Opel – najluđa Astra ipak stiže na tržište

Iako su službene najave nekoliko puta ušutkavane, najbrža i najluđa Astra svih vremena uskoro stiže u prodaju, no samo za one najsretnije, jer serija će prema službenim najavama iz Opela biti izuzetno mala.

Budimo realni – kada se u svijetu automobila spomene Opel, prve asocijacije definitivno ne idu u smjeru performansi i brzine, te sportskih karakteristika. No za to postoji itekako dobar razlog, jer sam oduvijek pod dojmom da se Opel kao tvrtka uvijek nekako gura tamo gdje mu nije mjesto.
Da, znam…Opel je jedna od najomiljenijih marki na prostorima lijepe naše banana republike, što prodajni rezultati posljednjih godina itekako zorno pokazuju. Samim time sam apsolutno siguran da je već od ove rečenice netko negdje u Hrvatskoj počeo brusiti nož kojim bi me zaklao. No oko toga pak ne brinem pretjerano puno, jer isto tako pretpostavljam da je dotični nož hrđav, s obzirom na to da je u vlasništvu ekstremnog ljubitelja dotične marke.

Naravno, šalim se…no kako je prema jednoj staroj narodnoj „u svakoj šali pola istine“, da elaboriram onu drugu polovicu koja je zapravo istinita.

Opel je tvrtka koja se bavi proizvodnjom i prodajom automobila. Dotični automobili u pravilu ni po čemu ne odskaču od konkurencije izuzev možda cijenom, pa samom time Opelove modele jednostavno nije moguće izražavati s prefiksima koji podrazumijevaju superlative. I to je savršeno u redu.
S druge strane, Opel je u smislu svojih sportskije nastrojenih modela tijekom proteklih godina radio izuzetno velike greške i samim time sve modele s oznakom OPC shvaćam s nekom dozom rezerve.

Npr. ako za primjer uzmem samo prvu Vectru koja je s tom dodanom skraćenicom trebala označiti jednu novu eru za tu tvrtku, stvari postaju smiješne, jer realno gledano, Vectra OPC je apsolutno nevozljiv automobil.
Ovjes je pasivno tvrd i aktivno mekan, a trebalo bi biti obrnuto. Mjenjački sklop i osjećaj hvatanja za samu ručicu mjenjača tijekom promjene brzine može se direktno usporediti s radom „nekih stvari“ kod penzionera čiji se organizam navikao na Viagru, dok je osjećaj izravnosti na volanu lako usporediv s lizanjem sladoleda koji je još uvijek upakiran u omot.
Dakle ukratko ne znam što OPC znači kao oznaka u smislu Vectre, no pretpostavljam da je riječ o nekoj skraćenici za ubojstvo ili samoubojstvo s predumišljajem.

Znam da sam prema Vectri OPC pomalo ekstreman, no s obzirom na to da dotični automobil svrstavam jako visoko na ljestvici najvećih razočaranja u smislu automobila, ja mislim da sam realan.
No kako ne bih ispao i zadrt, iskoristit ću još jednu staru narodnu koja kaže da „jedna lasta ne čini proljeće“.
Vjerujem da time prestajem djelovati zadrto, no kako me sad već pomalo strah da ne počnem zvučati kao gdin. Sijerković, od ovog časa prestajem s poslovicama i elaboriram poslovicu.

Iako uz spomenutu Vectru OPC ni prva Astra s tom oznakom i nije bila neki pretjerano poželjan automobil, te je svoje oduševljene kupce pronalazila većinom u obliku ljudi s čudnim brkovima i „fudbalerkama“, ne mogu reći da je dotična Astra bila loš automobil.
Da, možda mrvicu arhaičan i interijerom katastrofalno dosadan, no relativno živahan u vožnji, te jedan od onih automobila koji su zapravo poprilično ugodno iznenađenje.
Zapravo mislim da je s Vectrom OPC Opel promašio metu za kilometar-dva, pa je Astra OPC ispala kao automobil koji je zapravo započeo tu jednu sasvim novu i posebnu priču.

