Da, naslov ovog teksta je apsolutno čudan, no doista je istinit.

Ljudima koji prate svijet automobila naziv McLaren i značenje tog naziva ne treba posebno objašnjavati, no za one u zadnjem redu rekao bih samo kako se radi o jednoj od „onih“ tvrtki koje su izgradile svijet Formule 1 kao vjerojatno nitko drugi.
To je tvrtka koja je svojim radom, pameću, dobrim odabirom ljudi, razvojem tehnologija i apsolutnom tvrdoglavošću uspjela iz bolida u bolid prkositi zakonima fizike i pobjeđivati konkurenciju na svim poljima, a isto vrijedi i za njihove cestovne automobile.

Iako je nedavno pobijena teorija upotrebe zlata kao savršenog toplinskog izolatora, te je time masa skeptika u svijetu automobila dobila dugo željenu potvrdu oko besmislene cijene McLarena F1, to svejedno ne znači puno. Dapače, ne znači ništa, jer upravo je taj model označio ono najbolje što je spoj svjetova auto-sporta i svakodnevice uspio polučiti, pa samim time cijena ne znači ama baš ništa – tim više što je primjeraka premalo da bi se šira masa uopće zamarala s tim.

Dakle McLaren je s modelom F1 otpočeo eru apsolutnog savršenstva u smislu spoja tehnologije, snage, brzine i voznih svojstava, a nastavak je uslijedio kroz suradnju s tvrtkom Mercedes-Benz u sklopu koje je nastao apsolutno brutalan model SLR.


McLaren-Mercedes SLR ispao je jednim od najomiljenijih super-automobila svih vremena i moram priznati da mi je i dan-danas pomalo žao što se taj automobil više ne proizvodi, no koliko god da je SLR impresivan, ono što je uslijedilo iz McLarena još je uvjerljivije u svakom pogledu.
Naravno, aludiram na model nazvan po usisivaču prašine, tj. MP4-12C.

McLaren MP4-12C automobil je koji zapravo možda najbolje opisuje ljude koji su ga stvarali – ozbiljan, sterilan, perfekcionistički-orijentiran i apsolutno bez ikakvog smisla za humor.
To je automobil koji je definiciju super-automobila podigao na jedan sasvim novi nivo kroz korištenje tehnologija razvijenih unutar klinike McLaren, te iako zapravo i ne izgleda nešto pretjerano „vrišteći“ (za razliku od npr. Ferrarija ili Lamborghinija), skepticima diljem svijeta itekako je zatvorio usta.
Brzina ovog automobila možda i nije rekordna. Ubrzanja također. Isto tako ni sve one brojčice u smislu snage, zapremine, broja cilindara i ostalih brojčanih navoda kojima se ljudi obično hvale, McLaren MP4-12C nije ništa posebno. No pametniji od mene kažu da same brojke i ne znače toliko puno u usporedbi s onime kako se one manifestiraju u vožnji, koja je apsolutno fenomenalna prema svim novinarima koji su ikad sjeli za volan ovog čudnovato-nazvanog automobila.

U maniri uspjeha koji je McLaren nastavio kroz model MP4-12C naravno da je ideologija ostala ista, no apetiti su se kudikamo povećali, pa se nedavno na tržištu pojavio model P1 koji za cilj ima svrgnuti Ferrari LaFerrari s trona najpoželjnijeg super-automobila na svijetu.
Samim time, McLaren P1 je Hibrid, no ne baš neki sličan Toyoti Prius ili nekom drugom "ekološki svjesnom" cestovnom potrkalu, već je ovo Hibrid koji je zapravo jako lako voljeti.
Naime, dok Toyota Prius i njoj slični modeli za cilj imaju nisku potrošnju (što im baš i ne uspijeva), McLaren P1 za filozofiju Hibrida ima samo izvlačenje što je više moguće konjskih snaga, pa se tako iz 3,8-litarskog Twin-Turbo V8 motora u kombinaciji s onim električnim snaga mjeri u brojci od preko 900 konja. Eto, takav Hibrid potpisujem voziti do kraja života, za razliku od onih  „klasičnih“ na koje gledam više kao na marketinški trik nego stvarne automobile, te koji samim time ne vrijede ni upola novaca koliko za njih u salonima traže.

Zajednički nazivnik svega što McLaren u ovom času nudi jest brzina i skoro opsesivna potjera za olakšavanjem automobila prije svega kroz nove materijale, no i kroz određene nove tehnologije koje bi u svemu tome mogle imati jako puno utjecaja.
Shodno tome, gospodin Frank Stepehnson, koji je aktualni šef odjela dizajna u McLarenu, za britanski list The Sunday Times u jednom je kratkom intervjuu nedavno izjavio kako u ovom času zajedno s ekipom znanstvenika bez smisla za humor istražuje nove načine brisanja vjetrobranskog stakla, jer kako kaže „mrzi klasične brisače i način na koji rade, vibriraju, te otežavaju automobil“.
Iako je sama rečenica malo čudna, ne mogu reći da nema logike, jer ako je ideologija super-automobila svedena u jednu jedinu riječ, onda taj „super“ treba prevladavati u svakom segmentu – čak i onom naizgled nebitnom koji podrazumijeva metlice brisača.

Aktualni eksperimenti podrazumijevaju hrpetinu tehnologije namijenjene zrakoplovstvu, koja bi se u nekim budućim vremenima od strane McLarena trebala pojaviti u obliku prilagođenom za automobil. Prije svega, kako kaže gdin. Stephenson, tu je riječ o ultra-zvuku, tj. nekoj formi „visoko-frekventne tehnologije koja bi stvarala sitne vibracije na površini vjetrobranskog stakla, te time odbijala kapi vode, insekte i blato“.
Dakle ideja nije nepromišljena, no iako se tako nešto uspješno koristi na nekim borbenim zrakoplovima, vjerujem kako primjena na cestovni automobil neće baš tako skoro stići – čak ni ako dotični cestovni automobil možemo opisati uz sufiks „super“, te ako ga potpisuje McLaren.

No vidjet ćemo što će budućnost donijeti i kako će sve to skupa u praksi izgledati.
Meni se ideja u svakom slučaju dopala na jedan savršeno uvrnut način.


TEKST: Ivan IGloo Gluhak
FOTOGRAFIJE: CarBuzz.com, SuperCars.net, NetCarShow.com, TheSundayTimes.co.uk i Google Images