Report – Osijek Street Race Show X

Ako ću se držati stare uzrečice američkih Trapera i tragača za blagom koja kaže "X označava mjesto", onda bih se u kontekstu svega onog što se ovog vikenda događalo u Osijeku na jubilarnoj desetoj utrci ubrzanja u organizaciji AK Slavonija zapravo s njome sasvim složio, jer Osijek je za svakog fanatika u svijetu oktana upravo ovog vikenda bio polje fascinacije. No kako ne bi sve ostalo na pukom teoretiziranju, eto ukratko nekih mojih iskustava od ovog vikenda…

S obzirom na "staž" od preko deset godina, tijekom kojih odlazim na utrke ubrzanja, često sam znao reći kako sam već sve vidio i doživio, no s obzirom na proživljeno ovog vikenda, mogu bez ikakvog problema reći da sam bio u krivu.
Iako svibanjsko vrijeme organizatorima svih većih evenata i natjecanja nije nikako išlo na ruku, jer kiša se usprkos često povoljnim vremenskim prognozama nerijetko spuštala bez ikakve zdrave logike i prethodne najave, a zna se jako dobro da je po takvim vremenskim uvjetima skoro nemoguće funkcionirati u smislu utrka ubrzanja. No ovog vikenda su čak i tu i tamo najavljeni pljuskovi jednostavno zaobišli Čepin i polje snova oko aerodroma na kojem se održavao deseti jubilarni sraz geodetski nastrojenih trkača.

No krenimo od početka…

S obzirom na to da se kao portal trudimo pratiti sve živo i neživo u smislu domaćih utrka i sličnih manifestacija na četiri kotača, naravno da mi je ideja bila otići i popratiti jubilarnu utrku u Osijeku pod nazivom Osijek Street Race Show X. Tim više što svaki odlazak u slavonsku ravan smatram svojevrsnim godišnjim odmorom, jer sada već jako dobro znam što me sve očekuje u sklopu same utrke i svega oko nje.
Dogovori koji su uslijedili bili su s ekipom iz Partes Teama (onih bivših Linksovaca koji s Nissan Skylineom GT-R već godinama jurcaju unaokolo na 402 metra) i moram priznati da bolju ekipu za provesti vikend pod trkaćim suncem teško da bih ikada mogao pronaći. Doduše, u postavi od ovog vikenda najposebnije članice samog tima, odnosno tete Branke nažalost nije bilo, ali nekako se našlo načina preživjeti…iako nije bilo lako. Dakle ekipa se skupila i laganim se tempom krenulo putem Osijeka.

Sam put u petak popodne nije bio nimalo lagan, jer nas je već u prvim kilometrima auto-ceste dočekao jubilarni sedamstodevedesetosmi pljusak tog dana – popraćen kompletno crnim nebom i kapima kiše veličine dnevne sobe stanova poticajne stanogradnje. Moram priznati da sam se za volanom na auto-cesti već pri 60 kilometara na sat brzine osjećao pomalo uplašeno, no na svu sreću smo uskoro izašli iz tog pojasa tame i put se nastavio normalnom brzinom.
Stajanje-dva-tri i eto mraka, a i nas pred Osijekom, pa iako je avantura putovanja otpočela već satima prije, dobra volja i entuzijazam bili su uključeni "na najjače" jer smo svi znali zašto smo u Osijek uopće krenuli, te da nas ono pravo tek čeka.

No krenimo redom…

Za početak tu je vječan i neizostavan "Focus" u ulozi prvog mjesta na koje se zapravo direktno s puta dolazi čobancem okrijepiti od puta i (nerijetko) pretjerati s konzumacijom alkohola. Doduše, nekome bi možda sam party dobrodošlice mogao zvučati pomalo čudnjikavo, s obzirom na mali milijun automobila i motora razbacanih oko lokala, te uz hrpu ekipe iz raznoraznih dijelova Hrvatske i ex-Jugoslavije, no vjerujte mi da je Drempin čobanac-style party apsolutno neophodan za kompletan doživljaj cijelog vikenda.