Nastavak dotične uslijedio je 2005. godine, kada je Opel svijetu automobila predstavio Astru H s oznakom OPC, te u obliku tog modela napravio jedan od najljepših hatchback-automobila svih vremena.
Dizajnom moderna, detaljima agresivna i pomalo pretjerana i s 240 konjskih snaga pod „haubom“, ova je Astra za mene bila nešto apsolutno fascinantno i poželjno, a tako je i dan-danas usprkos odolijevanja vlasništvu jednog primjerka.
Naravno, problema je bilo, jer svu tu snagu s pomalo čudnjikavim ovjesom ova Astra nije baš mogla ukrotiti kako treba, pa su podupravljanje i tzv. „torque steer“ često bile standardne situacije tijekom vožnje. No koga briga, kad je od istih problema patio i prvi Focus RS, koji izgledom, iako predivan, Astri H OPC u nekim segmentima nije bio ni do koljena.
Poanta je u tome da je Astra OPC te generacije postavljala rekorde na Nürburgringu i bilježila veliku prodaju, te samim time i ogroman broj štovatelja upravo tog modela.

Tijekom posljednjih godina se na tržištu u smislu ponovo aktualizirane sub-klase sportski-nastrojenih automobila za svakodnevnu upotrebu pojavilo doista puno modela raznih proizvođača.
Od Volkswagen Golfa GTi, preko Renault Meganéa s oznakom RS, Fordovog Focusa ST i pomalo ružnjikave Honde Civic Type-R, pa sve do Opel Astre OPC, izbora je doista bilo pregršt.
Prodaja je zapravo prvenstveno ovisila o tome gdje je budući vlasnik „ostavio srce“ s nekim prijašnjim automobilom tog tipa, tako da su stvari izgledale obećavajuće za sve proizvođače takvih modela i sportskije orijentacije, no tek su neki modeli doživjeli zamjetniji uspjeh.
Naravno, Opel Astra OPC je jedan od tih modela, što je Opelu automatski dalo „krila“ i ponukalo inženjere da nastave s razvojem moćnih strojeva upakiranih u naizgled običnu karoseriju, što je na kraju rezultiralo s najnovijom generacijom Astre OPC koja je debitirala 2012. godine.

Dotična je Astra po mom mišljenju dizajn modela te klase podigla na skoro nedostižnu ljestvicu i najiskrenije mislim da se još neko vrijeme neće dogoditi toliko lijep automobil tih dimenzija.
Isto vrijedi i za interijer koji konačno ne škripi na dodir, te brojke na brzinomjeru i obrtomjeru nisu ispisane fontom veličine 240 točaka, pa samim time interijer najnovije generacije Astre OPC ne pati ni od kakvih manjkavosti.
No ono što zapravo fascinira jest konačno savršeno kompletan automobil koji je u paketu s oznakom OPC stigao na svijet, jer ova se Astra na cesti ponaša odlično, a 2-litarski Turbo-motor s 280 konjskih snaga nikako ne vodi glavnu riječ, već istovremeno fascinira brojkama koje se uz njega vežu i pomaže vozaču da tijekom vožnje ne umire od straha, već uživa tjerajući Astru kroz zavoje.
Samim time se bez ikakvog problema može reći da je Astra OPC najnovije generacije jedan itekako dobro posložen automobil koji ne plijeni pozornost samo u jednoj ili dvije dimenzije, već u nekim segmentima čak izmišlja vlastite.

No što se događa kada ni 280 konjskih snaga pod poklopcem motora jedne Astre nije dovoljno?

Odgovor na to pitanje upravo su dali ljudi iz Opela, i to u obliku „hard-core“ verzije već ionako poprilično ludog automobila, te su dotičnu verziju nazvali Astra OPC Extreme.

