ponešto. Jedni uz utrke organiziraju mini-koncerte, drugi pak slažu lunapark kraj staze kako bi se klinci dodatno mogli zabaviti, a treći pak organiziraju party u ugostiteljskim objektima tijekom noći između dva dana utrkivanja. No publika sve to skupa već odavno i ne doživljava kao pretjerano napeto, a ono najgore je što u zadnje vrijeme i kod nekih natjecatelja pada entuzijazam. U čemu je konkretno problem i zašto je interes u padu doista nitko ne zna, no promjene u smislu brojnosti natjecatelja i publike ispadaju itekako vidljive ma koliko da je organizacija cjelokupnog eventa na nivou. Moje je mišljenje da s obzirom na to da praktički niti jedan medij svojevoljno ne prati ova atraktivna natjecanja, ljudi jednostavno nisu upoznati s atmosferom koja je na takvim utrkama prisutna, te o samim natjecateljima nemaju pojma ni tko su, ni što su, ni kog vraga voze i zašto. S druge strane svi se guraju pratiti i sponzorirati osmoškolce koji lupetaju nogama po lopti, tako da za eventualne talente u smislu vožnje i utrkivanja jednostavno nitko nema novaca. Stoga ni ne čudi da je auto-sport u našim krajevima na najnižim granama još od II. svjetskog rata. Uz dodatak činjenice da smo kao narod samim mentalitetom kivni i ljubomorni na nečiji uspjeh, pa se radije svađamo umjesto da nešto radimo zajedno, što se također reflektira i na utrke ubrzanja.
To je naravno žalosno, jer s jedne strane stoji inicijalna misao da se one s teškom nogom na pedalici gasa drži na stazi i podalje od glupiranja po cesti barem neko kratko vrijeme, dok je s druge strane prisutna ideologija da se od svakog od nas uz malo ljubavi prema automobilima i vožnji može napraviti trkač – makar i samo u geodezijskom smislu.

Uglavnom, automobila je na osječkoj utrci u svom jedanaestom izdanju bilo poprilično manje nego što je to inače slučaj, a taj dio čak vjerojatno i više nego mene žalosti same organizatore. No unatoč tome u nedjelju je doista bilo svega i svačega za vidjeti – od legendarnog stunt-showa u režiji simpatičnog ćelavca po imenu Csaba Erdos koji je publiku uveseljavao ludorijama na dva i četiri kotača i "cigara" dragstera koji je potonji žitelj republike nam Mađarske također dopremio za show-program u trajanju od oko osam sekundi. Također se okupljanje Hondi u blokadi nastavilo i u nedjelju, a s druge strane staze kraj hangara se održavalo Styling-natjecanje. Dakle doista za svakoga ponešto.
Doduše, organizatori su vjerojatno smetnuli s uma inače obvezni "sexy car wash" program u sklopu kojeg se nekolicina visoko-obrazovanih plesačica na "štangi" sukobljava sa spužvicama i automobilom, te nerijetko sa samom sobom kada doista postane vruće. Osobno taj "nedostatak" nisam zamjerio organizatorima, jer napad celulitom je nešto što bih možda uživao gledati u nekoj od epizoda "Pokemona", dok mi na utrkama cijela ta priča oko skakutanja u badićima oko auta i provociranja jumfera nekako više i nema pretjerano puno smisla.

Same utrke krenule su u ranim poslijepodnevnim satima kada su na nebu počeli prijetiti neki sivi oblaci. Srećom, sve je po tom pitanju ostalo samo na prijetnjama, jer se nebo ubrzo poprilično raščistilo i utrke su se jednostavno nastavile događati jedna za drugom.
Kao što je to već godinama slučaj, prema već također odavno poznatom pravilniku i opet su se vozile klase po sekundama od one označene brojkom 16, pa sve do one označene devetkom, koja je uslijedila zadnja, tj. u sumrak.

U pravilu mi više nije toliko fascinantno vrijeme od devet sekundi, s obzirom na to da je već na prošloj utrci u Osijeku ta klasa otvorena od strane najbrže Calibre na ovim prostorima, one kojoj je za volanom Marin Buličić, no ovaj je put Marin dobio konkurenciju u vidu prema stažu najstarijeg vozača utrka ubrzanja u Hrvatskoj, tj. Ede Galića koji je za volanom napola posuđenog Chevrolet Camara ovaj puta slavio s rekordnim vremenom. Da, impresivno je voziti devet sekundi na četvrt milje, no ako ćemo realno, ipak su to jučerašnje vijesti u državi u kojoj auto-sport u općenitom smislu nema neku veliku važnost, s obzirom na to da "zvijezde" i političari ipak imaju prevlast u smislu senzacija.

Uglavnom, nakon nekolicine napetih i briljantnih vožnji u klasama većim od devet sekundi, slavili su manje-više isti ljudi kao i u subotu. Doduše, neki su plasmanom i svojim vožnjama bili pomalo razočarani, no sve je to sport i kad se to tako shvati, u pravilu nema nekih problema – osim ako ego ne dozvoljava duševni mir i spokoj u slučaju poraza ili lošijeg plasmana, što je kod nekih natjecatelja itekako primjetno.

Što se organizacije tiče, ekipa koju predvodi velečasni Rudolf Kalkan opet se pokazala kao profesionalna i predana onome što radi usprkos činjenici da je i ova sezona utrka ubrzanja u organizaciji "AK Slavonija" ispala poprilično neisplativom u smislu prihoda i rashoda, no iskreno se nadam da entuzijazma neće faliti ni u sljedećim mjesecima, te da ću zajedno s hrpetinom stvarnih entuzijasta prema automobilima i utrkivanju i opet moći s guštom čekati dvanaesti po redu Osijek Street Race Show.

…a što se tiče mojih muka po gumama s početka teksta, jednostavno ne mogu odoljeti, a da se još jednom ne zahvalim gospodinu Konopeku bez čije pomoći ne bi doživio ovako zanimljiv i zabavan vikend, te vječno otkačenom Drempi na pomoći oko mog (tj. našeg) sigurnog povratka u Zagreb. Sve to skupa samo ide u prilog činjenici da se oko automobila i svega vezanog uz njih uvijek može sresti zanimljivih, pozitivnih i dobrih ljudi bez čijeg postojanja u ovom i dalje "alternativnom" auto-sportu sve skupa ne bi imalo smisla.

Drago mi je da sam (i opet) bio dio svega što se na sportskom aerodromu u Čepinu proteklog vikenda održavalo i držim "fige" za još koji takav vikend sljedeće godine.

TEKST i FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak