U sivilu domaćeg svijeta oktanskih sportova zadnjih se godina stvari ipak pomiču s mrtve točke. Slalom, neki novi Rally-eventi i pokoja brdska utrka čine većinu kalendara, no najveće nade su i dalje u pravilu utrke ubrzanja – naravno ukoliko zanemarimo Drift.

Već nekoliko godina se kroz kalendar raznoraznih natjecanja u domaćem svijetu oktana organizira natjecanje nalik plesu na četiri kotača. U početku je taj ples bio rezerviran za tek nekolicinu najzagriženijih parova, no kako to obično biva s atraktivnim događanjima, i Drift je postao popularan – i to jako.
Tome u prilog ide činjenica kako je prošle godine posljednje Drift natjecanje u sklopu kalendara cijele sezone bilo jedno od najposjećenijih ikad na našim prostorima, a stvari izgleda i dalje ne jenjavaju po pitanju interesa organizatora zajedno s vozačima i publikom.

Ove se nedjelje, odnosno 16.06. 2013. godine nakon jednog odgađanja termina (nažalost, zbog vremenskih (ne)prilika) na prostoru ORYX centra sigurne vožnje na zagrebačkom Mićevcu odigrao još jedan glazbeno-scenski događaj koji već poslovično obilježava hrpetina konja pod haubom i još veća hrpetina spaljenih guma. Dakle, Drift-scena i dalje živi.
Prvi pogled na samu stazu i bokseve nije odavao dojam pretjerane popunjenosti u smislu natjecatelja i njihovih automobila, no u ovim vremenima kada se za svaku kunu itekako pažljivo gleda gdje će ista završiti, to i nije pretjerano čudno. S druge je strane samom natjecanju pristupilo dvadesetak automobila i pokoji vozač viška, s obzirom na to da je nekolicina dijelila automobile za nastup na natjecanju, što je pak savršeno u redu i ide u prilog apsolutnoj i danas već poslovičnoj kolegijalnosti koju Drifteri iskazuju već godinama.

Početak natjecanja su već tradicionalno obilježili slobodni treninzi i tzv. "Drift-Taxi" koji je i "običnim smrtnicima" za tek nekoliko kuna (koje su otišle u dobrotvorne svrhe) itekako zorno prikazao kako izgleda sjediti u autu i voziti ga "po boku", a u nastavku su krenule kvalifikacije za najboljih šesnaest vozača dana. Dakle na prvi bi se pogled reklo kako se na Drift-sceni u hrvatskoj zapravo ne događa ništa novog, no s obzirom na nekolicinu novih vozača na stazi ipak bi se dalo konstatirati kako Drift-scena ipak pomalo raste, što je apsolutan plus.
Neki su od novopečenih Driftera uspjeli proći kvalifikacije, a neki pak ne, no kako u svakom natjecanju uvijek postoje oni "bolji", moram priznati da na ničijem licu nisam vidio znakove razočaranja. Dapače, dobra volja na prostoru cijelog eventa bila je uključena "na najjače" – baš kako to i treba biti.

Kako to obično priliči ovim ljetnim mjesecima, temperatura je bila jednostavno paklena i moram priznati da mi je stajati na stazi i "okidati" fotografije nije bio nimalo lak zadatak, no taj problem nisam imao samo ja, već i velik broj ljudi okupljen uz stazu te na i oko nje. Publika, fotografi, novinari, organizatori…svima je nedjelja po pitanju vrućine ubrzo postala jedan od dana za pamćenje, no ako ćemo iskreno, ipak je najgore bilo vozačima.
Ilustracije radi, zamislite na nekoliko stupnjeva preko brojke četrdeset sjediti u punoj "ratnoj spremi" (tj. kombinezonu zajedno s kacigom) u automobilu koji nema klimatizacijski uređaj. Teško, zar ne?! A sad zamislite taj isti kipući automobil voziti do njegovih i vlastitih krajnjih granica u konstantnom proklizavanju stražnjih kotača, spajajući zavoj za zavojem poligona uobličenog u stazu. Čini se još teže, ako ne i nemoguće.
No ljubav prema ovom sportu čak i takve uvjete na neki način anulira i cijela priča nekako uvijek ide dalje.