Nakon više ili manje prospavane noći, te podizanja auta s čuvanog parkinga osječke službe premještanja vozila (da, dogodilo se), mamurni i pomalo umorni stižemo do ogromnog drvenog križa, tj. na sam ulaz aerodroma i tu u pravilu počinje saga. Saga o dobitnicima, gubitnicima, legendama i rekordima. Saga o svemu onome što prosječnom čovjeku ne znači puno, no istovremeno za ljude koji žive za brzinu i na svoje automobile gledaju kao na članove obitelji znači beskrajno polje fascinacije i gušta – staza, startna linija i semafor, te brzina u svom najsirovijem obliku. Sve ostalo prestaje biti bitno.
Sam park vozača na takve dane postaje nepregledno polje šatora, roštilja, rezervnih guma, povađenih dijelova interijera automobila i naravno, malog milijuna vozača sa svojim pratećim ekipama. Iščekivanja i nervoze u pravilu nema, jer ako nekih boljih rezultata i ne bude, ono osnovno je i dalje tu u smislu druženja, klope, nekih novih poznanstava i sličnih stvarčica od kojih se ovaj život u malom već puno desetljeće sastoji. Dakle nitko ne odlazi kući nezadovoljan, jer svi itekako dobro znaju da je utrka u Osijeku zbog ekipe jedno apsolutno fenomenalno mjesto.
Doduše uvijek ima pokoje zanovijetalo koje zbog ovog ili onog razloga ima neki problem i polje nezadovoljstva, a nađe se tu i tamo poneki natjecatelj (ili tim) koji glumi primadonu i očekuje da se svi ostali samo klanjaju, no takvi pripadnici na sceni najčešće budu javno izrugivani, pa i taj dio priče brzo i bezbolno završi – najčešće u suzama od smijeha.

Sam plan i program u smislu tijeka utrke i nije nešto što već mali milijun puta nije viđeno, odnosno tu su i dalje treninzi, pa zatim kvalifikacije, slaganje klasa po vremenskim indeksima, te utrke koje se tu i tamo prekinu pokojim izlaskom i "pranjem" sponzorskog automobila nekih pripadnica ljepšeg spola (ako se tako mogu izraziti), no koje se s druge strane odvijaju prema spomenutim klasama od one najsporije do najbrže. Dakle sve je upravo onako kako je već godinama, zar ne?!
E pa i ne baš, jer ono što je osječka utrka ove godine ponudila za početak je sva sila sitnica koje utrku znače.
Od novog i naprednijeg sustava mjerenja vremena, preko nekih novih dijelova pravilnika kojima se trkači konačno odjeljuju od šahista i sličnih taktičara na stazi, preko ogromnog ekrana s vremenima zbog kojeg je lakše pratiti što se zapravo događa u trakama staze, pa tako oni koji nikad prije nisu bili na nekom ovakvom događanju više ne moraju biti zbunjeni i mogu bez problema pratiti svoje odabrane favorite. Uglavnom s tehničke strane hrpa novotarija koje apsolutni imaju smisla.
S druge strane, tu je bila i tona vizualnih atrakcija prije svega u smislu hostesa, hostesa i još hostesa, tako da foto-aparati nisu ostali zakinuti za "guzice i sise" (da se i opet zahvalim TBF-u) i u pravilu iz kojeg god kuta se gledalo, Osijek Street Race Show X ispadao je savršeno osmišljenim mjestom za provođenje vikenda. Dakle, slobodno se može reći kako se ekipa iz AK Slavonija opako potrudila da ova jubilarna utrka u njihovoj organizaciji bude u savršenom izdanju.