Samo ime će zazvučati poznato zaljubljenicima u Opelove eskapade koje podrazumijevaju snagu i dozu neograničene ludosti, no to nimalo ne čudi, jer se i u vrijeme prve Astre OPC pojavio koncept s „Extreme“ oznakom na sebi.
No za razliku od te ideje koja je od Astre Extreme napravila samo mit, ova aktualna generacija stiže na salon automobila u Ženevi, koji uskoro otvara svoja vrata.

Prema službenim objavama, zbog korištenja materijala poput Aluminija i Karbona, Opel Astra OPC Extreme trebala bi za početak biti oko stotinu kilograma lakša od „obične“ OPC-verzije, pa u tom smislu stižu i prvi bodovi za ovu verziju modela.
Pod poklopcem motora na prvi pogled kuca srce identično onome koje „obična“ Astra OPC već ima, no u ovom se slučaju dotični motor zbog rekalibracije i optimizacije raznih dijelova može pohvaliti s ukupno 300 konjskih snaga, što ne samo da je puno za jedan automobil s pogonom na prednje kotače, već je i najviše što je Opel ikad stavio pod poklopac motora nekog svog modela.

Ovjes je zajedno s mjenjačkim sklopom i pogonom također prošao određene promjene, no kako detalja oko komponenata i izmjena još nema, spomenuo bih samo „šperu“, čije postojanje na ovom modelu već samo po sebi ljubiteljima ove marke i modela razvlači od uha do uha širok smiješak na lice.
Mjenjač je 6-brzinski „manualac“, što je još jedna prednost, jer se vozači neće osjećati kao da su u fotelji s kontrolerom svoje omiljene igraće konzole u rukama, već s pravim mjenjačem koji itekako pruža otpor pri mijenjanju brzina – baš kako to i treba biti u ovakvom automobilu.

Izvana je Astra OPC Extreme „oplemenjena“ skoro vulgarnim detaljima koji na ovom automobilu izgledaju savršeno i istog momenta slučajnim prolaznicima daju naznačiti karakter koji ova Astra zasigurno ima.
Prednja „hauba“ s otvorima, stražnji branik s ukomponiranim difuzorom, prednji branik s ogromnim splitterom izrađenim od karbonskih vlakana veliki stražnji spojler, te prednji rubnjaci i još sva sila dijelova također izrađenih od Karbona itekako potvrđuju priču o agresivnosti i olakšavanju ove verzije modela, a sve zajedno zaokružuju i 19-inčni kotači od Karbona koji su u odnosu na one aluminijske lakši ukupno 20 kg.
Dakle potjera za snagom, lakoćom i upotrebljivosti u smislu ove su Astre bile apsolutne niti vodilje, što još nije potvrđeno brojkama, no prema predviđanjima bi Astra OPC Extreme trebala u odnosu na „običnu“ Astru OPC biti zamjetno brža i agilnija.

Uglavnom, kada se sve zbroji i oduzme, moram priznati da u ovom času Opel gledam sasvim drugačijim očima nego sam to navikao u nekim prošlim vremenima, a za to itekako postoje razlozi.
Prvi je sveden na dizajn u smislu kojeg Opel među normalnim i svakodnevnim modelima u ovom času prednjači nad većinom ostalih marki automobila na svijetu.
Drugi se svodi na sve bolji odabir materijala i sve veći tehnološki razvoj pojedinih komponenata, dok se treći jednostavno svodi na činjenicu da noviji modeli nisu toliko skloni hrđanju bez razloga, kao što se to u šali među auto-ekipom često zna reći.

Bilo kako bilo, Astra OPC mi se dopala na prvi pogled, no ova mi se verzija Astre OPC čini poželjnom čak i za one koji neki Opelov model nikad nisu poželjeli kupiti.
Dapače, rekao bih da sam i osobno među dotičnima koji su donedavno tako razmišljali, no mislim da je promjena stava jasna već iz samog teksta, pa iako znam da će neki danas umirati od smijeha na ovo što slijedi, svejedno ću reći da bih rado bio jedan od sretnih vlasnika ovako složene Astre OPC.