Dakle temperatura na stazi bila je jedan dio problematike cijelog dana. Za većinu vozača taj temperaturni dio kao da i nije bio bitan, no neki su ipak imali probleme koji se nisu mogli riješiti ispijanjem vode, za što je možda najbolji primjer jedan moj dragi bivši kolega kojem je već prije samih kvalifikacija pukao kardan i činilo se kako je za njega priča oko nedjeljnog guštanja po boku jednostavno završila.
Naime, kardan je jedan jako bitan dio pogonskog sklopa i pucanjem istog automobil više jednostavno nema načina upotrijebiti – pogotovo ne na jednom ovakvom natjecanju, no to nikako nije spriječilo dotičnog da izmisli načina da ipak nastupi na natjecanju. U jednom momentu se ekipa predvođena "malim od dizalice" dosjetila da bi zapravo baš bilo fora da čovjek nastupi za volanom BMW-a E36, no ta je priča ubrzo pala u vodu, s obzirom na to da je prijeko potrebna ručna kočnica ispala jednostavno upotrebljiva za vozača koji je umjesto nje u zavoju više hvatao samog sebe nego ručicu ručne. Dakle trebalo je izmisliti nešto drugo ili jednostavno odustati.

Kako dotični bivši kolega jednostavno nije sklon odustajanju, naravno da se krenulo u potragu za nekom alternativnom solucijom, što je rezultiralo još jednim prikazom apsolutne kolegijalnosti između dva natjecatelja istog tima, te su Josip Žagar "Zax" i Miroslav Zrnčević "Mrgud" postali cimeri u jednoj itekako dobro pripremljenoj Toyoti Corolli AE86, poznatijoj kao "Hachi".
Koliko znam, dogovor je bio da ukoliko obojica prođu kvalifikacije i kojim slučajem završe u paru jedan protiv drugog, Zax ostaje za volanom, dok Mrgud ide na sok u boks, no srećom to se nije dogodilo.
Dapače, dogodilo se nešto dijametralno suprotno i na kraju dana postalo jedna od fascinantnijih stvari u nedavnim vremenima hrvatskog auto-sporta.

Naime, nakon svih kvalifikacija i prvih borbi koje su uslijedile u sklopu plesačkih parova na stazi, Zax je ispao iz daljnjeg tijeka natjecanja. Sjećam se da sam u tom momentu opsovao, jer mi je s jedne strane bilo žao da ga više neće biti u daljnjem tijeku natjecanja, dok s druge strane iskreno nisam mislio da bi moglo uslijediti finale kakvo se dogodilo na kraju dana, tj. da bi Mrgud u tuđem automobilu nakon svih gluposti i pehova koje su mu se tog dana desile mogao napraviti ono što na kraju jest – pobijediti. No upravo se to dogodilo.
Iako su finala u pravilu često polje prikazivanja apsolutne tvrdoglavosti oba vozača i nerijetko traju puno duže nego propis "dvije dobivene" nalaže, nekako se činilo da se Mrgud s nevjerojatnom lakoćom "pohvatao" s automobilom i bez nekih većih problema odnio prvo mjesto.
To naravno ne znači da je njegov rival u finalu, odnosno Slovenac Rok Keršič bio lošiji u bilo kojem smislu, no jednostavno se činilo kako je na neki način tvrdoglava pripadnost ovom auto-sportu itekako prevladala sve ono loše što se tijekom dana događalo, te urodila pobjedom.
Dakle finale i polufinale urodili su s prvo, drugo i treće plasiranim vozačima, odnosno redom, Zrnčević, Keršič, Čemas, dok je ostatku ekipe iz Top 16 preostaje pokušati ponovo doći do samog vrha na nekom od sljedećih CDC-a.

Jesam li u pravu, ne znam, no ono što znam jest da mi je bilo ekstremno vruće, da za budućnost Drifta na domaćoj sceni ne treba nimalo brinuti, da su organizatori i opet odradili posao upravo onako kako treba, te da mi je po tko zna koji puta u nizu bilo fenomenalno stajati tek nekoliko centimetara od nekih od najluđih automobila u državi i šire.
Ne znam koliki bi efekt eventualno mogla postići moja preporuka, no ono što prezimena poput Berdajs, Zrnčević, Čemas, Keršič, Skoko, Žagar i ostatak drifterskog prezimenjaka na ovim područjima znače na stazi (a i šire), u svakom slučaju vrijedi vidjeti, jer Drift malo po malo prerasta u obavezan dio kalendara utrkivanja u Hrvatskoj, dok je u umjetnost prerastao već odavno.

TEKST i FOTOGRAFIJE: Ivan "IGloo" Gluhak