Gledano iz mojih cipela (tj. tenisica) prvi izlasci na stazu s fotićem oko vrata bili su nešto sasvim standardno. Klasa 16 i sva sila automobila u manje-više originalnom izdanju i stanju s isto tako manje-više nekim novim facama za volanom, no generalno gledano sve već viđeno preko nekoliko puta. Stoga ni ne čudi kako sam cijelo vrijeme okidao fotografije misleći kako zapravo bez nekih suvišnih razmišljanja i emocija samo pratim tijek utrka po klasama i u međuvremenu pokušavam izbjeći dehidraciju. Tu i tamo se pojavio pokoji "novi" automobil, pokoji gaf tijekom grijanja guma ili pak neka distrakcija u smislu pokoje pripadnice gledateljstva, pa sam i s takvim motivima tu i tamo punio kartice, no izuzev tih nekoliko distrakcija sve je nekako izgledalo manje-više isto…do jednog momenta.

Naime, već se godinama evolucijom automobila i natjecatelja na ovakvim utrkama očekuje nova dimenzija brzine – ona mjerljiva u jednoj znamenci s pokojom decimalom iza nje. Godinama se čekalo da "klasa 10" više ne bude ona najbrža i taman kad se činilo da se to neće tako skoro promijeniti, u večernjim je satima subotnje utrke na start najbrže dvoznamenkaste klase svratila jedna ljubičasta Calibra i s Marinom Buličićem za volanom upisala se u Hrvatsku povijest utrkivanja po ravnom i sa svojih 9,9 sekundi gromoglasnog prolaska duž 402 metra postala najbrža ikad na ovim prostorima. Da, znam…mogu biti cjepidlaka i kao neki reći "pa to je skoro deset sekundi", no upravo u tom "skoro" i jest poanta truda, rada, živciranja, nebrojenih pokušaja i pogrešaka, potrošenog vremena, novaca i ljubavi prema ovom sportu, što se sa "skoro" deset sekundi savršeno isplatilo.
Prateći prolazak i nemilo okidajući fotografije s vatrogasnog kamiona fenomenalne vatrogasne ekipe iz Tenje, znam samo da mi je ona "ajde, ajde, ajde" misao proletjela kroz glavu, no na fotografije sam zajedno s komarcima veličine omanje ptice jednostavno zaboravio kada sam čuo "malog od mikrofona" kako izvikuje rezultat. Pljesak, uzvici, ovacije…to je samo dio onoga što je uslijedilo pri povratku Marina u predstartni prostor. Ostalo je ionako nemoguće opisati riječima i ako već zbog ničeg drugog, a onda bi mi zbog te situacije bilo žao da kojim slučajem nisam bio na licu mjesta dok se sve skupa odvijalo.

Kada se sve smirilo, nakon proglašenja pobjednika i zalijevanja onog najbržeg s nekoliko hektolitara vode, u maniri zadovoljnih ljudi krenuli smo odmoriti i otuširati se, te naravno izaći nekamo.
Iako za ovaj tekst nije pretjerano bitno, spomenut ću kako je Osijek i u segmentu izlazaka jedan od najdojmljivijih hrvatskih gradova, jer salve ljudi, prepuni klubovi i sva sila u detalje uređenih odredišta za izlaske govore takvu priču, pa moram priznati da sam je u dobrom društvu i sam osjetio na svojoj koži.

