Kina – zabrana kupovine novih automobila?

Često se u šali zna čuti kako je na nekom mjestu sve krcato, tj. na dotičnoj lokaciji „ekipe ima kao Kineza“, no vjerujem kako se pri tome nikad nije aludiralo na količinu automobila na jednom mjestu. E pa upravo je i to značenje moguće dodati toj pošalici.

Kina – ta divna zemlja u kojoj su se tijekom posljednjeg desetljeća doista događale svakojake promjene. Neke su imale efekta na globalnoj sceni, dok su neke imale utjecaja samo na domaće stanovništvo.
Komunizam je u Kini jednostavno puno više od ideologije, no kako se to već u tisućama primjera ispostavilo, to svejedno ne znači da je isti uspio kao režim i poželjno stanje uma.
Dapače, efekt je sasvim suprotan, jer sva sila zabrana i pravila savršeno u opoziciji sa zdravom logikom dovela je do malog milijuna problema, a jedan od njih je i činjenica da je npr. Peking kao glavni grad jednostavno zakrčen automobilima.

Razlozi tome su zapravo jako jednostavni, jer se nešto slično u određenim segmentima događalo i u našim krajevima nakon pada komunističkog režima koji je kao osnovu imao svu silu zabrana.

Dok sam bio klinac i živio pod paskom svega onoga što se nije smjelo, nisam imao pretjerano puno izbora za u to vrijeme meni jako bitne stvari poput npr. čokolade. Na policama u kvartovskom dućanu nalazila se sva sila čokolada pod nazivom „Šećerna Tabla“, a izbor se svodio na to hoću li s gornje ili donje police uzeti jednu i uživati u čokoladno-komunističkim plodovima domicilne države i njenog ustroja. No preživio sam i danas uza svu silu mladih ljudi koji nastanjuju lijepu našu mogu uživati u izboru raznoraznih čokolada koje u današnje vrijeme pune police tog istog kvartovskog dućana (u stečaju).
No današnji je problem možda još veći od onog sa „Šećernom tablom“ iz bivšeg režima, jer često se nađem u situaciji kako kao telac buljim u police i sve silne dizajne kutija, te tako samo trošim vrijeme, umjesto da zgrabim prvu čokoladu s lješnjacima koju vidim i odem na blagajnu, a vjerujem da u tome nisam jedini.
E pa isti problem danas imaju i Kinezi, samo ne s tematikom čokolade, već automobila.

Naime, u Kini je tek od prije nekih tridesetak godina omogućeno pojedincu kupiti automobil i uživati u njemu, jer je do tog vremena pojam automobil bio skoro isključivo vezan uz državne službenike i vlastodršce. Stoga ne čudi kako je odjednom populacija ljudi koji u svom posjedu imaju osobno prometalo na četiri kotača narasla za oko osamdeset puta u odnosu na ta „stara“ vremena.
Nedavne statistike govore o tome da se u Kini na bazi jednog dana kupi oko 38,000 automobila, što u prijevodu između ostalog znači i ogromne gužve na cestama i oko njih.

Kako bi se toj pretjeranoj konzumaciji automobila na neki način stalo na kraju, odnedavno liberalni oci države zavirili su u arhive jednoumlja i odlučili kako će se na području velikih gradova jednostavno građanima zabraniti kupovina novih automobila, obzirom je mjesta jednostavno premalo.
Takva je odluka s jedne strane samo još jedna u nizu onih koji umjesto izbora jednostavno stavljaju zabranu, no s druge me strane to nimalo ne čudi, obzirom su Kinezi ionako tako funkcionirali otkad sam prvi puta za njih čuo.

Dakle još jedna zabrana je (i opet) na pomolu od strane onih koji se kunu u bratstvo i jedinstvo, te u svojim rukama drže vlast. No postavlja se pitanje zašto je zabrana kupovine novih automobila u Kini uopće postala opcija.

Odgovor je na neki način jednostavan, jer kao što je primjer s čokoladama iz gornjih redaka objasnio mogućnost izbora, tako je u smislu automobila u Kini taj izbor rezultirao strahovito visokim brojkama.

Već je na primjeru Pekinga i preko pet milijuna automobila na cestama u kombinaciji s aktualnih tek nešto više od 700,000 parkirnih mjesta jasno o kakvom se kaosu radi, a kada se u jednadžbu ubaci i količina zagađenja koje bi uskoro moglo postati opasno po zdravlje, zabrana od strane vlade na neki način možda i ima opravdanje. No svejedno je riječ o zabrani, što u današnjem svijetu ljudskih prava i sloboda nikako ne može proći…ili možda ipak može?

Naime, ideja je onima koji žive u velikom i (pre)napućenom gradu poput Pekinga jednostavno putem zabrane pojasniti kako za njihov automobil jednostavno nema mjesta, izuzev ako potencijalni vlasnici još jednog automobila u nizu ne posjeduju vlastito parkirno mjesto u gradu. U tom slučaju zabrana ne bi vrijedila i potencijalnim bi se vlasnicima novog prometala ipak dozvolila kupnja i registracija istog, te upotreba u svakodnevnom pekinškom kaosu.
Dakle vlasti su ipak malčice popustljivije nego što su bile prije tridesetak godina kada je u Kini za upotrebu u prometu registrirano tek nešto više od milijun automobila.

U pravilu do ovog teksta i ne bi došlo da se na današnjoj jutarnjoj kavici nije pokrenula priča oko toga kako bi situacija izgledala da smo kojim slučajem s našim iznimno inteligentnim i sposobnim vlastodršcima u istoj situaciji, tj. da imamo takav problem. Naravno da smo krepavali od smijeha na razne varijacije na temu „što bi bilo kad bi bilo“, no to je ipak već jedna sasvim druga priča koje se u ovom času i ne bih doticao, jer kako su stvari krenule, uskoro će se i na zezanciju uz jutarnju kavu udarati porez, ili ćemo pak morati imati fiskalne šale s registrom trajanja smijeha.
Za takvog što u ovom času jednostavno nemam novaca, pa je bolje da ne iznosim detalje, a u krajnjoj liniji je i ova priča sa (ponovnim) uvođenjem zabrana u Kini sasvim dovoljna za vašu jutarnju kavu, zar ne?!