No pustimo sad izlaske, jer nedjelja je tek iza ugla…

U nedjelju se na prostoru aerodroma uz samu utrku odvijalo još nekoliko manjih manifestacija koje prije svega podrazumijevaju natjecanje u vizualnom tuningu (tj. stylingu), te u glasnoći baseva u automobilu pod nazivom "db Race".
Parking namijenjen tim natjecanjima i nije bio pretjerano pun, no svejedno se skupila nekolicina entuzijasta koji su natjecanjima pristupili bez brige oko toga koliko ih je, što je zapravo jedino bitno – tim više što je svako takvo natjecanje obavezno popraćeno i od strane medija i publike, tako da se uvijek skupi oveća količina znatiželjnika oko izloženih natjecateljskih automobila.
No na takvim natjecanjima statičnog tipa u Osijeku nikako nije naglasak. Dapače, brzina je za organizatore jedini bitan faktor, pa stoga ni ne čudi kako se i ove godine na prostoru aerodroma u Čepinu održao i Bike Race, tj. utrka za one koji preferiraju dva kotača na svojim jurilicama. U tom je segmentu bilo svega i svačega za vidjeti, no moram priznati da sam u maniri proteklog dana zapravo jedva čekao da se na startu pojave automobili i da natjecanje krene, jer sam kao i većina ostalih vjernih pratitelja utrke bio u iščekivanju ponavljanja Calibrinog vremena od subote. Iščekivanje je bilo opravdano, obzirom je Marin već na kvalifikacijama ponovno skinuo vrijeme prolaska staze na 9,8 sekundi, pa su špekulacije i raznorazne priče oko vremena, temperature, tlaka zraka, količine komaraca i mjesečevih mijena koje utječu na rad cilindara u motoru, postale opravdano aktualne, zar ne?!
Dapače, u ne samo da su takve priče i razmišljanja postale aktualne, već su pomalo pripomogle da na prostor utrke u svojstvu publike dođe poprilično velik broj ljudi, što je itekako pomoglo samoj atmosferi.
Neki su pijuckali nešto koliko-toliko hladno, neki su odmarali u hladovini, a neki su pak uz ogradu grizli nokte u iščekivanju rezultata – pogotovo u onim najvišim klasama.

Većina favorita je u nedjelju nažalost podbacila u smislu rezultata, no s druge strane ima i onih koji su dvaput tijekom vikenda slavili u sklopu svoje klase, a ima i onih koji su se nakon dugo vremena konačno uspjeli dogovoriti s vlastitim automobilima i napraviti barem neki rezultat koji bi ih s obzirom na financijski dio nagrade (ako već ništa drugo) barem vratio kući. No cijelo se vrijeme očekivao još jedan prolazak stazom ljubičaste Calibre i još jedno skidanje rekorda na 402 metra, pa je većini onih s kojima sam razgovarao u iščekivanju toga prošao dan.
Nažalost, to se nije dogodilo, jer je u momentu kretanja sa startne linije Calibra zaštucala i izgubila utrku, no iako je pri samom dolasku automobila na startnu liniju nastala svojevrsna euforija, nitko nije imao pretjerano puno zamjerki s obzirom na tek jedan dan star rekord s potencijalom ostvarivanja još pokojeg tijekom ove sezone natjecanja utrka ubrzanja.

Dakle da rezimiramo…

Kada sam se sinoć pozdravljao sa svim divnim ljudima iz organizacije ove utrke koje poznajem, slavonski Bernie Ecclestone (kako je nedavno nazvan), odnosno Rudolf Kalkan na kraju je došao na red. Koliko sam iz par kratkih rečenica i jednog čvrstog stiska ruke uspio razabrati, još je u subotu po završetku utrke bio zadovoljan, no danas može biti i sretan, jer Osijek Street Race Show je u svojem desetom izdanju postao ne samo utrka za pamćenje, već i ona koja je nakon više od deset godina na scenu postavila neke nove standarde, neke nove ljude, neke nove pobjednike i neka nova vremena. Nekome to možda i neće značiti pretjerano puno, no vjerujte mi da je deset utrka bez nekog primjetnog pada kvalitete u smislu organizacije itekako velika stvar, pa ako već ništa drugo, barem se u tom smislu iskreno se nadam da ću za nekoliko godina imati prilike posjetiti Osijek Street Race Show XX.

Ekipa, svaka vam čast na organizaciji utrke i jedno veliko hvala na fenomenalnom vikendu i svemu što ste do sada uspjeli napraviti za domaću tuning-scenu. Sretno dalje s planovima oko organizacije sljedećeg vikenda u Osijeku – siguran sam da će i opet biti jedan za pamćenje.
Do druženja!